U petom i šestom izdanju emisije „Od samostana do samostana“ u kojoj vam donosimo priče o franjevačkoj baštini Bosne i Hercegovine posjetili smo Franjevački samostan i crkvu sv. Ante Padovanskog na Humcu. Priču s Humca kroz program našega radija emitirali smo u dva dijeli. U prvom dijelu je fra Miro Šego, humački gvardijan i župnik govorio je o povijesti franjevačkog samostana i crkve, Humačkoj ploči, muzeju i knjižnici. Govorio je i kako živi ova franjevačka zajednica danas… Novicijat i formacija mladih koji se pripremaju za franjevački poziv, snažna pobožnost svetom Anti, koja se na Humcu živi generacijama, te franjevačka godina 2026. i njezine poruke, bile su teme drugog dijela.
„Kao i u mnogim drugim dijelovima, kako u Dalmaciji, tako i u ovom dijelu Hercegovine i Bosne, pa sve gore do Slavonije, već nekako možda i u životu svetoga Franja, pa čak i nekako posebno nakon njegove smrti fratri su došli na ova područja i naselili su se i ovdje je uspostavljena jedna provincija koja se zvala Bosna Srebrena, koja je obuhvaćala i Dalmaciju, i Bosnu, i Hercegovinu, i dio Slavonije. Tako da su fratri došli ovdje na ovo područje i imali su svoje djelovanje u različitim područjima, u različitim poslanjima i svim drugim aktivnostima koje su se odvijale unutar ovoga prostora, sve tamo do dolaska Turaka, kad prodiru Turci, kad pada Bosna, pa do malo i Hercegovina.
Dakle, fratri su ovdje na području staroga grada Ljubuškoga, u podnožju toga brijega, gdje se nalazio stari grad, imali svoj samostan koji je bio posvećen Svetoj Katarini. Dolaskom Turaka nastalo je naravno to što se dogodilo, mnogi fratri su spašavali živu glavu, neki su bili ubijeni, uhvaćeni, drugi su pobjegli na područje Mletačke Republike, samostan je porušen… Tako da imamo samo saznanje da je postojao, a nekih konkretnih elemenata nemamo. Ima neka priča koja kruži među fratrima, da je on bio negdje u gradu gdje se danas nalazi hotel, da su tu nađeni nekakvi temelji, ali u to doba nisi mogao intervenirati jer je država bila ta koja je gradila i to su zatrpali da se nije moglo ništa konkretno istražiti, tako da danas imamo tu priču, ali nemamo ništa konkretno vezano za te stvari.
Kad slabi turska vlast 1867. godine, fratri se vraćaju na ovo područje i samostan ne grade u gradu jer nisu ni mogli, ali su ga sagradili ovdje na ovome brijegu na Humcu, nedaleko od Ljubuškoga i tu započinje jedna nova etapa, jedan novi život franjevačkoga samostana. Kako stoji na ulaznim vratima našeg samostana, sagrađen je 1869. godine i odmah je građena i crkva 1870. koja je crkva svetoga Ante i samostan je posvećen svetome Anti i danas je tu i Svetište svetoga Ante jedno od najvećih ovdje u Hercegovini.
Tako ovaj samostan nanovo počinje svoj život u ovome novome razdoblju, od 1869. godine sve do danas“, kazao je fra Miro o povijesti nastanka samostana i franjevačke zajednice na Humcu, koji je i dom najstarijeg muzeja u BiH.
“Tih godina kada je to nastajalo i kada su se događale te stvari, kao što recimo u Brotnju imate fra Didaka Buntića koji je bio pionir, odnosno pučki učitelj i sve ono što je učinio u svom vremenu, fratri kada su došli ovdje i ušli u ovaj prostor onda su shvatili koliko je u našemu narodu nepismenosti, poteškoća i u svim drugim mogućim područjima pa je naš fratar Fra Anđeo Nuić koji se bavio tim stvarima, došao na zamisao, vjerojatno studirajući negdje u inozemstvu. Imao je priliku možda obići neke muzeje, nekakva mjesta, zbirke arheološke… Tako da se zbog pozicije ali i zbog okoliša, ovdje oko naših samostana pa i malo šire u ovim mjestima Hardomilje i Hrašljani, ljudi su pronalazili različite stvari, posebno iz toga rimskog vremena, i onda koga će prvo pitati šta je to i o čemu se radi nego fratra…
Onda je on počeo prikupljati te određene stvari i to je stavio u jednu prostoriju kao jedan izložbeni prostor što je nekakav početak 1884. godine kad započinje rad ili nešto što se može nazvati početak ove arheološke zbirke koju mi danas imamo ovdje, koja je 2002. godine obnovljena i premještena iz prostora koji je bio unutar samostana.
