U našem programu četvrtkom od 10:15h možete slušati emisiju “Upoznajmo sakramente” u kojoj fra Zvonimir Pavičić, župnik župe svetoga Jakova u Međugorju govori o euharistiji i svemu vezanom za nju kao i o važnosti sakramenata u životu vjernika. U petom izdanju emisije govorilo se o euharistijskoj službi, od čega se ona sastoji, o pripravi darova, darovnoj molitvi s kojom svećenik započinje drugi dio euharistijske službe, odnosno euharistijskoj molitvi. Rečeno je više o himnu Svet i vrhuncu euharistijske molitve – zazivu Duha Svetoga da posveti darove na oltaru.
“Euharistijska služba, možemo reći, sastoji se od tri dijela i ta tri dijela možemo najljepše opisati upravo uzimajući riječi, kako su to opisala sinoptička evanđelja, pa i Pavao u poslanici Korinćanima ili na onom putu u Emaus. To je ona rečenica: Isus uze, zahvali, razlomi i davaše učenicima. I upravo se po tome, po tim glagolima, može podijeliti euharistijska služba. Dakle, prvo imamo Isus uze. Isus uze, od toga je nastao prinos darova. Darove koje prinosimo, to su voda, vino, kruh, da postanu Kristovo tijelo i krv. Zatim imamo zahvali, to je, označava euharistijsku molitvu nad darovima i posvetu darova. A zatim slijedi taj treći dio, razlomi i dade svojim učenicima, po tome se oblikovao obred pričesti. Tako možemo reći da euharistijsku službu dijelimo na tri dijela. Po ovome, uze, zahvali, razlomi i dade. Imamo pripravu darova, prinos darova, euharistijsku molitvu i onda obred pričesti”, govorio je fra Zvonimir od čega se sastoji euharistijska služba.
“Priprava darova ili prinos darova jest ono što mi donosimo na oltar, kako bi postalo Kristovo tijelo i krv. Prinosi se ono što je nama zemlja dala i što je plod naših ruku. Tako prinosimo vodu, vino i kruh. Dobro je reći da ovdje uistinu to treba biti prinos. Često je, nažalost, običaj da su svi ti darovi već na oltaru i da nema prinosa nego svećenik dva centimetra pomjeri kalež, vino i vodu i uzme pliticu sa hostijom. Dakle, trebao bi negdje biti jedan stolić sa pripravljenim darovima tako da se osjeti i vidi, odnosno da imamo taj obred prinosa, prinosa darova, onoga što mi prinosimo Gospodinu. Negdje je lijepo vidjeti kako zajednice gaje takav obred da se taj stolić nalazi negdje na sredini crkve ili ispod oltara i da svake nedjelje, primjerice, druga obitelj prinosi te darove. Dakle, otac obitelji, majka, djeca, ovisi koliko ih ima, koliko ima tih darova, onda oni zajedno prinose te darove, jer su to darovi naši Gospodinu, opet događa se ta divna razmjena darova. Krist nam daruje samoga sebe. Mi darujemo vodu, vino i kruh, koji će postati njegovo tijelo i krv, a Krist nama daruje samoga sebe. Pa je uistinu lijepo vidjeti taj prinos darova, da on u istinu bude prinos, da to ne bude nekoliko sekundi prenošenja darova ili da je taj stolić odmah uz oltar, nego da to bude prinos. Naravno, ovo sve iziskuje jednu posebnu pažnju i posebno raspoloženje i osjećaj vjernika prema svemu tome. Ono što bih volio naglasiti je da u prinosu darova mi prinosimo i ono što dajemo, na primjer, siromasima. Nekada se prinose neki darovi koji, možemo reći, nemaju nikakvoga smisla. To je pogotovo na početku školske godine ili na završetku. Ili na nekim misama s djecom, mladima prinosi se lopta. Jednostavno nema smisla. Ili križ se prinosi ili Biblija. Ne znam, nema nekog smisla, nema nekog govora. Ako se prinose neki darovi, ti darovi uistinu moraju biti darovi. Ako smo mi prinijeli loptu, evo samo da je prinesemo tu i poslije ćemo vratiti tu loptu od koga smo ju uzeli. To nije dar. To nije ni prenesen dar. Ali ako smo mi kroz korizmu skupljali novac i od tog novca smo kupili opremu sportsku za nekoga iz župe koji je siromašan, za neke potrebite u župi, ili bilo što skupljali za potrebite, mi to tada možemo prinijeti. To je uistinu dar. On se može prinijeti, staviti ispred oltara na jedno vidljivo mjesto, svećenik to preuzme i stavi ispred oltara ili na jedno mjesto koje je vidljivo svima i da to uistinu bude prinos, dar, dar zajednice onima koji su u potrebi. U tom smislu je i zapravo milostinja koju mi dajemo, ona je dar za sve one potrebe Crkve, a znamo da Crkva skrbi za siromašne, da tako vjernici mogu biti i raspoloživiji prema tome, a i katehete, časne sestre i fratri, svećenici, svi koji oblikuju ta slavlja s djecom, da uistinu kad nešto tako rade, odnosno žele prinositi neke darove, da prinesu baš darove, a ne da to bude neka simulacija, simulacija darova, jer misa nije predstava, misa nije simulacija, misa je stvaran događaj i čin. Stoga svaki naš dar, treba biti dar. I volio bih naglasiti da se ne treba nikako, ni u kojem slučaju miješati molitva vjernika s prinosom darova. Negdje je to običaj, to se ne treba miješati, jer sami smo rekli da s molitvom vjernika završava služba riječi, a s prinosom darova započinje euharistijska služba i to jednostavno treba odvojiti”, rekao je fra Zvonimir o značenju prinosa darova kao dijelu euharistijske službe.
