Svi mi prolazimo kroz kušnje koje testiraju našu vjeru i rađaju ustrajnošću. Kušnje, također, otkrivaju koliko je naša vjera iskrena i imamo li snage ostati čvrsti u trenucima kušnje. Naša braća kojih se večeras prisjećamo izdržali su sve kušnje i iskazali čvrstu vjeru do zadnjeg trenutka svoga života.
Na današnji dan prije točno 77 godina krvavo je završio hladni i tužni dan u Franjevačkom samostanu sv. Petra i Pavla u Mostaru. Bila je Čista srijeda, 14. veljače 1945. Fratri su na jutarnjim svetim misama ispovijedali i pepeljali svoj puk. U gradu je grmio i bjesnio rat. Navečer nisu mogli u Kor moliti Večernju. Partizani su okupirali samostan, sve fratre uhitili u samostanskom dnevnom boravku.
Izdvojili su provincijala fra Lea Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, stare i nemoćne fratre fra Bernardina Smoljana, fra Jozu Bencuna i fra Rafu Prusinu, župnika iz Tepčića fra Kažimira Bebeka i profesora hrvatskog jezika na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu fra Nenada Venacija Pehara. Njih se na početku svete mise prisjetio fra Danko Perutina, naglašavajući kako se svake godine na ovaj datum proslavlja sveta misa za njih.
Večeras na misi su se mnogi s poštovanjem sjetili njihove žrtve, kao i žrtve brojnih vjernika Hercegovine i Mostara koje su partizani ubili.
U spomen na pobijenu braću, fratri iz mostarskog samostana danas su otišli na Čekrk, mjesto ubojstva fratara, i tamo se pomolili i zapalili svijeće, a gvardijan Franjevačkog samostana sv. Petra i Pavla u Mostaru fra Danko Perutina, uz koncelebraciju brojnih svećenika predslavio je večeras svetu u spomen na pobijene fratre i vjernike grada Mostara i okolice, koji su žrtve II. svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata.
Na početku svoje propovijedi osvrnuo se na misna čitanja, odnosno današnju Poslanicu sv. Jakova apostola, koji je kazao: ”Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka.”
Sve nasilne smrti treba istražiti, dokumentirati i sačuvati od povijesnog zaborava. Mi ovdje okupljeni oko Kristovog oltara ne želimo biti suci, niti to možemo. Ne želimo raspirivati mržnju, niti vraćati zlo za zlo. U ovom trenutku poput Isusa na križu praštamo i govorimo: ‘Gospodine, oprosti im jer ne znaju što su učinili’.
”Poziv na postojanost je poziv na nasljedovanje Isusa Krista u njegovoj predanosti volji Očevoj koju nije mogla zaustaviti nijedna kušnja, ili trpljenje. Svi mi prolazimo kroz kušnje koje testiraju našu vjeru i rađaju ustrajnošću. Kušnje, također, otkrivaju koliko je naša vjera iskrena i imamo li snage ostati čvrsti u trenucima kušnje. Naša braća kojih se večeras prisjećamo izdržali su sve kušnje i iskazali čvrstu vjeru do zadnjeg trenutka svoga života.
Svojom smrću i uskrsnućem, Krist Sin Vječnog Oca zagrlio je ovu našu braću i primio ih u svoju otkupiteljski žrtvu. Oni su iskazali svjedočanstvo ljubavi prema Bogu i podnijeli mučeničku smrt. Ne dolazi uzalud riječ mučenik od grčke riječi martirion, što znači svjedok. Mučenik simbolizira i svjedoči pobjedu života nad smrću”, kazao je fra Danko Perutina, naglašavajući kako ”mira nema bez pravde, a pravde nema bez istine”.
Po tko zna koji put obistinile su se one riječi sv. Ignacija Antiohijskog kako je krv mučenika sjeme novih kršćana. 10 do 15 godina nakon rata niknula su nova zvanja. Stotine mladića se prijavilo u sjemenište tako da ih se sve nije moglo ni primiti. Krv naših mučenika bila je uistinu sjeme novih zvanja.
”I zato sve nasilne smrti treba istražiti, dokumentirati i sačuvati od povijesnog zaborava. Mi ovdje okupljeni oko Kristovog oltara ne želimo biti suci, niti to možemo. Ne želimo raspirivati mržnju, niti vraćati zlo za zlo. U ovom trenutku poput Isusa na križu praštamo i govorimo: ‘Gospodine, oprosti im jer ne znaju što su učinili’. Za nas franjevce, a i cijeli vjerni puk pobijena braća stoje kao duhovni svjetionici koji su ostavili neizbrisivi trag u povijesti našega Samostana i Provincije, jer ono što su vjerovali, ono što su obećali, ono što su govorili, to su posvjedočili svojom mučeničkom smrću.
