5.4 C
Međugorje
31.01.2323.

Fra Jozo Grbeš za časopis OFS-a ‘Franjinim stopama’: Najprivlačnija je autentična osoba

Za novi broj časopisa Franjevačkog svjetovnog reda i štovatelja svetog Franje ‘Franjinim stopama’ koji je izišao pred svetkovinu svetog Franje intervju je dao fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije

”Fokus razgovora trebao je biti na svjetovnom franjevaštu, no bilo je teško odoljeti ne ući i u druga pitanja koja su se nametala u razgovoru. Loptica zvana ‘dužina teksta’ prebačena je na uredništvo, kao i pitanje persiranja kojeg smo se dotaknuli odmah na početku. Jozo ili Joe, rekao je da nema nijednog razloga da ga se oslovljava s Vi jer mu to ništa ne znači, ali i da je malo neprirodno u franjevačkoj užoj i široj zajednici, bez obzira na godine i hijerarhijski status”, objasnio je autor u uvodu intervjua kojega prenosimo u cijelosti.

Zoran Kolobara i fra Jozo Grbeš FOTO: Davor Vučić

U kojoj mjeri si upoznat s Franjevačkim svjetovnim redom budući da si dobar dio svog života proveo vani, a većinu u SAD-u?

Generalno jesam. Što se tiče naše provincije ne znam najpreciznije sve duhovne asistente, broj članova i stanje u bratstvima. Baš sam neko vrijeme proveo s fra Danom Karačićem na Širokom Brijegu, braćom na Humcu i ovdje u Mostaru pa sam čuo neke stvari, ali to je skoro na razini informacije.

Pretpostavljam da je ‘preko bare’ to drukčije nego kod nas?

To je puno slabije u Americi, tu i tamo su aktivna neka bratstva, ali nije to ni približno kao kod nas. Ovdje skoro svaka župa ima formirano bratstvo, a to nije slučaj tamo.

Moje osobno iskustvo je da sam na početku imao neku čudnu odbojnost prema OFS-u. Župnika, a i duhovnika sam u jednom razgovoru pitao jesu li ti ljudi zapravo ‘fratri bez habita’. Koja je tvoja osobna slika svjetovnih franjevaca (uključujući i Framu) danas u svijetu?

Vrlo visoko. Zadnjih godina sam većinom radio s laicima i suvišno je uopće govoriti da su oni, da ste vi zapravo bitan dio Crkve. Sudjelovanje laika u životu Crkve bi trebalo biti još veće, još angažiranije i zato mislim da je super to što vi radite, ali i općenito laički pokreti ili zajednice. Nažalost, čini mi se da je klerikalizam Crkvu dosta toga koštao npr. u Americi, a posebno u Europi, tako da smatram da ljudi čvrste vjere i sa životnim svjedočanstvom trebaju biti uključeni u rad Crkve da se njihov glas čuje. Mislim, moraju biti uključeni.

Hoćeš reći da je stanje klerikalizma zapravo pogubno najviše za vas svećenike i redovnike/redovnice?

Točno. Mi smo dobili medvjeđu uslugu tim nekim nezasluženim statusom. Službenici Crkve su postali izuzetno oholi, arogantni i nikoga ne čuju, a to je najgore što nam se može dogoditi da ne čujemo one u potrebi. Svećenik nije netko tko s druge strane oltara stoji i dijeli lekcije, mi moramo čuti ljude i njihove patnje, probleme, sve ono s čim se nose kroz život.

Nastavno na habite od maloprije, smatraš li da su oni postali više prigodna odjeća nego svakodnevna?

Nisam živio dugo ovdje pa ne mogu dati najbolju procjenu za to, ali ovo kratko što sam tu braću većinom vidim u habitima. Može biti da se radi o, kako kažeš, prigodnim situacijama i moguće je da bi ih trebali češće nositi. Trenutno ne mogu na to odgovoriti da ili ne, ali to je naš identitet i nemamo nijedan razlog ne nositi ga.

U Americi si sigurno imao iskustva ‘sivih fratara’, odnosno Franjevaca u obnovi koji su, uz sav rad, prepoznatljivi i po habitima koji su dio njihove svakodnevnice. Nerijetko su svjedočili da ih ljudi baš zbog toga na ulicama zaustavljaju, pitaju, otvore se.

Kako da ne, upoznat sam s njihovim osnivačem Benedictom Groeschelom, ali i radom. Vjerujem da habit može biti izazov ljudima da počnu postavljati pitanja i to mi se dogodilo nekoliko puta u New Yorku ili Chicagu s ljudima kojima sam izgledao kao čudak, ali smo onda počeli konverzaciju.

Papa Franjo kaže da vjera ne smije izgubiti čuđenje. Je li to čuđenje muškarcima u haljinama/kolarima u kafićima, ulicama i trgovima prostor da se ljudima proba približiti ili donijeti Krista?