Sjećam se 1984. godine kad se slavilo 100 godina od osnutka, bila je mala rekonstrukcija ili obnova toga prostora, a onda fra Branimir Musa kad je bio ovdje gvardijan, to je u stari bivši vinski podrum kojega je jako lijepo uredio i osmislio u zajedništvu sa svim onim ljudima koji su mu u tome pomogli, tako da je napravljen jedan prekrasan izložbeni prostor i taj dio gdje se danas nalazi naša arheološka zbirka ili muzej kako ga mi nazivamo. Uz to imamo još u novije vrijeme, za vrijeme fra Branimira Muse kao gvardijana, postavljena je jedna stalna izložba koja se zove Majka”, kazao je fra Miro o nastanku muzeja pa nastavio o galeriji ‘Majka’.
”Ono što je negdje u naš pokojni fra Ljudevit Rupčić zamislio, a to je odati počast majci jer majke su one koje su izvukli, ja bih to tako rekao Hercegovinu, podigli je nekako iz pepela poput Feniksa. Ako imamo na umu sve ono što se dogodilo nakon Drugog svjetskog rata u tom poraću, i pred kraj Drugog svjetskog rata kad su mnogi mladići i muževi stradali, nisu se vratili s križnih puteva, iz nekih drugih mjesta, majke su bile one koje su podnijele najveći teret i koje su dale od sebe svoj maksimum, tako da je on htio upravo to, jer je dijete toga vremena, dati jednu počast majci, uspomenu na majku. I on je, zajedno sa fra Viktorom Nuićem, prikupljao različite slike, kipove, sve ono što govori o ženi majci i majčinstvu…
Taj prostor je napravljen, u tom prostoru je izloženo više od 300 izložbenih eksponata što umjetničkih kiparskih dijela, što slikarskih dijela, tako da danas imamo i tu jednu zbirku umjetnina koja je vrlo vrijedna i vrlo korisna. Mnogi hodočasnici, mnogi ljudi koji dođu ovdje u samostan, vrlo rado žele to posjetiti, vidjeti, i svi su oduševljeni na vrijednost i veličinu toga mjesta, odnosno te zbirke“, kazao je fra Miro Šego, a kada spomenemo franjevački samostan sv. Ante na Humcu, uvijek se spomene i Humačka ploča.
„Za Hrvatsku kažemo da je važna Baščanska ploča iz toga vremena u kojem je nastala, a par godina ili desetaka godina poslije je nastala i Humačka ploča. Dakle to je vrijeme u kojem se događa jedan zanimljiv život, to je sve ono vrijeme kada se događa i podjela u Crkvi, kad se Crkva dijeli na istočnu i zapadnu i puno je tih nekih stvari koje su u tome vremenu vezane. Kako kaže ona pjesma, tko na tvrdoj stini svoju povijest piše, to je na neki način i taj jedan spomen, jedna povjesnica, jedna uspomena, ali i jedan dokument, koji svjedoči o našemu boravku tu, o našoj pismenosti, o svemu onome što mi jesmo bili u tome vremenu i što često kažemo da mi Hrvati spadamo u taj europski kulturni krug. U tom vremenu, kad mnogi narodi nisu ni postojali, mi se tu spominjemo, odnosno imamo tu jednu svoju povijesnost, pisani dokument o našoj nazočnosti, o našom životu na ovome području…
Ona je jedna od najvažnijih u našoj zbirci arheološkoj ili u našem muzeju. Ima tu svoj zadatak da svima koji dođu kažemo da je to dio nas, naše povijesti, naših početaka, naše kulture, našeg života i svega onoga što mi jesmo. Kažu da je bila oltarska menza crkve svetoga Mihovila. Tako se barem spominje u samome tekstu, koji je napisan u krug ove ploče. Ona je kvadratnog oblika i u krugu piše sve što je važno za poznavati o tom vremenu. Tako da ona ima svoju zadaću, prvenstveno zbog ovoga što sam rekao, da kaže tko smo, što smo i da smo mi tu već odavno prisutni“, kazao je fra Miro o Humačkoj ploči, koja spada među najstarije spomenike pismenosti u Bosni i Hercegovini, a pisana je na staroslavenskom jeziku, bosančicom, s uporabom pet slova na glagoljici. Ploča je duga 68 cm, široka 59 cm, debela 15 cm i teška 124 kg. Natpis ima 80 slova u 25 riječi. Natpis na ploči je uklesan spiralno u tri reda u obliku četverokuta, kako bi se mogao čitati prilikom obilaska oko oltara. Tekst Humačke ploče u suvremenom prijevodu može se razumjeti ovako: ”† U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ovo je crkva arhanđela Mihovila, a zida ju Krsmir, sin Bretov, župi Vruljac, i žena njegova Pavica.”