Kao da nam i večeras žele reći: Braćo i sestre, ne bojte se! Mi smo bili u većim mukama i nevoljama, nego vi danas i nismo klonuli. Nismo izdali Boga, svoju vjeru i svoj narod. Ne bojte se ni vi, jer Bog je s vama. Ne stidite se novih početaka jer samo oni koji su potpuno predani Bogu stvaraju mir, mir koji se prije svega mora graditi u srcima ljudi”, kazao je mostarski gvardijan fra Danko Perutina kazavši za ubojstva u ratu i nakon rata kako su ”jugokomunisti i partizani fratre u Hercegovinu ubijali ciljano”.
”Provincijal, gvardijani, profesori na Širokom Brijegu, župnici, kapelani… mislili su kako će njihovom smrću nestati Hercegovačke franjevačke provincije, a da oni koji ostanu neće imati snage nastaviti njihovo djelo. Božjim milosrđem i ljubavlju to se nije dogodilo. Naprotiv, po tko zna koji put obistinile su se one riječi sv. Ignacija Antiohijskog kako je krv mučenika sjeme novih kršćana. 10 do 15 godina nakon rata niknula su nova zvanja. Stotine mladića se prijavilo u sjemenište tako da ih se sve nije moglo ni primiti. Krv naših mučenika bila je uistinu sjeme novih zvanja. Međutim, mukama tu nije kraj. Nakon rata neki fratri su morali spavati vani, neki u štalama, neki na drvetu… kako ne bi bili nađeni i pobijeni. Podnoseći crveni teror bili su gaženi, ubijeni, odvođeni u zatvore bez ljudske slobode i dostojanstva čovjeka, a u takvim i sličnim prijetnjama nadživjeli su svoje progonitelje. I nisu klonuli. Tridesetak godina poslije Provincija se potpuno obnovila, a jedan od razloga je i taj da su i fratri i narod bili spremni za mučeništvo. Dok se ponosimo ovim nasljeđem svjesni smo da se u njemu očituje izvanredna Božja snaga koja je nastavila djelovati u svakom vremenu i prostoru. Svjesni toga, opraštamo slijedeći primjer mnogih svjedoka vjere – dok ih ubijaju oni se mole i opraštaju svojim progoniteljima”, kazao je fra Danko Perutina osvrnuvši se i na to kako kršćane u svijetu i danas progone, osuđuju na smrt, ubijaju… samo zato jer su kršćani.
Govorio je o ”osloboditeljima”, onima koji su u medijima proteklih dana naglašavali kako su tzv. osloboditelji na današnji dan oslobodili Mostar.
Dok razmišljamo o tom događaju od 14. veljače 1945. istovremeno nas obuhvaća istinska i duboka bol radi naših žrtava, ali nas obuhvaća i ponos da pripadamo takvom narodu i takvoj Provinciji, koja ima zdravo korijenje koje se nije dalo uništiti. Znamo da su s Kristom trpjeli, nadamo se da su s Kristom i proslavljeni.
”Kako su ”oslobodili” Mostar, tako su ”oslobađali” i cijelu Hercegovinu, počevši od Ljubuškog, Širokog Brijega, Mostara do Bleiburga… Kojega god su fratra uhvatili bio je ubijen bez ikakve presude ili nađene krivnje. Ti zločinci imaju svoje spomenike, a oni koji su ubijeni bez ikakve krivnje nemaju nikakve spomenike pa zato pozivam s ovoga mjesta i one na gradskoj, županijskoj pa i državnoj razini da zajedno napravimo spomenike našim franjevcima jer su to zaslužili, jer su ubijeni nevini. Jugokomunisti i partizani su se sakrili pod plašt antifašizma i onda su iskorijenili i istrjebljivali sve one koji im smetaju, ne samo svećenike, nego i profosore, znanstvenike, sve one koji su nisu uklapali u njihovu ideologiju”, govorio je fra Danko Perutina u svojoj propovijedi na misi za pobijene franjevce, a do danas nije pronađen nitko od onih koji su zločin počinili. Ni za grobove svih franjevaca se ne zna.
”Vladao je zakon šutnje od 1945. do 1990. godine. Ako bi netko kazao platio bi životom. U više navrata su pokazali kako su oslobađali Hercegovinu zato ti navodni osloboditelji mogu biti slobodni, samo kao kažu istinu. Dok razmišljamo o tom događaju od 14. veljače 1945. istovremeno nas obuhvaća istinska i duboka bol radi naših žrtava, ali nas obuhvaća i ponos da pripadamo takvom narodu i takvoj Provinciji, koja ima zdravo korijenje koje se nije dalo uništiti. Znamo da su s Kristom trpjeli, nadamo se da su s Kristom i proslavljeni”, kazao gvardijan samostana sv. Petra i Pavla u Mostaru fra Danko Perutina u svojoj propovijedi na svetoj misi slavljenoj u spomen na pobijene fratre i vjernike grada Mostara i okolice, koji su žrtve II. svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata.
Nakon mise Frama Mostar izvela je prigodni recital o nevino pobijenim franjevcima.
Velimir Begić
