U Međugorju se naviješta zdrav nauk Crkve, a to je da nas grijeh dijeli od Boga
„Lijepo je doći u Međugorje, mislim da nema puno mjesta na svijetu koja tako zorno predočuju što je Katolička Crkva u toj različitosti naroda koji dolaze iz cijelog svijeta, a ta različitost je praktički jedinstvo. Svi smo na misi, u različitim jezicima slavimo istog Gospodina, okupljeni oko iste Majke, a to je Katolička Crkva. Mnoštvo različitih u jedinstvu ili jedinstvo u različitosti“, rekao je don Mladen Parlov u emisiji Susret, u prigodi 28. Međunarodne duhovne obnova za svećenike na kojoj je bio predavač.
Govoreći o svom životnom putu spomenuo je odrastanje s petero braće i sestara, zahtjevan i težak život na selu „ali istodobno jako lijep, s puno radosti, tako da i sada rado dolazim u rodne Ričice koje me i nadahnjuju“.
Iako je u ranom djetinjstvu rekao da će biti svećenik, odlazak na Bogosloviju dogodio se na zanimljiv način tek pri završetku prve godine studija kemijske tehnologije. Kasnije je saznao da je majka dva puta tjedno postila o kruhu i vodi te molila da se vrši volja Božja i otkrije njegov životni put. „S dolaskom na Bogosloviju pronašao sam onaj dio duše koji je nedostajao.“
Poslije je sve išlo svojim redom: studij, doktorat u Rimu, služba u župi, odgojitelj, profesor, autor brojnih knjiga i znanstvenih članaka, rad s mladima, utemeljitelj udruge Benedikt…
Kako vrijeme bude odmicalo poruka Međugorja bit će sve važnija. A to je mir, pomirenje, bratstvo naroda.
Iz silne zahvalnosti i ljubavi prema roditeljima, pozvao ih je na obranu doktorata u Rim te uspio organizirati misno slavlje za njih.
„Na oltaru samo Ivan Pavao II. i ja. U kapeli još moji roditelji, sestra, brat i nevjesta. Slavimo misu. To je bilo za mene silno ganutljivo, silno dirljivo. Poslije je on došao pozdraviti. Predstavio sam mu mamu, on ju pozdravio, stavio ruku na rame i kaže – majko, i dalje moli za sina svećenika. Pozdravio tatu, dao mu krunicu, pa sestru, brata, nevjestu, tako da je bilo jako dirljivo za njih, nezaboravno. A ja sam bio Bogu zahvalan što sam imao prigodu vratiti im bar malo ljubavi, koju su iskazivali i iskazuju. A opet dobar primjer svima nama koliko je važno, osobito majkama, moliti za svećenike i koliko jedan svećenički život može biti plodan.“
Vraćajući se temi Međugorja naglasio je „Rijetko gdje se može doživjeti otajstvo Crkve, Katoličke Crkve, kao Međugorju. Mnoštvo ljudi, toliko različitih, evo ovdje svećenici iz 37-38 zemalja, a jedno. Svaki mi brat. Ne znam ga, a brat mi je. Ali to ne govorim simbolički, nego stvarno to tako doživljavam. I svaki od njih to doživljava. Pa se pozdravimo, vidiš osmijeh na licima, vidiš ljubav – to znači biti katolik, pripadnik Katoličke Crkve. To se u Međugorju vrlo zorno doživi. Međugorje je, ja bih rekao, jedan Božji dar Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu 20. i 21. stoljeća. Mislim da će kako vrijeme bude odmicalo poruka Međugorja biti sve važnija. A to je mir, pomirenje, bratstvo naroda. Tu su svi ljudi, kako jedan svećenik kaže, lijepo raspoloženi, nasmijani, radosni, puni mira. A to je, zahvaljujući Kraljici mira, zahvaljujući Majici, koja nas prati svojim blagoslovom.“
Naveo je riječi nadbiskupa Alde Cavallija: „Što je posebno u Međugorju? Ništa. Moli se, slavi se sveta misa, klanja se pred Presvetim, ono što se radi u brojnim župama – s razlikom što se to u Međugorju radi za ozbiljno, vrlo ozbiljno. Ne može se doživjeti na puno mjesta da tisuće ljudi kleče pred Presvetim i da se ne čuje muha. To se ovdje događa.“
Don Mladen Parlov je zaključio: „Ono što ne mogu dobiti u svojim gradovima, u svojim župama, u zemljama zapadne Europe, dobiju u Međugorju. Dobiju Božji zagrljaj. Dobiju Božju utjehu. Ono što mene oduševljava ovdje, što mi je jako drago – ovdje nije neka instant duhovnost. -Sve je dobro, Bog vas ljubi, sve će biti dobro, živite kako god hoćete… – To je laž, jer nas grijeh dijeli od Boga. Bog nas želi uz sebe. Ali ako mi doživimo da se grijeh stavi između nas i Boga – Bog nas ne može zagrliti, ne može spasiti. Ovdje u Međugorju se naviješta jedan zdrav, ozbiljan nauk Katoličke Crkve. A to je da nas grijeh dijeli od Boga. Da je Isus naše grijehe na sebe uzeo. Da je umro, da bi mi živjeli. Da je grijeh nešto vrlo ozbiljno, vrlo tragično u našem životu. O grijehu se u Međugorju govori. Ovdje se govori o postu dva puta tjedno, o odricanju od grijeha, o duhovnoj borbi, o potrebi da svaki dan molimo, da svaki dan Gospu pozivamo u svoju život, da svaki dan molimo krunicu. To su duhovna oruđa u duhovnom boju.“
Cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu.
Višnja Spajić
