Pietro Bernardone cijele noći oka nije sklopio. Njegov rasipni sin Franjo mu je odnio silno bogatstvo. Glavom mu prolazi misao:
-Tko zna u što je on, onako lud, taj silni novac spiskao.
Čim su prve hladne sunčane zrake pale po Asizu, ustao je i krenuo put gradske uprave. Pred gradskim je konzulom optužio svoga sina. Tražio je od njih da mu pomognu da mu sin vrati novac što ga je, opljačkavši kuću, odnio. Govorio je konzulu bijesan:
-To je na koncu vaša dužnost, te postupite po tom. Strogo i bez otezanja.
Razjareni otac prisilio je konzula da po teklićima nađu i privedu Franju. Lako su ga našli. Bio je pred svetim Rufinom, sav u dronjcima, s jednom drvenom zdjelom u rukama. U zdjeli je bilo nešto nalik juhi. Hladno, skoro smrznuto na toj hladnoći.
-Franjo, konzul te zove. Otac je bijesan galamio u gradskoj upravi da je bilo strašno.
Franjo je ljupko pogledao teklića te mu blago odgovorio:
-Božjom sam milošću postao slobodan, te više ne podliježem pod vlast konzula. Ja sam samo nevrijedni sluga svevišnjega Boga.
Franjo je bio toliko uvjerljiv, da je konzul sve to prenio njegovom ocu:
-Otkako je vaš sin stupio u službu Božju, prestao je biti pod našom vlašću.
Otac je bijesno za sobom zalupio velika drvena vrata gradske uprave optočena željezom, te krenuo put biskupova dvora. Sada je istu tužbu Pietro Bernardone podnio asiškom Biskupu. Franjo je Biskupovu tekliću rekao:
-Doći ću pred gospodina biskupa jer je on otac i gospodar duša.
I došao je Franjo pred oca biskupa. Tu je bio i cijeli Asiz. Franjo je vratio novac i stavio ga Pietru Bernardonu pred nogu. A onda je svukao sve sa sebe. A bila je velika hladnoća. I odijelo, koje je dobio od oca, stavio mu je pred noge i gol zavapio:
-Od sada imam samo jednog Oca i mirno mogu kazati: Oče naš, koji jesi na nebesima.
Otac je pograbio novac i odijelo te ljutitim korakom kroz mnoštvo krenuo kući. Ostavio je sina gola kako drhti na hladnoći. Biskup se ustao i prekrio ga svojim plaštem, a svi su ganuti plakali žaleći golog Franju.
A Božić je bio na vratima. Franjo je po cijelom Subassiu tražio prigodno mjesto gdje bi Božić proslavio. Uvijek kad bi zastao pred nekim mjestom, mislio je da će pronaći nešto bolje i prikladnije. I konačno je stao pod samim vrhom brda pred jednu prostranu udubinu u stijeni. U njoj je rasla česmina.
Kleknuo je Franjo i molio. Molio cijeli dan. I postio. Osvanuo je Badnjak. Nastavio je moliti. Ruka raširenih prema nebu. Usijanih i suznih očiju. Tijela obamrla od hladnoće.
-Bože, hoćeš se roditi u ovoj mojoj špilji?!
Očuo je lepet krila. Sova se spustila na česminu te kad se udobnije smjestila, gledala je u Franju. Čas bi glavu nakrivila na jednu, čas na drugu stranu.
-Sestrice moja, i tebi je hladno. Skupa ćemo čekati Isusovo rođenje.
Sova kao da je potvrdno zanjihala svojom velikom glavom i ogromnim očima kao da sve potvrđuje. Zvijezde su žmirkale s božićnog neba. Franjo je tražio Isusovu zvijezdu. Molio je. Sova je bdjela. Polako kao da je tonuo u neki san. Čuje korake. To čovjek neki umoran od puta na magaretu vodi ženu. Žena je trudna. Franjo se uspravlja, želi mahnuti čovjeku, dozvati ga, ali mu ne uspijeva. No, oćuti da ga je čovjek primijetio. Skrenuo je prema špilji.
-Nismo imali čime platiti svratište. Sve je tako skupo, a ja imam samo nešto malo bezvrijednih novčića.
-Svrati k meni. Ovdje će ti biti udobno, i ženi.
-Ona već ima trudove.
Franji je srce zaigralo. Skočio je i skupljao okolo suho drvo, skupljao osušenu travu, s česmine brao grane da bi njima napravio ženi kakav, takav zaklon. I brzo je Franjo sve pripravio. Žena je legla na osušenu travu. Bilo joj je udobno. Njen ju je pratitelj držao za ruku. Franjo je zapalio vatru. Pucketala je bajno. Žena rađa, jeca, vrišti. Franjo sklanja pogled u stranu.
Jedna velika zvijezda preleti s istoka prema zapadu, preko cijeloga zvjezdanog neba. Dijete zaplaka. Čovjek daje ženi pelene, i ona ga povija, ušuškava ga u svom naručju i doji. Magarac mirno gleda Dijete i njegovu Majku. Iz očiju mu teku suze i ostavljaju crni trag na njegovim obrazima. Čovjek donosi još drva skupljenih okolo i stavlja ih na vatru.
Franjo čuje silan žamor. Čuje kreštavi glas svoga oca. Gleda za njim kako ljutito odnosi novce i odijelo kući. Franjo gol drhti. I neka toplina obli njegovo tijelo. Pomislio je da ga je netko ogrnuo. Možda biskup, možda onaj čovjek, ili ona žena. Gleda, a njih nema. Ni čovjeka, ni žene, ni Djeteta ni magareta. Nema ni vatre, ni suhog granja, ni nalomljene česmine. Ničega nema.
Franjo kleči skoro ukočen od studeni. S neba ga u dušu dira rajsko pjevanje. Jesu li to anđeli?! Ne može razaznati. Gleda u sovu. I ona u njega. Ona mu pogledom veli da je i ona sve vidjela.
-Zaista? Pita je Franjo.
Sova samo potvrdno mahnu glavom, uzdignu snažno svoje perje, te se još udobnije namjesti i zatvori oči. I Franjo je tonuo u san. Božić je.
Piše: Fra Ante Marić
******************
List Glasnik mira izlazi jednom mjesečno. Godišnja pretplata (12 brojeva): Hrvatska 130 HRK, BiH 30 KM, europske zemlje 40 €, Švicarska 60 CHF, USA, Kanada i Južna Amerika 80 USD, Australija 120 AUD.
Služba pretplate:
Nikolina Sivrić
e-mail: pretplategm@nullmedjugorje.hr
Tel.: 00 387 36 653 300
