Kroz korizmeno razdoblje u našem programu četvrtkom od 10:15 možete slušati emisiju “Upoznajmo sakramente” u kojoj fra Zvonimir Pavičić, župnik župe svetoga Jakova u Međugorju govori o euharistiji i svemu vezanom za nju, a spomenut će se i drugi sakramenti. U četvrtom izdanju emisije govorilo se o službi riječi kao jednom od dva velika dijela euharistije. Govorilo se o homiliji koja dolazi nakon evanđelja i što ona označava, o pripremi vjernika čitanjem za sudjelovanje na misnom slavlju, zatim o funkciji Vjerovanja u službi riječi. Spomenula se sveopća molitva ili molitva vjernika i shvaćanje službe riječi kao pripreme za sakramentalni susret s Kristom u euharistijskoj pričesti.
“Homilija ili propovijed, to su dva različita pojma, možemo tako reći. Narod ne razlikuje ta dva pojma. Možda uopće nije homilija toliko prisutna u govoru među ljudima. Ljudi uglavnom govore o propovijedanju, o propovijedi. Međutim, propovijed se od starine odnosila na one koji su izvan Crkve i kojima je trebalo propovijedati evanđelje i obratiti ih i uvesti ih u Crkvu, odnosno privesti ih Kristu. Propovijed se uvijek odvajala od liturgijskog slavlja. Nekad su se prije obnove liturgije, na primjer, gasile svijeće na oltaru za vrijeme propovijedi, ili bi svećenik skidao misnicu, izlazio bi iz oltarskog prostora na propovjedaonicu koja bi bila negdje u crkvenoj lađi pripremljena. Vjernici znaju kako to u starim crkvama izgleda. Tako da propovijed se nije smatrala dijelom liturgije. Dakle, bila je odvojena, pogotovo i kad se koristi narodni jezik i još za vrijeme propovijedi bi se zapjevala koja pjesma na narodnom jeziku, tako da se ona uistinu odvajala od liturgije i jednostavno se odvojila. To je bio još veći poticaj da se homilija shvati kao dio liturgije, dakle, kao razlamanje i blagovanje Božje riječi. I homilija dolazi uvijek nakon evanđelja, kad je ima, a trebalo bi je biti nedjeljom, svetkovinama i blagdanima.
Što je zapravo homilija? Dakle, razlamanje i blagovanje Božje riječi. I ona se događa na Ambonu ili, evo kad biskup predsjeda, on može i sa svoga sedesa propovijedati. Uglavnom, vlastito mjesto homilije jest ambon. To nam opet govori, budući da se događa na ambonu, koje je povlašteno mjesto navještaja Božje riječi, da se i homilija mora naslanjati na Božju riječ. Dakle, homilija je osvrt na pročitanu Božju riječ, razlamanje te riječi i ponovno blagovanje, da tako kažem. Tako u svojim homilijama ne trebamo se, mi svećenici, propovjednici, baviti, primjerice, aktualnim vijestima i izlistavati sve vijesti sinoćnjeg dnevnika ili nekih aktualnih tema. Homilija se zapravo treba aktualizirati kroz pročitanu Božju riječ. Dakle, ono što nam je Bog progovorio, trebamo još jednom razlomiti, u sebi primiti, proživjeti, što bi mi nekada rekli, ‘sažvakati’, ono na jedan duhovan način. Naravno da tu svećenik može i treba primijeniti i aktualizirati Božju riječ, ne ignorirati sadašnjicu, sadašnje probleme koje ljudi imaju, koje zajednica okupljena ima, ali sve kroz Božju riječ. Dakle, ne bi se trebala i ne smije se ignorirati Božja riječ jer zapravo onda izlazimo iz liturgije, onda stvaramo jedan raskid onim što je dosad bilo. Dakle, homilija bi uvijek trebala biti na ambonu, trebala bi biti jasna i trebala bi se uvijek oslanjati na navještenu Božju riječ. I kad svećenik to shvati da je to razlamanje Božje riječi, onda se i bolje priprema za tu riječ. Neće doći i govoriti bilo što, nego će uistinu paziti, paziti i birati riječi”, rekao je fra Zvonimir o značenju homilije kao sastavnom dijelu službe riječi.
Na pitanje koliko bi Homilija trebala trajati fra Zvonimir je kazao: “Ma ja bih rekao da tu nema nekoga pravila, iako papa Franjo voli minutaže pa je bilo deset minuta, pa sada sedam, ne znam ni ja… Ovisi od onog koliko zajednica može prihvatiti i primiti. Ovisi od svega. Svakako ne treba tu ići 40 minuta ili 30 minuta pa da nitko više od zajednice ne može pratiti dokle je svećenik došao sa svojom homilijom. Uvijek treba misliti na zajednicu koja je pred tobom, a isto tako misliti na Božju riječ koja je pročitana i jednostavno, jasno, je razlomiti, razlomiti vjernike i nahraniti je tom Božjom riječju. Ono što je možda važno ovdje naglasiti je da samo službenici Crkve, zaređeni službenici mogu propovijedati, laicima je zabranjeno propovijedati.”
