Božićnu čestitku biskupa sisačkog mons. Vlade Košića prenosimo u cijelosti:
Dragi prijatelji Božića,
U gradiću Greccio na trgu sv. Franjo je 1223., u prosincu govorio o miru Božića. Rekao je: „Djeco moja, nijedno se dijete ne može samo za sebe brinuti i zato ne može nikoga ni ugroziti. Sve prima od drugih, i to bez ikakve zasluge, besplatno. Ne zarađuje niti doprinosi, potpuno je ovisno o velikodušnosti drugih. Tako i mi u rukama Božjim. Koje li radosti! Djeco draga, Bog je naša majka. On nas nosi u svom naručju, on nas vodi za ruku kroz život.“
Ignacio Larranaga, pisac duhovne biografije sv. Franje „Brat iz Asiza“, o tom događaju pripovijeda: „Rekavši to, brat Franjo nije više mogao susprezati suze. I narod je zaplakao. Kad se pribrao, Franjo im je počeo govoriti o betlehemskom Djetešcu, no s tolikom nježnošću da je briznuo u plač i morao je stati. Narod se počeo razilaziti svojim kućama, u tišini i suzama. Nikada mještani nisu doživjeli nešto tako ganutljivo i snažno.“ (Op.cit., 246-247)
Tu je bila jedna velik stijena s više prirodnih špilja gdje je Franjo prvi put upriličio živi Božić. U samoj misli na to Franjo je govorio: „Božić, o Božić!“ Dok je izgovarao te riječi, veliko je ganuće obuzelo Franjinu dušu. „To je blagdan nad blagdanima, dan velike radosti, dan ushita…“
Ivanu Veliti, koji mu je ustupio pećinu gdje će pripremiti živi Božić, Franjo je rekao: „Brate Ivane, kad bih susreo kralja, na koljenima bih ga zamolio da kraljevskim ediktom odredi svim svojim podložnicima da na Božić prosipaju zrnje uz sve ceste kraljevstva tako da sve ptice, osobito ševe, imaju toga dana kraljevsku gozbu… Na taj blagoslovljen dan svim magarcima i volovima trebalo bi dati dvostruko sijena, u sjećanje na onoga vola i magarca što su u onoj svetoj noći svojim dahom grijali Dijete.“ (ib., 247)
Tako su sveci doživljavali Božić. A mi? Kako mi danas doživljavamo Božić? Može li i nas spomen rođenja Sina Božjega ganuti i ispuniti mirom i radošću?
Sigurno, jako nas je pogodio razorni potres na kraju prošle godine i premda je već Božić bio prošao, bilo je to još božićno vrijeme, ali radost Božića kao da je bila nestala. Zavladao je strah, ljudi su se uvukli u sebe, svi su iščekivali nešto strašno, opasnost novog podrhtavanja zemlje i pitanje, hoćemo li morati nekud bježati… K tome još uvijek je na djelu nesretna virusna pandemija koja odnosi živote naših najdražih, naših suradnika, susjeda, a mnogi se bore s njome dok liječnici i medicinske sestre ulažu nadljudske napore da pomognu bolesnicima… Kako dakle ovaj Božić može biti radostan, pitamo se.
Pa ipak. I u potresu i u bolestima s nama je Bog. On je zato upravo i došao da bude Emanuel – Bog s nama, i to kada nas sve napušta, kada je teško i kad mislimo da smo ostavljeni i sami. On nas prihvaća za ruku, on nas vodi kroz život, kao ono apostola Petra kad je počeo tonuti na moru a on ga uhvatio za ruku i proveo preko valova.
„Ako se na me ne oslonite, neće opstati“ – Gospodin je poručio već po proroku Izaiji u Starom zavjetu (Iz 7,9).
U svemu vidjeti Boga, na svemu mu zahvaljivati i u njemu nalaziti svoje čvrsto uporište – i kad smo pogođeni prirodnim nepogodama, i kad smo bolesni, i kad nas ostavi netko najdraži, i kad nas ne razumiju, i kad nam podmeću… uvijek je Gospodin s nama. Dapače, tada još više, i baš tada kada trpimo najviše.
Što reći ovog Božića malom Isusu? Zar ćemo samo plakati? Ili ćemo s njim razgovarati i neopisivom i neizrecivom radošću zahvaljivati mu na njegovu dolasku? Reći će netko: nemamo svi dušu poput Franje, ne vidimo svi tako događaje i ono što nas udara i ranjava, nije nam razlog radosti i zahvaljivanja. Doista je to istina. Ali s naših boli i rana potrebno je ove svete noći i ovog svetog dana svrnuti pogled na Dijete Isusa. On nas gleda s povjerenjem, on zna da mi možemo nadvladati sve te poteškoće, sve te žalosti i sve te nevolje. Jer on je baš došao da se u naše ime bori za nas, da se suprotstavi besmislu i žalosti preuzimajući patnju na sebe. On ju je ponio za nas i posvetio da njezin smisao bude ljubav i da tako bude spasonosna i za nas i za naše bližnje.
„Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih i moralno zdravih i zadovoljnih hrvatskih obitelji!“ – rekao je bl. Alojzije Stepinac.
Kao ni jedan drugi blagdan Božić je blagdan obitelji, a obitelji nema bez oca, majke i djece. I u Božiću pred našim su očima Marija, sveti Josip i Dijete Isus. „Dijete nam se rodilo, sina dobismo!“ (Iz 9,5) U Djetetu Isusu mi se radujemo svakom djetetu, svakom rođenju novog čovjeka. Gdje nema djece, nema budućnosti. A na žalost moramo ustvrditi da moderna civilizacija postaje sve više civilizacija smrti a ne civilizacija života. Prema Patricku Buchananu smrt Zapada je započela i nepovratno traje već više od 50 godina (P. J. Buchanan, The Death of the West, N.Y. 2002 /hrv. prijev. Smrt Zapada, Zagreb 2003). U zemljama Sjeverne Amerike i Europe se godišnje rađa sve manje djece a umire daleko više ljudi. Ideal više nije obitelj s puno djece nego što više novaca a što manje djece. Različite nove ideologije koje zapljuskuju ne samo Ameriku nego i Europu, a na žalost i nas u Hrvatskoj, razaraju obitelj, uzimaju kao vrhovno načelo individualno zadovoljstvo a odbacuju žrtvu i sve otvorenije se bore protiv vjere u Boga i objektivnih moralnih normi koje je čovjek dužan poštovati ako želi sretno živjeti u skladu sa svojom naravi. Sreća kao da se danas traži upravo u suprotnosti s vlastitom stvorenom naravi, odnosno čovjek je sebe ustoličio na mjesto Boga i želi sam određivati što je dobro za njega.
Nova antropološka shvaćanja, koja se sve agresivnije promiču, dovela su do strašnih dalekosežnih posljedica. Pitamo se, je li još moguće ispraviti taj proces kojim čitava zapadna civilizacija srlja u vlastitu propast?
Moguća je promjena, radikalni zaokret, ako se zagledamo upravo u Dijete Isusa. Ono će nam sve reći i dati nam odgovore kako zaštititi obitelj, kako vjerovati Bogu i kako poštovati život. Molimo stoga Dijete Isusa i za našu Hrvatsku, za Europu i cijeli svijet: pomozi nam, dragi mali Isuse, dragi naš Božiću, da poštujemo svetost života, da volimo i prihvaćamo svako dijete, da se obnove naše obitelji kao temeljne zajednice društva i da tako izgrađujemo našu domovinu Hrvatsku u vjernosti Bogu.
Neka nas Gospodin pogleda ovog Božića!
Neka nam donese mir u naša nemirna srca!
Neka našu krhkost podupre svojom jakošću!
Neka nas izbavi od besmisla i besplodnog jadikovanja!
Neka nam učvrsti korake i ispuni ih nadom!
Neka je svima blagoslovljen Božić, blagdan susreta Boga i čovjeka, blagdan Božje nježnosti i Božje ljubavi!
Sretan Božić svima!
Vlado Košić
biskup
