Đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić uputio je božićnu poruku i čestitku naslovljenu „Slava na visinama Bogu,a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim.“(Lk 2,14) koju donosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre!
U rođenju djeteta, Isusa iz Nazareta, otkrivamo ispunjenje Božje promisli i dovršetak stvaranja čovjeka. U betlehemskom djetetu pronalazimo smisao svoga čovještva, a u njegovu uskrsnuću vlastitu određenost za vječnost. Čitava povijest spasenja usmjerena je prema Kristu i on je u središtu svega stvorenoga.
Dijete je obećanje spasenja. Božić je najuzvišenija pohvala ljudskom postojanju. Starozavjetna poruka proroka Izaije Dijete nam se rodilo, sina dobismo (Iz 9,5), kojom božićni oratoriji naviještaju Radosnu vijest, pjesma je slave Božjega rođenja u ljudskome tijelu. To rođenje nije posljedica nikakva uvjeta, još manje nagrada ljudskomu uspjehu ili napredovanju. To je znak čiste Božje ljubavi prema čovjeku, ljubavi koja nema namjere i koja ne može drukčije postojati osim da se daje, ljubavi koja se rađa sa svakim novim djetetom. Božić je potvrda da ima nade za ovaj svijet, da ništa nije izgubljeno i da je uvijek moguć novi početak. Poput sjemena koje u zemlji počiva prije nego što će donijeti plod, upravo takvu ljubav kao Božje otajstvo nosimo u sebi. Po tome smo i više od onoga što jesmo. Betlehemsko novorođeno dijete je obećanje sveopćeg spasenja. Ono je Božja ljubav prema čovjeku – tako nježna, ponizna i bliska, a trajna, beskrajna i vječna.
Božić je svjetlo i „da“ ljudskom životu i svakom novom rođenju. Božić nam poručuje da je svako rođenje jedinstven događaj i početak jedne nove povijesti koju još nitko ne poznaje i koju još nitko nije ispričao. Tko ne prihvaća poruku Božića, odustaje od budućnosti. Dijete je njezino obećanje. U rođenju svakoga djeteta, u njegovoj predanosti igri, njegovoj nezatomljenoj znatiželji, čitamo znakove nade koja nas uči izgradnji novoga svijeta, a njegova izloženost i ranjivost simbol su svih naših briga koje se polažu u ruke mlade žene i majke što nas od početka postojanja čuvaju da ne padnemo u ništa. Božić je tako i pohvala ženi i majci u čijem se krilu rađa nada novoga svijeta. Kad god je riječ o brizi za rođenje, odgoj i život djeteta, nikada neće biti učinjeno dovoljno. Nikada se također ne smijemo umoriti od traženja novih načina podrške ženi, koja u majčinstvu vidi dragocjeno ispunjenje svoga životnog poziva.
Božić: poziv ne ostati zatočeni u sadašnjosti. U želji za izgradnjom novoga svijeta suvremeni se čovjek često odriče svoje povijesti, kao da ona nije dovoljno čvrst temelj za rađanje novoga čovjeka. Posebno se odričemo svega onoga što u sebi nosi patinu kršćanske prošlosti. Kao da sve ono što smo bili, što jesmo i što ćemo biti skidamo sa sebe kao nepotreban uteg. Želimo li doista živjeti u takvu svijetu? Božić nas poziva da ne ostanemo zatočenici takve sadašnjosti. U Kristu nam je darovana slika izvornoga čovjeka. Rođenje betlehemskoga djeteta ne poziva nas na njegovo uklanjanje, već na obnovu nas samih na njegovu sliku! Dok već sada u Božiću možemo otkrivati plodove „punine vremena“, božićno nas otajstvo potiče da ne ostanemo zatočenici prolaznoga, nego da uvijek imamo hrabrosti za obraćenje i iskorak prema stvarnosti obnovljenoj u Kristu.
Nužnost obraćenja. U tom nas svjetlu papa Franjo upućuje na obraćenje srca i poziva nas da više skrbimo za zajednički dom, za sveopće bratstvo, za izgradnju kulture solidarnosti – za opće dobro. A kada se zatvaramo tom pozivu, postoji opasnost da u srcu otvorimo prostor različitim božanstvima: individualizmu i sebičnosti, novcu i kapitalu, uspjehu i vlasti, različitim ideologijama te materijalizmu i sekularizmu. Tada nema mjesta za Božju Riječ, a srce nam i za bližnje postaje ravnodušno i bezosjećajno. Naša zatvorenost za obnovu u Kristu istodobno je zatvaranje i za kršćanske vrednote: za dar života i mjere sustavne demografske obnove, za društveni dijalog i zajedništvo – za opće dobro. To za posljedicu ima, između ostaloga, društvene i političke sukobe, korupciju i pogodovanje, iskorištavanje tuđega rada i bezosjećajnost za one koji zbog nas moraju raditi i nedjeljom. Konačno, iseljavanje tolikih mladih je posljedica njihova osjećaja besperspektivnosti i osobne nemoći pred grešnim strukturama, što nažalost često postaje i njihov alibi za nedovoljno zauzeto suočavanje s različitim oblicima društvene nepravde i strukturama grijeha.
Plodovi Božjeg utjelovljenja i opće dobro. U Kristovoj božićnoj solidarnosti s nama ljudima otkrivamo s jedne strane njegovo poistovjećenje sa svakim pojedinim čovjekom i njegovom osobnom dobrobiti te s druge njegovu predanost vladavini istine, pravičnosti, ljubavi, sklada i mira – „sve do smrti na križu“ (usp. Fil 2,8). A upravo isprepletenost i sklad pojedinačnih prava i sloboda te dobrobit zajednice kao cjeline pridonose očuvanju i promicanju općega dobra. Opće dobro nije samo pojedinačni interes nego je ono i zajedničko dobro svih članova društva. O toj su skladnoj isprepletenosti osobnoga i zajedničkoga dobra u božićnoj noći pjevali anđeli: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“ (Lk 2,14). Dijete rođeno u božićnoj noći je temelj sklada i zajedništva u ljudskom društvu. Opće dobro je dar i plod Kristova utjelovljenja.
Opće dobro podrazumijeva spremnost da se po strani ostave vlastite želje, očekivanja, zahtjevi i težnje pred potrebama najslabijih, te u ime ljubavi osjeća njihova blizina, čak i onda kada to od nas traži da trpimo tuđe prohtjeve. Kristovo utjelovljenje znači „razmišljati i djelovati u smislu zajedništva, dati prednost životu svih pred prisvajanjem dobara od strane nekolicine. To također znači boriti se protiv strukturnih uzroka siromaštva, nejednakosti, nedostatka posla, zemlje i doma, nijekanja socijalnih i radnih prava“ (Papa Franjo, Fratelli tutti, 116).
Draga braćo svećenici i članovi ustanova posvećenoga života, dragi vjernici i svi žitelji na području Đakovačko-osječke nadbiskupije, za sve nas molim da imamo hrabrosti za ponizno otvaranje svoga srca, obitelji i domova, gospodarskih, državnih i društvenih institucija novorođenom Djetetu Isusu. U zajedništvu s mons. Ivanom Ćurićem, našim pomoćnim biskupom, i mons. Marinom Srakićem, našim nadbiskupom u miru, svima vama želim čestit Božić te Božjim mirom i blagoslovom ispunjenu novu, 2023. godinu.
U Đakovu o svetkovini Rođenja Gospodinova 2022. godine
✠ Đuro Hranić,
nadbiskup metropolit