“Ono što je važno je da mi znamo razlikovati, da mi kod kuće čitamo i razmatramo sveto pismo, ali za vrijeme euharistije nam se naviješta Božja riječ, odnosno sam Bog nam progovara i to je znak Kristove prisutnosti. Kada svećenik traži od biskupa ili đakon kad traži od biskupa blagoslov da navijesti Božju riječ, on ne traži da lijepo pročita sva slova i da to bude razgovijetno lijepo, nego da navijesti Božju riječ vjernicima. Vjernici isto znakom križa na čelu, ustima i na prsima mole da prime tu Božju riječ, da budu otvoreni, da jednostavno budu svjesni da je tu Krist koji im govori svoju riječ, što se kasnije vidi u poljupcu prema evanđelistaru, pa i ukrašavanju samog evanđelistara i njegovog unosa u procesiji, stavljanja na oltar, kađenja. Jednostavno se u svemu tome vidi, odnosno razvidno je iz svega toga da je tu Krist prisutan i to još više pojačava vjeru okupljenoj zajednice”, govorio je fra Zvonimir o pripremi vjernika čitanjem za svetu misu na kojoj će prisustvovati.
“Možemo prvo vidjeti koja je funkcija uopće vjerovanja u službi riječi u Euharistiji. Crkva nam to jasno govori, dakle, da je funkcija ispovijesti vjere, da narod pristane i odgovori na Božju riječ koju je čuo u čitanjima i homiliji, te da sebi dozove u pamet pravilo vjere prije nego će započeti euharistijsku službu. Ono što mi znamo postoje dva oblika ispovijesti vjere. To je Apostolsko vjerovanje koje je po nekoj tradiciji nastalo od apostola, čak se i svakom retku dodavalo ime nekog apostola. Znamo Nicejsko-carigradsko vjerovanje nastalo je, sklopljeno je na ovim saborima. Apostolski simbol, odnosno Apostolsko vjerovanje, kao ga mi nazivamo, je ta krsna ispovijest kojom se koristilo u Rimu i koju nalazimo kod Hipolita i vjerojatno potječe iz vremena pape Viktora. To je kraj drugog stoljeća. Rimski misal preferira Nicejsko-carigradsko vjerovanje, iako je u našoj verziji misala, hrvatskoj i njemačkoj, na primjer, dopuštena uporaba i Apostolskog vjerovanja.
Ispovijest vjere uveo je u misno slavlje Timotej, koji je od 511. do 517. bio konstantinopolski patrijarh. On je, naime, bio optužen da simpatizira monofizitsko krivovjerstvo i da bi dokazao vlastito pravovjerje bilo mu je naloženo, kako tvrdi povjesničar Teodor čitač, da u svakom misnom slavlju recitira ispovijest vjere. Taj se običaj proširio po čitavom istoku i u istom stoljeću ispovijest vjere ustalila se u Španjolskoj, čija je obala bila pod Bizantskom vlašću. Tako se nakon, prigodom Trećeg sabora u Toledu, godine, Vizigotski kralj zajedno sa svojim narodom obratio, odrekao arijanstva te odredio da se u svakoj misiji izgovara ispovijest vjere. Opet jedna druga predaja dolazi iz istoka preko Irske i anglosaksonskih krajeva, sve do Aachena, gdje je Karlo Veliki uveo bogoslužje Palatinske kapele. No, tek u 11. stoljeću proširila se na sjeveru, kad je kralj Henrik III. boravio 1014. godine u Rimu. U prigodi svojega krunjenja primijetio je njezin nedostatak i papa Bendikt VIII. popustio je pred Henrikovim pritiscima i uveo vjerovanje u rimsku misu.
Uvelo se i pravilo ispovijesti vjere u kojem se vjerovanje izgovaralo samo na nedjelje i blagdane, a prema današnjim propisima ispovijest vjere se recitira ili pjeva nedjeljama i svetkovina, ali i posebno svečanim prigodama. Namjerno sam ovo pročitao liturgičara Kunzlera iz njegove knjige Liturgija Crkve, kako bismo vidjeli jedan presjek upravo uvođenja ispovijesti vjere u samu liturgiju. Od jedne, možemo tako reći, osobne inicijative, odnosno inicijative koja je trebala dokazati pravovjerje jednog prezbitera, to se kasnije proširilo na čitavu Crkvu”, kazao je fra Zvonimir o funkciji Vjerovanja u službi riječi i kako je zapravo postalo dijelom misnog slavlja.
Mijo Brkić