Jasno. To je na koncu učinila i Majka Terezija u prošlom stoljeću, ne nužno samo habitom nego i načinom života koji su to prepoznali. Zapravo, njezin najveći uspjeh je bio kad su ljudi počeli postavljati pitanja tko je ona. Smatram da bi se kršćani trebali ponašati i tako živjeti da ljudi moraju postavljati pitanja. Previše je formalizma u kojem olako prolazimo kroz sakramente (dobar dio ljudi na Zapadu, ali i kod nas ovdje) i to Crkvu ubija, a onda kad imate takvo stanje nitko ne postavlja pitanja. Ako suprotno tome imamo jedan jednostavan franjevački život, život bitnih, a ne nebitnih stvari, onda ćemo učiniti da ljudi postavljaju pitanja.

Moram citirati Roberta Fulghuma, protestantskog pisca, koji je mrzio Majku Tereziju sve do jednog trenutka kad si je rekao „Ja gledam ženu, u sandalama, u plavoj haljini, prima nagradu od kralja i priča o ljubavi. Onda sam se zapitao i rekao što ona to ima, a ja nemam?“ Dakle, temeljno pitanje je da nekršćani, a puno je nekršćana među kršćanima, pitaju što to vi imate, a mi nemamo. U tom kontekstu ne bih nikom htio ništa nametati, ali Franjevački svjetovni red se može voditi nečim takvim da vi kao pokret u župama, samostanima gdje god se nalazite ljudima prepustite da se pitaju „tko ste vi“?

Majka Terezija je za ljude sinonim siromaštva. Dojma sam da je upravo siromaštvo najizloženiji zavjet franjevaca prema vani, prema svijetu dok su čistoća i poslušnost više internog karaktera. Siromaštvo je, prema većini, glavna franjevačka karizma. Što se dogodilo da to ljudi ne prepoznaju ni u nama, a ni u vama?

To je jedna stvar o kojoj puno razmišljam zadnjih godina. Među zavjetima kao temelj vidim čistoću. Kod nas se ponajviše ta čistoća shvati kao seksualno razumijevanje bića. Međutim, mišljenja sam da, uz to što je izuzetno važna i čistoća tijela, da je naglasak i na onome što je Isus rekao u blaženstvima da će samo ljudi čista srca vidjeti Boga. Kad bi kršćani, u ovom slučaju mi zavjetovani, radili na čistoći srca da bi nam se svi odnosi poredali, a za ‘posljedicu’ bi nam došli čisti odnosi, čiste nakane, čiste odluke i ostalo. Tada bi sigurno bilo lako živjeti jednostavnost i nenavezanost na materijalno te živjeti siromaštvo kako ga je sveti Franjo shvatio, a to bi, po meni, bila potpuna navezanost na Gospodina. U tom slučaju je čisto srce zapravo bit zavjeta koje određuje sve ostalo.

Ako to stavimo u kontekst župljana jedne hercegovačke franjevačke župe ili samostana, ta slika se ne poklapa često s onim kako je to živio i zamislio asiški ‘luđak i radikal’.

Rekao sam i braći, govorim i stalno. Ne želim govoriti odozgor prema dolje nego govorim svima, uključujući i sebe, danas je najprivlačnija osoba koje ja autentična, a posebno kršćanska osoba. Kod svetog Franje su ljudi prepoznali autentičnost u onome što je napravio i što je činio, pa je vrlo brzo došlo stotine mladih ljudi koji su ga slijedili jer su vidjeli da je moguće tako živjeti.

Bojiš li se da u skorijoj budućnosti upravo zbog te autentičnosti nećemo moći oduševljavati Kristom?

Ne. Ne vjerujem u to.

Nema straha da će se Isusa svesti na nekog finog čikicu koji je živio uredno za života?

Ne, nikako. Upravo zbog ovoga što sam pričao o autentičnosti. Ali, pazi, ljudi vole autentičnog arhitekta ili bilo kojeg drugog profesionalca. Kristova autentičnost je preživjela više od 2000 godina jer su dvije stvarnosti za kojima čovjek stalno žudi. Prva je stvarnost ljubavi koju je Isus Krist postavio kao temelj svojih zapovijedi, a druga je stvarno uskrsnuća. To nitko nema, nitko ne nudi i to je u dubini čovjekove čežnje, dubini pjesništva, svega onoga ono što čovjek traži i zato je Isus problematičan i onima koji ne vjeruju u njega jer mu je poruka autentična. On sigurno neće biti prolazan, samo je pitanje kako njega učiniti prisutnim u životu zajednica ili pojedinca koji ga propovijedaju. Makes sense? (Ima li to smisla?)

Meni ima.

Papa Benedikt, odnosno još davno kao kardinal Ratzinger pisao je da će kršćanstvo postati mnoštvo malih zajednica autentičnih ljudi. Mi smo postali prevelike face, mi smo postali premoćni ljudi, Crkva je postala prezahtjevna u traženju pozicije, preohola u sekularnom svijetu, a to je sve suprotno Kristu.

Na našem putu/pozivu zaboravili smo biti ‘manji’?

Apsolutno. Posebno kada se radi o nama franjevcima i našem pozivu, zamisli koliko je tek to daleko od ovoga što ja pričam, odnosno citiram Ratzingera. Postali smo daleki ljudima…

Slično tvrdi i fra Ante Vučković u knjizi ‘Neostvarena sloboda’. Između ostaloga, skoro jedno cijelo poglavlje posvetio je crkvenom jeziku. U kombinaciji s ovim što si gore pričao izgleda kao dobitna kombinacija kako ljude odbiti ili odvući od Crkve, ali i crkve.

Jedan od razloga tome je što svećenik nije nikad sjedio u zadnjoj klupi (smijeh). A trebao bi. Prošli tjedan sam jednom biskupu u Hrvatskoj rekao „Jeste vi ikada sjedili u zadnjoj klupi na misi? Očito niste…“. Ja uvijek postavim sebi pitanje nakon mise ili odmah nakon propovijedi što ću ja ili što će vjernik uzeti sebi. Propovijed može biti najgenijalnija, ona može biti teološki najispravnija, ali ako to čovjek nije ponio kući onda smo nešto promašili. Barem jednu misao ili jednu rečenicu. Često pričam o toj jednostavnosti, ali ja ne pričam o tome jer je to neka naša franjevačka stvar nego jer stvarno vjerujem u to. U Crkvi smo puno toga digli na razinu glamura.

Kod mlađih generacija stvorena je percepcija da je OFS neka vrsta ‘franjevačke mirovine’, unatoč činjenici da je sve više mladih pojedinaca, mladih bračnih parova. Gdje se izgubila ta konkretnija prisutnost svjetovnih franjevaca obzirom na bogatu prošlost, značenje u Crkvi i vidljivije pozicioniranje?

Najteže je mijenjati percepciju, a percepcija je kod nas u mentalitetu duboko uvriježena. Možda se ne treba previše time opterećivati, svudje u svijetu se ljudi priključe onome što se već događa i da ljudi mogu reći „e ja bih htio biti dio ovoga“. Navest ću osobni primjer kad mi je u Chicagu došla grupa mladih Amerikanaca koji su se budili u 5 sati ujutro i išli hraniti beskućnike ispod mostova bez obzira je li -20 ili +50. Tu nije bilo publiciteta nekog, ali jednostavno drugi su prepoznali djelovanje i počeli su nam se priključivati, tako da mogu reći da je to jedan od najboljih načina mijenjanja percepcije.

Što očekuješ od sebe i drugih u ovom, možda prvom od više njih, a možda i jedinom mandatu na čelu Provincije?

Ima jedna stvar koju nikako ne volim, a zove se status quo. I danas sam pitao na misi ljude i sebe, a to pitam i pitat ću svake godine „Jesmo li isti danas kao i prošle godine na ovaj dan?“. Ako jesmo, nešto nije u redu. Bitno je napredovati, barem jedan mali zarez, sitno se pomaknuti. Volio bih da se to dogodi i u našim zajednicama neovisno bio naš red, svjetovni ili Frama, u Provinciji ili izvan nje.

Gdje se najviše manifestira status quo?

Bit ću iskren i navesti primjer događaje oko obilježavanja fra Didaka Buntića. Naravno, svaka čast fra Didaku koji je djelovao u teškim vremenima gdje je pokazao karizmu, liderstvo i sve potrebno. Međutim, nitko danas ne postavlja pitanje što nama danas znači taj Didak? Možemo mi biti kritični i prema vlasti, događajima u društvu… Ljudi nam odlaze.

Pa dobro, i fra Didak i današnja politika ‘iseljavaju’ ljude iz Hercegovine…

Ne, ne (smijeh). Didak je spašavao ljude, mi danas nikoga ne spašavamo. Htio sam reći da svaki kontekst postavlja pitanja. Postavimo pitanje Krista… Što on znači meni/nama danas? Ne živimo više u 13. stoljeću u Italiji, no što taj Franjo iz Asiza znači meni danas ovdje gdje jesam?

Je li, po tvom mišljenju, u upravi Provincije jasna vizija OFS-a i je li stavljen dovoljno jasan naglasak i podrška duhovnim asistentima u njihovom radu?

Tu ću biti kratak i izričit: u meni imate brata i podršku u svemu.

Zoran Kolobara, OFS / Franjinim stopama

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne