Živa je uistinu Riječ Božja i djelotvorna, oštrija je od svakoga dvosjekla mača, prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. (Heb 4,12).
Ove riječi iz Poslanice Hebrejima pokazuju koliku moć i snagu ima Riječ Božja. Ako joj dopustim da uniđe u moje srce, moje misli, moj nutarnji život, onda će to biti bolno do srži poput oštrog mača koji siječe sve ispred sebe. Sve što nije u skladu s tom Riječju, mač siječe i to stvara veliku bol. Dopustiti Božjoj istini da prodre tamo gdje se nalaze moje skrivene namjere, tolika je bol da razdire kosti, zglobove i moždinu. Zato su rijetki dobrovoljci Riječi. Međutim, dugoga načina nemamo da riješimo svoje strahove, svoje nemire i svoje nevolje. Tek kad nas sustignu životne nevolje, okrećemo se ovoj Riječi i dopuštamo joj da nas iznutra bolno ali iscjeljujuće zahvati. Naučili smo se kroz život skrivati i potiskivati puno toga ružnoga i bolnoga. Ali kad se čaša boli prelije, tek tada dopuštamo da mač Riječi Božje prodre u učmalo naše srce bez obzira koliko to bolno bilo.
Zato nam Isus govori da mu se obratimo prije nego nas životna nevolja na to prisili.
Ako se obratimo Gospodinu u iskrenoj molitvi, on će nas voditi kroz naše srce jer on je već u njemu prisutan. Božji zakon je već upisan u našem srcu. Dio srca u kojem je upisan Božji zakon čini nas radosnima dok ga vršimo, ali onaj dio gdje su pohranjene ili potisnute naše krivnje, mrmljanja, osude, neispovjeđeni grijesi, negativni osjećaji, želi upravljati našim postupcima i navodi nas na farizejsko mišljenje i ponašanje.
Kad u molitvi iskreno upitamo Boga zbog čega nam se događa neka nevolja, uvijek ćemo dobiti odgovor ako smo ga spremni čuti. Ako smo spremni vidjeti istinu o sebi. Ta istina je zapisana u Bibliji i duboko u našem srcu. Sigurni način da upoznamo istinu o sebi jest da otvorimo Bibliju i tu tražimo svoje skriveno blago. Sveti će Jeronim kazati: „Nepoznavanje Biblije jest nepoznavanje Krista.“ Dodao bih i nepoznavanje i sebe samoga. Samo u Kristu možemo odgovoriti na pitanje tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo.
Neki ljudi znaju kazati kako ne mole tzv. klasične molitve (Očenaš, Zdravomariju …), nego se mole i razgovaraju s Bogom svojim riječima. Iako taj razgovor može biti dijalog, ipak prijeti opasnost da je to možda tek samo monolog u kojem ja i postavljam pitanja i dajem odgovore. Jedini istinski način razgovora s Bogom jest preko Biblije. U njoj nam je Bog prvi progovorio, objavio samoga sebe nama. Pa ako hoćemo s njim razgovarati, onda pročitajmo jedno poglavlje Evanđelja i onda neka otpočne razgovor. Nemojmo Bogu stavljati svoje riječi, nego uzmimo njegovu riječ i razgovarajmo s njim.
Razumjeti Božju riječ u Bibliji može samo onaj koji ima vjeru, jer Biblija je šifrirano Pismo i može biti odgonetnuta samo Duhom kojim je pisana. Biblija je knjiga u kojoj je zakopano blago. Zakopano i skriveno i valja nam to blago pronaći. Tajni ključ toga blaga ima samo zaklani Jaganjac. Krist je srce i ključ Sv. pisma kojim se otključavaju svi tekstovi. Ni u jednom tekst Sv. pisma ne ćemo razotkriti konačni smisao bez Krista. Čitamo u Katekizmu: „Sv. pismo treba čitati i tumačiti istim Duhom kojim je napisano.“ Dakle, tumačiti Duhom kojim je napisano, a ne u svojevoljnom tumačenju u skladu sa sviđanjima svoga vlastitog ljudskoga duha. Katekizam nadalje kaže: „Pismo se mora čitati u živoj Predaji cijele Crkve” jer „Sveto pismo je više napisano u srcu Crkve nego u tvarnim knjigama“.
Kad u molitvi iskreno upitamo Boga zbog čega nam se događa neka nevolja, uvijek ćemo dobiti odgovor ako smo ga spremni čuti. Ako smo spremni vidjeti istinu o sebi. Ta istina je zapisana u Bibliji i duboko u našem srcu. Sigurni način da upoznamo istinu o sebi jest da otvorimo Bibliju i tu tražimo svoje skriveno blago.
Pitali su nekog studenta teologije koji prijevod Biblije smatra da je najbolji i najtočniji. Bez oklijevanja, odgovorio je: „Najbolji je onaj od moje majke. Ona ne zna ni grčki ni hebrejski, ali njezin kršćanski život bio je za mene najbolji od svih prijevoda.“ To je živi prijevod. U njezinu životu se može čitati i pročitati što kaže Biblija. Može li se u našem životu vidjeti što kaže Biblija?
Papa Franjo u predgovoru jednoga izdanja Biblije za mlade kaže da su kršćani danas progonjeni više nego u prvim stoljećima Crkve, i to zato što nose križ i svjedoče Krista, zato što posjeduju Bibliju. Očito se radi o – kako je rekao – „iznimno opasnoj knjizi“. Tako je rizično posjedovati ju da je u nekim zemljama to gotovo kao da ste sakrili bombe u ormar. Samo u prošloj 2020. godini svaki dan je ubijeno 13 kršćana u svijetu. Samo zato što vjeruju Riječi koja je zapisana u Bibliji i tu Riječ svjedoče.
Papa navodi kako Biblija nije „književno remek-djelo“, nego „knjiga poput plamena, knjiga u kojoj Bog progovara“.Mahatma Gandhi je jednom rekao: „Vama kršćanima je povjeren tekst koji u sebi ima dovoljno dinamita da u milijun komadića eksplodira čitava civilizacija, preokrene svijet naglavačke i donese mir na planet poharan ratom. Prema njemu se, međutim, odnosite kao da je samo književno djelo i ništa više“. Možda bi valjalo reći mnogim kršćanima da su doista ludi što umiru za obično književno djelo. Međutim, Biblija nije tek samo vrhunsko književno djelo, nego je knjiga poput plamena, knjiga u kojoj Bog progovara.
U prvim poglavljima Biblije čitamo kako se stvaranje dogodilo u tišini i riječi…
Kod drugih religija vidimo da je svijet nastao u borbi nekih velikih bogova, titana, u buci i velikom prasku …U Bibliji čitamo kako je bila savršena tišina i Bog bi samo rekao jednu riječ: neka bude…. i bi tako kako je rekao. Savršena riječ izgovorena u savršenoj tišini. Ta je riječ imala moć. Danas ta moć nije nimalo manja. Kadra je mene iz temelja promijeniti. Kadra je mene od mrtvih uskrisiti. Kadra je napraviti pretvorbu u mome životu.
Po riječima ja te odrješujem ili ja te krstim događa se potpuna preobrazba čovjekova po snazi Božjoj. Isto tako se po riječima pretvorbe kruh i vino mijenjaju u tijelo i krv Kristovu. U našem svakodnevnom životu se također događa pretvorba kada riječ dolazi iz šutnje, iz molitve, u kojoj Duh Božji stanjuje i oblikuje naš govor i našu riječ. Riječ u kojoj prebiva Duh Božji ima moć i nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Kad Isus izgovara riječ, on se ne razlikuje od svoje riječi. On i njegova riječ su jedno. Kad on govori, onda govori kao onaj koji ima vlast. Čuti njegovu riječ i pohraniti je u srce znači primiti samog Krista u srce. Prvi dio svete mise jest Služba riječi. Primiti tu Riječ u sebe znači isto kao i u pričesti blagovati njegovo Tijelo.
Ako me tko ljubi čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. (Iv 14,23)
Krist se ne razlikuje od svoje riječi. Ta Riječ, taj Krist u meni se utjelovljuje samo onda kad se i moja riječ ne bude razlikovati od mene. Kad moja riječ bude izgovorena u istini, kada svojom riječju budem izgovarati ono što živim, izgovarati put kojim hodim, tada će se početi događati utjelovljenje u meni jer se ne razlikujem od svoje riječi. Ne razlikujem se od onoga kakvog me je On zamislio. Kad me je stvarao, rekao je riječ: Neka bude. I ja sam postao. I kad god izgovaram sebe onakvog kakvog me je On zamislio, njegova se riječ tada utjelovljuje u meni i po meni.
U konačnici Isus i ne traži moje riječi. Iza svojih riječi znam se često skrivati pa makar te riječi bile ne znam kako pobožne. Zato Isus ne traži moje riječi nego žar moga srca. Istina je uvijek ono što gori u srcu. Ta se istina ne može skriti. Svoje riječi znamo uljepšavati i tako donositi lažnu sliku o sebi. Istina izvire iz srca koje gori. Zato radije pustimo srcu da govori kako se ne bismo skrivali iza naučenih riječi.
„U jednoj ljudskoj dobroj riječi ima topline za tri zime“, kaže mongolska poslovica. A koliko blagotvornija može biti za dušu Božja riječ u Svetom pismu koju čujemo i izgovaramo u molitvi poniznog srca.
Završio bih ovo razmatranje jednim stihom pjesnika Maka Dizdara:
„Čuli smo eto sada njegove riječi
Kakve ne govoraše nitko prije.
I kad se slovom svojim
On ponekad nasmije
Najtanjom zlatnom žicom
iz tog smijeha
Nekad nas miluje, a nekada bije
I zato blago nama
I zato jao nama
Jer tako još nitko govorio nije.“
fra Stanko Mabić