„Nas je trenutno u samostanu 18 fratara i svi su svećenici, najmlađi je postao nedavno 29. lipnja svećenik i ono što je sada jedna realnost, ne samo samostana na Humcu nego i drugih samostana i ako ne svih jednako, je da od 18 svećenika, 12 je iznad 70 i godina. Tako da mnogi od njih nisu uopće više u mogućnosti imati aktivnosti, a nas je šestero koji radimo redovito svoje obaveze.
Župa broji oko 13.500 vjernika, puno je nedjeljnih misa jer imamo deset filijala i onda su tu mise svake nedjelje. Ono što u pastoralu imamo je rad s mladima, to su pripravnici za krizmu, za prvu pričest, imamo Framu, treći red, zajednicu šestansku, vjenčiće svetoga Josipa, jednu zajednicu muškaraca Jeshua ima ih 70 zajednica Jeshua, imamo zajednicu Marijinih ratnika koji ovdje isto imaju svoje sjedište, ima i biblijski rad s biblijskim skupinama, rad sa hagioterapijom sa zajednicom pokojnoga Tomislava Ivančića.
Rekao bih da je župa jako aktivna. Imamo tu još mali zbor, veliki zbor, zbor Frame i jako puno ministranata što se može lijepo vidjeti kad je sv. Ante i devetnica. Onda dođu bude ih po 60-70 za vrijeme mise”, govori gvardijan o životu zajednice danas.
„Mi koji smo prije dolazili i odlučivali se za svećenika, odnosno za fratra, manje više većina nas je išla u sjemenište, nakon osmog razreda išlo bi se u te internate ili sjemeništa gdje smo proveli četiri godine gimnazije i na neki način formacije za sljedeći korak, a to je svećeništvo ili redovništvo.
Tako da smo ulazeći u taj prostor, odnosno u tu godinu kušnje kako mi zovemo samostan novicijata, imali već jednu formaciju koja je trajala četiri godine. U novije vrijeme dolazi jako puno momaka koji su završili srednju školu, dolazi ih dosta odmah nakon srednje škole, ima njih nekih koji dolaze i malo kasnije. Imamo tu prvu stepenicu, zove se postulatura, to je u Mostaru, gdje oni ulaze u život samostana u kojem fratri na svoj način promatraju njih, oni promatraju fratre, odnosno vide sebe u tome prostoru ili ne vide, ovisi kako tko zaključi i kako tko odluči… Puno ih dođe pa se vrati i ode, vidi da to nije za njega, jednostavno to je ta jedna prva instanca.
