Četvrtkom od 10 sati i 15 minuta u programu našega radija možete slušati emisiju “Upoznajmo sakramente” u kojoj fra Zvonimir Pavičić, župnik župe svetoga Jakova u Međugorju govori o sakramentima i njihovom značenju i važnosti u životu vjernika. U osmom izdanju emisije govorilo se o završnim obredima euharistije, njihovom smislu i strukturi. Kazalo se više i o obavijestima koje nekada svećenici daju zajednici. Zatim o tome kada vjernici biraju na koju će misu ići ili čak biraju svećenika koji predslavi misu, o zagovaranju vjernika da se misa slavi na latinskom jeziku. Rečeno je i o važnosti zbora koji pjeva u slavlju euharistije, spomenuti su služitelji na misi i to kakvo značenje ima šutnja nakon pričesti. Govorilo se i o tome kako bi se vjernici trebali ponašati nakon završetka mise, zatim kako izgledaju liturgijski zaključci mise ako se radi o posebnoj prigodi kao što su vjenčanje, sprovod ili mlada misa.
“Ako pogledamo uvodne obrede i završne obrede, vidjet ćemo da tu postoji sličnost i da su zapravo isto koncipirani samo obrnutim redoslijedom. Rekli smo, služba riječi i euharistijska služba, to su dva glavna dijela euharistije. Ambon kao oltar Božje riječi i oltar žrtvenik, kao oltar Kristova tijela i krvi. Uvodni obred i završni obred događaju se, možemo reći tako, na sedesu. Ne bi se trebali događati na oltaru niti ambonu, to je možda dobro napomenuti, to je više za svećenike i za mene samoga. Trebalo bi se uvijek tako osmisliti liturgijski prostor, da ambon ostane samo za službu riječi i oltar za euharistijsku službu, a sedes, odnosno mjesto za svećenika predslavitelja, da bude upravo za ove uvodne i završne obrede. Rekoh da postoji sličnost uvodnih i završnih obreda i sličnost je u tome da one uokviruju službu riječi i euharistijsku službu. Rekli smo u uvodnim obredima, imamo ulaznu procesiju, zatim iskazivanje časti oltaru, znak križa i uvodni pozdrav. U završnim obredima imamo isto to, samo drugačiji redoslijed. Dakle, u završnim obredima imamo blagoslov zajednice i njihov otpust, zatim znak križa, iskazivanje časti oltaru te odlazak. Tako da su oni koncipirani u toj sličnosti i kao takvi zaokružuju jednu cjelinu”, rekao je fra Zvonimir o završnim obredima i njihovom smislu i strukturi.
“Svakako treba paziti da te obavijesti budu korisne zajednici. Ne treba tu govoriti sve i svašta. Treba reći, ono što je važno za zajednicu, one obavijesti koje su njima korisne, osobito koje su korisne za duhovnu izgradnju koje se tiču Crkve, zajednice, župe. I svakako treba paziti da završi obred pričesti koji završava popričesnom molitvom. To je važno naglasiti jer negdje možemo vidjeti praksu da svećenici kad se narod pričesti i kad je pričest u tom smislu završena da onda svećenik zna dati neke obavijesti ili se moli neka molitva i zatim ide popričesna molitva što je pogrešno. Pričest, obred pričesti završava popričesnom molitvom i nakon te popričesne molitve mogu se dati neke obavijesti koje su važne za zajednicu”, naglašava fra Zvonimir o obavijestima koje svećenici nekada čitaju tijekom završnih obrada pa je nastavio govoriti o važnosti šutnje nakon pričesti.
“Bilo bi dobro kad se zajednica pričesti da svi ostanu ukratko u šutnji. evo razmatrajući otajstvo koje su primili Krista, da su i sami postali Kristovi, Kristoliki. Sveti Augustin će reći, a to ponavlja i papa Lav veliki i mnogi crkveni oci, da postajemo ono što smo primili. Dakle, mi smo primili Krista i postajemo Kristovi. Naš profesor uvijek je to tako objašnjavao kad kaže da ljudi pričeste se pa kleknu ili ako se nosi presveto u tabernakulu onda oni odmah kleknu. Onda on kaže, koja je razlika onda? Mislim, ako si ti primio Krista, ti ga imaš u sebi, tebi se treba onda pokloniti čovjek. Ti si tabernakul, ti si živi tabernakul, ti si nositelj Krista. Krist je u tebi i ti postaješ Kristov, postaješ ono što si primio. E sada tu treba njegovati jednu duhovnost koja izvire upravo iz liturgije i postati svjestan da sam ono što sam primio, da sam Kristov i da tome treba svjedočiti moj život, to je smisao euharistije, svega ovoga što mi govorimo. Ne samo da naše mise, naši sastanci budu lijepi, onako po protokolu da bude sve lijepo, da svi ustanemo u isto vrijeme, svi kleknemo u isto vrijeme, sjednemo u isto vrijeme, pjevamo u isto vrijeme, nego da mi postajemo ono što primamo, da postajemo Kristovi. To je smisao svake euharistije, može to biti zaključak svih ovih naših emisija, ako ništa do sad nismo razumjeli ili naučili, ovo trebamo naučiti. Dakle, sa svakom euharistijom ja postajem Kristov i trebao bih biti sve više Kristov i to treba biti očito u mome životu. Ništa mi ne koristi ako ja idem svaki dan na euharistiju, a to ne pokazujem u svome življenju, u svakodnevnom životu. Na primjer, ako idem svaki dan na misu, a uskraćujem radnicima plaću ili idem svaki dan na misu, pričešćujem se redovito, ali ne želim razgovarati sa svojim bratom zato što se nismo dogovorili oko podjele zemlje ili s nekim susjedom sam u svađi i mrzim nekoga, nekom mislim zlo, a idem svaki dan na misu ili svake nedjelje na misu pričešćujem se. To znači da nešto nisam dobro razumio, da to otajstvo, nažalost, ne djeluje u meni jer se ja nisam njemu otvorio i ne prihvaćam ga. To je ono što smo govorili o načinu pričesti, nije važno kako se pričešćujem, na koji način, nego je važno da moje srce, moja duša, cijelo moje biće bude otvoreno za Krista kad primim Krista da me onda on oblikuje i da ja budem njegov, odnosno da živim po njegovoj riječi”, rekao je fra Zvonimir o tome kako zapravo trebamo shvatiti euharistiju i na koji način bi ona trebala djelovati na vjernike kroz svakodnevni život.
