U blagdanskom ozračju Božića, kada se Crkva i vjernici prisjećaju otajstva Kristova rođenja, gost u programu našega radija bio je biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski, mons. Petar Palić.
Božić je blagdan nade, mira i blizine Boga čovjeku. Kako ga danas u ovom vremenu nesigurnosti i podjela razumjeti?
Ako krenemo od onoga što Božiću u biti jeste, to je slavlje Božjega utjelovljenja u Isusu iz Nazareta, onda nas svetkovina Božića podsjeća da Bog nije negdje daleko, nije netko izvan vremena i prostora, da nije daleko od ljudskih nemira, da nije daleko od strahova, podjela, nego zapravo Bog po utjelovljenju ulazi u našu stvarnost. I to je ta istina koju slavimo na Božić. S druge strane u ovom vremenu i nemira i nesigurnosti i ovih okolnosti u kojima živimo, Božić je sigurno poziv da se ne zatvorimo u strah, nego da otvorimo srce nadi, nadi koja za nas vjernike dolazi u prvom redu od Boga.
I ono najčešće što ćemo u božićnim danima čuti kroz poruke Božića, gdje će biti govor o miru, a to je i poruka Božića, mir ljudima na zemlji. Božićni mir koji novorođeni Krist donosi, to nije bijeg od stvarnosti, nego je zapravo izvor snage da u ovome svijetu i vremenu mi kršćani živimo i odgovorno živimo i s vjerom i s povjerenjem.
Što nam poruka utjelovljenja govori, Bog se rađa u skromnosti, što to pokazuje današnjem čovjeku?
Pa upravo tu činjenicu, da utjelovljenje pokazuje da Bog bira malenost, Bog bira skromnost, da Bog bira jednostavnost. I time nas uči onim vrednotama koje danas možda i bivaju i zaboravljene ili koje mi svojim načinom života živimo. Prava čovjekova veličina nije u moći, prava čovjekova veličina nije u bogatstvu, prava čovjekova veličina nije u uspjehu, iako je sve to važno za jedan život, dostojan život, nego da je prava čovjekova veličina zapravo u ljubavi, da je prava čovjekova veličina u služenju, odnosno u otvorenosti drugome. I to je ta poruka Božića koja je potrebna današnjem čovjeku, koji često traži to neko svoje ispunjenje, nažalost, na pogrešnim mjestima.
Je li Božić u opasnosti da ostane samo lijep običaj, da izgubi svoju dubinu, što nam je činiti po tom pitanju?
Lijepa su sva ta slavlja koja mi imamo oko Božića i ta opasnost negdje postoji stvarno. Ako se Božić doista svede samo na to izvanjsko, na blještavilo, na darove, na blagdanski ugođaj, tada bi on mogao stvarno izgubiti onu svoju nutarnju snagu.
I zato je potrebno uvijek, i tu nas crkva poziva i kroz adventsko vrijeme, ali i kroz ovo božićno vrijeme, vratiti se tišini, molitvi, sakramentima, Božjoj riječi. Jednostavno rečeno, ne oduzimati Božiću tu ljepotu i sve to što se događa, nego je poziv vratiti mu dubinu, ono što u biti stvarno taj blagdan Božjega utjelovljenja znači.
Kako konkretno živjeti Božić i nakon blagdana u svakodnevnici? Koji je prvi mali korak koji svatko od nas može učiniti?
Mi uvijek želimo ili kad ostvarujemo taj poziv, sveopći poziv na svetost, onda smo negdje u opasnosti misliti da se ta svetost ostvaruje po velikim djelima. Ali možda nas Božić svojom porukom uči upravo tome, odnosno kako konkretno živjeti Božić: usvojiti u svome životu sve ono više, usvojiti više strpljenja, usvojiti u svome životu više praštanja, usvojiti više vremena, odnosno dati više vremena za druge… To su sve oni mali svakidašnji koraci, ali koraci koji nam pomažu da postajemo više ljudi i da pokažemo da smo shvatili bit Božića. I rekao bih da se Božić nastavlja zapravo u tim svakodnevnim malim gestama ljubavi. I to je ono što nama kršćanima daje novo lice u svijetu u kojemu živimo. Tim malim gestama ljubavi bilo da se radi o obitelji, o susjedstvu ili o radnom mjestu, sve ono što živimo. Božić, odnosno poruka Božića treba oblikovati sve te naše trenutke, životne trenutke koje svakog dana živimo.
Postoji li neki Božićni trenutak iz djetinjstva koji vi posebno pamtite?
Postoje mnogi i vjerujem da svatko to negdje u sebi, duboko u sebi nosi. I to su ti jednostavni trenuci. Kada govorimo o jednostavnosti, recimo iz djetinjstva pamtim mise zornice i to su bile baš mise koje su obilježene nazočnošću velikog broja djece. To je bilo na misama zornicama, sjećam se 500, 600, 700 djece. Naravno bilo je tu i odraslih, ali su se zornice uvijek shvaćale u toj nekoj perspektivi i u tom nekakvom, dječjem ozračju.
Pamtim Božić kao trenutke zajedničke obiteljske molitve, obiteljskoga zajedništva.
I možda još nešto zanimljivo, dok sam one prve godine života živio kod djede i bake, prve godine školovanja i djetinjstva, crkva nam nije bila baš tako blizu. Trebali smo do crkve propješačiti, pa sigurno oko sat vremena. I kako nas je u tom mjestu bilo nekoliko hrvatskih obitelji, katoličkih, navečer idete na polnoćku, nema više javnog gradskog prijevoza, nisu tad bila auta tako dostupna kao danas da jedna obitelj ima po dva, tri, četiri auta, nego jednostavno je trebalo krenuti pješice.
Otići pješice na polnoćku, a onda, dobrotom župnika ili kapelana, opet se nismo svi mogli vratiti, nego su se mogli vratiti oni koji su možda bili malo stariji ili djeca koja baš nisu mogla pješačiti i drugi su se morali vratiti ponovno nazad. Iz ove perspektive sada, u svemu tome naravno da je postojala ta ljepota i s jedne strane jedna vrsta odricanja, ali u tome smo vjerojatno bili možda i, barem u tom segmentu, slični Kristu koji se rodio u onim uvjetima i okolnostima u kojima se rodio.
Cijeli razgovor možete poslušati u audiozapisu, a bilo je govora o obitelji i zajedništvu, mladima, Crkvi danas, Jubilejskoj godini i Božiću kao jubileju.
Mijo Brkić