Već kad ulazi u novicijat, on oblači habit, fratri su rekli može biti, može proći. Mi imamo takozvano grašanje. Jedan grah koji svaki fratar stavlja u jednu posudu i daje do znanja je li bijeli ili crni, dakle je li osoba prikladna ili nije. Ako je crni onda ima neka sumnja, a opet na koncu provincijal odlučuje hoće li ili neće prepustiti nekoga koji ima i crni, to je to nekakav dio, dakle fratri koji godinu dana promatraju, te dečke u postulaturi odlučuju dalje. Oni imaju svog odgojitelja, meštra. Tako isto i kad obuku habit ulaze u godinu novicijata, godinu kušnje. Oni nisu do kraja izolirani, ali u jednoj dobroj mjeri jesu. Imaju svoj program, svoj život, s nama fratrima u samostanu samo su na objedima i na misi. Na doručku, ručku, večeri i na misi smo skupo, a ostalo oni imaju zaseban program. Žive u jednom krilu samostana koji se zove novicijat i tamo imaju svog odgojitelja koji se o njima brine, imaju određene neke predmete kroz godinu koje odslušaju i dolaze fratri sa strane koji te predmete drže, uglavnom oni su kroz to vrijeme oni koji malo dublje upoznavaju franjevački život. Upoznaju općenito franjevaštvo, a onda posebno svoju provinciju“, kazao je fra Miro Šego, a posebnu pobožnost franjevačka zajednica na Humcu ima prema svetom Anti
„Za svetoga Antu kažemo da je svetac cijelog svijeta, nije to ništa posebno kad se radi o Humcu. Naravno, Humac ovdje za nas, za ovo naše područje, kako zapadne Hercegovine, dijela istočne Hercegovine, ali i južne Dalmacije zauzima jedno posebno mjesto i mi to vidimo u dolasku mnogih ljudi kako kroz godinu tako posebno u devetnici ili na samu svetkovinu svetoga Ante.
Ovdje su stavili svetoga Antu kao zaštitnika i stavili su ga kao onoga koji nosi naslov i crkve i samostana, tako da su imali dobar razlog. Znali su oni koliko sveti Ante može biti čudotvorac i koliko može učiniti, koliko može dati i pokrenuti. Mi ovdje njegujemo pobožnost prema svetome Anti na način da kroz cijelu godinu svakog utorka imamo molitvu prije večernje svete mise ovdje u našoj crkvi. Na poseban način se to doživljava kroz samu devetnicu prije blagdana svetog Ante i na sami blagdan kada naš samostan posjeti tisuće i tisuće vjernika. Sveti Ante sigurno je ovdje prepoznatljiv kao jedan omiljeni svetac i svetac kojemu narod rado hrli i kojemu se rado utječe i svetac kojemu narod rado i često dolazi. Tako da upravo je sveti Ante onaj koji na neki način daje jedan poticaj i našemu životu i našoj vjeri”, rekao je fra Miro Šego pa osvrnuo i na franjevačku godinu, koja je u tijeku.
“Naša je crkva ovdje jubilarna, kako je papa Lav proglasio ovu godinu jubilarnom, tako je svim franjevačkim crkvama ostalo ono što je bilo prije za vrijeme jubilarne godine, samo se produžila godina jubilarna svetome Franji. Tako da je naša crkva jubilarna crkva i ovdje narod dolazi ispovjediti se, dobiti potpuni oprosti…
Nemamo neki konkretni događaja u smislu obilježavanja jer smo se htjeli prilagoditi onome što sve naše provincije Franjevačke konferencije sv. Jeronima u Hrvatskoj i Sloveniji i Bosni i Hercegovini planiraju održati u Međugorju početkom rujna mjeseca, jedan zajednički susret, zajednički događaj i obilježavanje ove jubilarne godine. Nismo ništa posebno učinili, osim ovoga što sam rekao o devetnici sv. Anti, ali smo se uključili u ovaj program kojeg će imati sve naše zajednice, tako da će to biti jedan vrhunac za ovu godinu” – rekao je humački gvardijan i župnik fra Miro Šego, a cijeli razgovor s njim poslušajte u audiozapisu emisija ‘Od samostana do samostana’ koje smo u programu Radiopostaje Mir Međugorje emitirali 6. i 13. kolovoza 2026.
Tekst i foto: Mijo Brkić
Emisija ‘Od samostana do samostana’ 6. kolovoza 2026.:
Emisija ‘Od samostana do samostana’ 13. kolovoza 2026.:
