21.9 C
Međugorje
19.09.2020.

KLANJAJTE SE SRCEM MOME SINU

Autor:

fra Slavko Barbarić

O autoru

Fra Slavko Barbarić, OFM, rođen 1946. u Dragićini u blizini Međugorja, svećenički je red primio 1971. Filozofiju i teologiju studirao je u Sarajevu i Schwazu, a 1973. magistrirao je u Grazu (Austrija). Doktorat iz pastoralne teologije postigao je 1982. u Freiburgu (Njemačka).

U siječnju 1982. počeo je raditi s hodočasnicima u Međugorju, gdje je vodio duhovne vježbe i seminare. Širom svijeta držao je predavanja o međugorskim događanjima. Autor je brojnih tekstova i knjiga o međugorskoj duhovnosti koji su prevedeni na dvadesetak jezika.

Fra Slavko je preminuo na Križevcu u petak, 24. studenoga 2000. u 15.30, po završetku molitve Križnoga puta sa župljanima i hodočasnicima.

 

O knjizi

Ova knjiga odgovara na pitanje što reći Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu, kako mu se moliti. Fra Slavko nam ne drži pouke o molitvi, nego moli s nama i tako nas nenametljivo poučava, uvodi u molitvu. Knjiga je pisana „iznutra“, nastala je kao plod klanjanja Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu, kao plod susreta s Isusom. Pisac nas vodi i u širinu i u dubinu: ni preširoko kako se ne bismo izgubili, ni preduboko da nam ne bude nedokučivo. Ovom knjigom − molitvom fra Slavko nas dovodi na put kojim možemo ići dalje, a i poći vlastitim putem.

U knjizi se nalaze molitve, svetopisamski tekstovi i međugorske poruke. U njoj nema mnogo mudrovanja. Koliko god bila jednostavna, puna je snage i počiva na teološkoj podlozi. Iz toga uporišta molitelj se laganim hodom upućuje u mračne zakutke srca i oslobađa ih.

Ovo je knjiga za naše vrijeme. To je hod do čovjekova srca. Možemo biti sretni što nam je u ruke stigla knjiga uz koju ćemo se učiti klanjati Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu i moliti srcem.

 

Iz pera autora

Jedna od najljepših definicija molitve kaže da je molitva bivanje s Bogom u ljubavi.

Naša molitva može biti stvarno bezbožna, tj. bez Boga. To se događa kad od Boga tražimo samo ono što nama treba, a ne tražimo Boga kakav jest. Isus nas uči da Otac sve zna, da nas ljubi i da je spreman sve dati te da je stoga za nas najvažnije tražiti njegovu pravdu i njegovo kraljevstvo, a sve će nam se ostalo nadodati. To ne znači da Isusu ne smijemo izreći svoje potrebe, izliti preda nj svoje jade, tražiti pomoć u poteškoćama. Naprotiv, on nas sam na to upućuje: „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se.“ (Mt 7, 7-8)

Kada bi se naša molitva svodila samo na naše potrebe, bila bi bezbožna jer ne traži najprije Boga, nego jedino i isključivo ono što nam od Boga treba. Bog nije s nama zato da se njime poslužimo kad nam je teško, nego da s njim budemo u svako vrijeme.

Mnogi kršćani doživljavaju krizu molitve. Uvjereni su da ne mogu moliti ili da nemaju vremena, a istina je zapravo nešto drugo. Svoje probleme nastoje riješiti na sve moguće načine, a ako nikako ne ide, onda pokušaju s Bogom. To bi bilo svođenje Boga na „hitnu pomoć“, a čim te potrebe nestanu, Boga stavljaju na stranu i ne traže ga. Stoga se može reći da je pravi problem molitve naš stav prema Bogu, odnosno naša vjera.

Postoje različiti oblici i načini molitve. U nas je najizraženija usmena molitva s mnogo riječi, tekstova, pjesama. To je dobro, ali više ne zadovoljava dušu modernoga čovjeka. Duša se svakodnevno puni najrazličitijim informacijama i slikama te su joj potrebni mir i smirenje kako bi se mogla susresti s Bogom. Stoga je smisao mnogih riječi, pjesama i zaziva u tome da duša i srce uđu u novi, božanski ritam te da budu sposobni ostati u miru s Bogom. Za to je najprimjerenija molitva klanjanja.

Svaka naša molitva može biti bezbožna ako ne tražimo Boga, nego tek nešto od Boga. Zato je molitva klanjanja nešto posebno. Čim nađem vremena za Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu te provedem jedno vrijeme pred njim i s njim u klanjanju, tražim njega jer on je tu, jer je Emanuel – Bog s nama. Ne tražim ga zato što mi može nešto dati, zato što me može uslišati. Čim se počnem klanjati, pokazujem da najprije njega tražim, njega slavim i hvalim, njega blagoslivljam i njemu zahvaljujem, da boravim s njime jer on je Gospodin. Stoga su uvjeti za klanjanje vjera i ljubav.

Ne možemo izdržati susret s nekim ako u njega nemamo povjerenja, ako ga ne ljubimo. To se odnosi na Boga i na ljude. Ljubav, povjerenje i osjetljivost jednih za druge rastu kad boravimo jedni s drugima i što ljubav prema nekome više raste, to se s manje riječi sporazumijevamo, to više prostora ostaje za šutnju koja prodire u dubinu duše i srca te donosi smirenje u Bogu, a ne u stvarima koje nam je Bog dao.

Nakladnik: ICMM
Autor: fra Slavko Barbarić
Jezik: Hrvatski
Godina izdanja: 2018.
Format: 195 x 120
Uvez: Meki
Broj stranica: 228

Youtube kanal

Instagram

Kolumne

Putovi kojima je teško ići

Ovih dana vratio sam se s jednog hodočašća. Naime, s grupom prijatelja bio sam na Caminu tj. putu sv. Jakova na otoku Krku. To...

Bolje nismo ni zaslužili

Ja sam rođena one godine kad je Toto Cotugno otpjevao L'italiano. Odrastala u vremenu između masti na kruhu i Nutelle. Išla u školu kad...

O ženo! Velika je vjera tvoja!

Ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: “Gospodine, pomozi mi!” On odgovori: “Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” A ona će: “Da,...

Jesu li ti mreže prazne?

Naslov ove kolumne je ''posuđen'', ''kopiran'', ukraden... od jednog izdanja sve popularnije rubrike 'Pozitivna minuta' našega kolumnista fra Josipa Vlašića na njegovom Facebooku, Instagramu,...