Na pitanje o tome ima li neke razlike u misama, ovisno gdje se slavi i tko je predslavi, jer vjernici često biraju na koju će misu ići ili čak biraju svećenika koji će je predslaviti fra Zvonimir je kazao kako se obično sažali ”nad takvim ljudima jer vidim da ništa ne razumiju”.
”Kad netko kaže, meni super pjeva ovaj zbor i ja idem zato na tu misu, uživam kad pjeva taj i taj zbor, oni dignu atmosferu u crkvi, bude misa svečanija, ljepša, bolje se osjećam, super mi je, mogu letjeti za vrijeme mise, uživati… S druge strane, ovaj svećenik je dosadan , ima monotonu propovijed ili zbor je neki stari, jedva pjevaju, ne da mi se ići na tu misu. Važno je razumjeti da nismo mi oni koji čine euharistiju niti valjanom, niti uspješnom. Najgluplje što možemo čuti je, što mnogi govore, hvala zboru koji je uveličao ovo misno slavlje. Ako je zbor uveličao misno slavlje, onda stvarno ništa nismo razumjeli niti ništa nismo ni primili. Mislim, vjerojatno su to neke fraze koje su već ušle u govor, evo i svećenicima, kad zahvaljuju, i ja imam poteškoća kad trebam zahvaliti službenicima. A trebaš pronaći neku riječ kako zahvaliti, a da ne kažeš glupost, da ne kažeš nešto što ne može biti. Nijedan zbor ne može uveličati misno slavlje. Nijedan svećenik ne može uveličati misno slavlje. Ma kakva njegova propovijed bila, ma kako on pobožan bio… Ili ministranti, ma koliko uvježbani bili i kadili? Ne mogu oni uveličati misno slavlje. Jedino Bog to može, jer to je Njegovo. Pavao kaže, ja od Gospodina primih što vama predadoh. Isus je na posljednjoj večeri ustanovio euharistiju i on je nama predao i rekao, ovo činite meni na spomen. Dakle, ona je od Gospodina. Mi ne možemo čak potpuno ni razumjeti. Mi je prihvaćamo, kroz stoljeća se razmatra, oblikuje po nadahnuću Duha Svetoga, vraćamo se onim izvorima kakva je euharistija bila na početku, skidamo puno toga od srednjeg vijeka što je ostalo, ukrasa onih i nepotrebnih stvari, kojima se neki, nažalost, opet žele vraćati. Crkva želi onu izvornu euharistiju, da se razumije da je Bog onaj koji djeluje u euharistiji, da je slavimo s prisutnošću živoga Boga i da je On onaj koji uveličava to slavlje, jer je On tu prisutan. Tako birati nekoga svećenika, odnosno ići na misu gdje neki svećenik poseban slavi euharistiju, ili pjeva neki zbor, ili nešto drugo se događa, za vrijeme euharistije, zapravo govorimo da mi ne razumijemo što je euharistija i, nažalost, možda okrutno zvuči i teško, ali ljudi koji tako razmišljaju, ja bih rekao, ne samo da ne razumije euharistiju, nego nikad neće u potpunosti primiti ono što im se u euharistiji daje. Euharistija je ista svugdje. Ona uvijek ima istu snagu. To je snaga Kristova pashalnog otajstva, njegove smrti, uskrsnuća, svega onoga što je učinio za naše spasenje. Ona ima tu snagu. Bez obzira slavi li ju jedan svećenik sam s poslužiteljem u svojoj samostanskoj kapelici, bez obzira slavi li se ona u Africi u nekoj kolibi, slavi li se u Kanadi, u Međugorju, u Fatimi, u Lourdesu, u Vatikanu, na trgu Svetog Petra… Svaka od tih euharistija ima istu snagu, jer joj Bog daje snagu, a ne mi ljudi. To moramo razumjeti. Kad to razumijemo, bit će sigurno i drugačiji naš odnos prema euharistiji. Onda ćemo biti otvoreni za sve ono što nam Bog po euharistiji daruje”, kazao ej fra Zvonimir Pavičić.
Cijela emisija Upoznajmo sakramente dostupna je na našem YouTube kanalu.
Mijo Brkić