Na pitanje zašto svećenik pere ruke nakon prinosa darova i molitve na darovima fra Zvonimir je kazao: “To često ljudi pitaju zašto svećenik pere ruke, to je ostalo iz prijašnjih obreda, međutim zadržalo se i svećenik pere ruke nakon što je prinio darove i izmolio molitvu na darovima. Pere ruke, a to pranje zapravo, iako je izvanjsko pranje, označava želju za unutrašnjim očišćenjem, da bude čista srca, da može prinijeti žrtvu i pritom svećenik uistinu izgovara riječi Svetoga pisma, da ga Gospodin očisti, da može čista srca prinijeti žrtvu Bogu.”
“Tajna vjere, kako je meni jedan učenik u trećem osnovne rekao: ”Pa fratre, nije baš Tajna vjere kad mi svi znamo što ćemo odgovoriti”. Ja sam rekao: ”Točno”. Dijete u trećem osnovne je uvidjelo da ovaj prijevod nije baš najsretniji. Vjerojatno će u novom izdanju Rimskoga misala biti drugačiji prijevod gdje će se umjesto Tajna vjere donijeti Otajstvo vjere, kako to i pripada Misterium Fidei na latinskom jeziku. Zapravo Otajstvo vjere, to je poklik kojim mi svjedočimo koje je Otajstvo naše vjere. Mi uglavnom, vjernici u nas koriste ovaj prvi poklik koji je predložen: Tvoju smrt Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo. Ali postoji još dva ponuđena poklika. Drugi je: Kad god blagujemo ovaj kruh i pijemo kalež, tvoju smrt gospodine naviještamo, tvoj slavni dolazak iščekujemo. I treći poklik: Spasi nas Spasitelju svijeta koji si nas svojim križem i uskrsnućem oslobodio. Evo Otajstvo vjere zapravo govori o našem spasenju, govori o snazi euharistije koju ona ima u sebi i govori nam da euharistija nije samo jedan spomen na posljednju večeru, niti je samo spomen na Kristovu muku, nego da je euharistija spomen čin koji u sebi ima snagu čitavog pashalnog otajstva našeg Gospodina, a to je i njegova muka, smrt i uskrsnuće po kojim smo spašeni”, kazao je fra Zvonimir o pokliku Tajna vjere.
“Euharistijska molitva završava onom doksologijom: Po Kristu i s Kristom i u Kristu, tebi Bogu Ocu Svemogućemu jedinstvu Duha Svetoga svaka čast i slava u sve vijeke vjekova. S tom doksologijom svečanom završava euharistijska molitva. Ima više euharistijskih molitvi, tako da svećenik može izabrati neku od tih molitvi. Međutim, u svim tim molitvama euharistijskim nalaze se iste riječi ustanovljenja, ono što mi uvijek slušamo. Uzmite i jedite, uzmite i pijte i na kraju ovo činite meni na spomen. To se tako nalazi u svim euharistijskim molitvama. U nekim drugim euharistijskim molitvama, u drugim liturgijama, odnosno obredima ne postoje čak te riječi ustanovljenja, odnosno zaziv Duha Svetog, ali iz samog teksta i povijesnosti razvidno je da tu postoji zaziv Duha Svetoga, odnosno da se ono može smatrati euharistijskom molitvom. Najstarija je, možemo reći, ova druga euharistijska molitva koju svećenici najviše koriste. Tu je također prva, ili ona koja se naziva Rimski kanon, treća euharistijska molitva i četvrta euharistijska molitva. Za sada u našem Rimskom misalu toliko, a vidjet ćemo hoće li u obnovljenom Rimskom misalu ući još koja”, govorio je fra Zvonimir o značenju koje imaju Euharistijske molitve.
Cijelu emisiju Upoznajmo sakramente možete poslušati na našem YouTube kanalu.
Mijo Brkić
