U devetom i desetom izdanju emisije Od samostana do samostana, u kojoj govorimo o franjevačkoj baštini Bosne i Hercegovine posjetili smo u Franjevački samostan svetih Ćirila i Metoda i župu svetoga Mihovila Arkanđela u Tomislavgradu.
U prvom dijelu priče iz Tomislavgrada fra Bože Milić, gvardijan, govorio je o prošlosti i povijesti franjevačke prisutnosti na duvanjskom području i o nastanku samostana i monumentalne bazilike, kazao je više i o samostanskoj knjižnici i arhivu gdje se čuvaju vrijedni tragovi prošlih vremena, a mjesto u ovoj priči ima i Franjevački muzej koji svjedoči o bogatoj povijesti i životu ovoga kraja.
U drugom dijelu, fra Bože Milić govorio je o tome kakvu su ulogu franjevci imali u životu duvanjskoga kraja, u vjeri, obrazovanju, kulturi i svakodnevnom životu ljudi. Kazao je i kako izgleda svakodnevica fratara u Tomislavgradu, s kojima se izazovima susreću, kako rade s mladima i obiteljima te što danas ljudi traže od svojih fratara.
Dio razgovora posvećen je i Franjevačkoj godini 2026. njezinu značenju, poruci i pitanju kako danas živjeti ono što nam je ostavio sveti Franjo Asiški.
„Što se tiče Tomislavgrada i našeg franjevačkog kompleksa koji vidite ovdje, obuhvaća baziliku, odnosno samostansku crkvu sv. Nikole Tavelića koju mi nazivamo bazilika, veliki franjevački samostan s četiri krila koji zatvara unutarnji klaustar, Franjevački muzej, kuću časnih sestara kao pastoralnu zgradu… To je cijeli jedan građevinski kompleks. Sve je počelo sa idejom da se u Tomislavgradu sagradi crkva, povodom tisućite obljetnice krunjenja kralja Tomislava na Duvanjskom polju, da se sagradi spomen bazilika na taj veliki događaj. Sama ideja o gradnji samostana nije bila odmah prvotna ideja u izgradnji crkve.
Sama ideja o gradnji samostana došla je poslije. Naime, prvotna ideja graditelja bazilike, fra Mije Čujića i pokretača ideje da se u Tomislavgradu sagradi spomenik u povodu tisućite obljetnice krunidbe kralja Tomislava uključivala je i izgradnju takozvanog hospicija. Ideja je bila kad se sagradi spomen crkva svih Hrvata u spomen na veliku tisućitu obljetnicu, da se tu sagradi jedan hospicij pa da bi namjernici, putnici, da ne kažem hodočasnici, mogli dolaziti u Županjac, tadašnje Duvno, Tomislavgrad, i pogledati tu građevinu baziliku koja je sagrađena za tu veliku obljetnicu hrvatskog naroda i tu prenoćiti po potrebi ili boraviti. To je bila prvotna ideja.
Vidjelo se da više taj hospiciju nije potreban, nego je provincijal s upravom odredio neka se gradi zgrada samostana koja nam je u ovom trenutku puno potrebnija. Kamen temeljac za baziliku, s njome sve počinje, postavljen je 8. srpnja 1924. Sama ideja nastaje 7-8 godina ranije.
Da napravimo mali povijesni kontekst. Dakle, to su desete i dvadesete godine 20. stoljeća i Hrvati znaju da dolazi velika obljetnica krunidbe kralja Tomislava koji se po predaji 925. krunio na Duvanjskom polju. Ide nam 1925. i sada, u hrvatskom narodu, gdje god Hrvati žive u svim krajevima, događa se jedan procvat, rađa se jedna svjesnost o veličini obljetnice. Tisuću godina su hrvati imali kraljevstvo. I onda se počinje obilježavati taj veliki događaj… Najčešće se to obilježavalo nekim akademijama, predavanjima, susretima, postavljanjem kamenih ploča s natpisom o tisućitoj obljetnici, imenovanjem ulica, trgova, obeliska, kulturno-umjetničkih društava… I sada je fra Mijo došao na sjajnu ideju, budući da Duvno nije imalo veliku kamenu crkvu, odredio je da mi nećemo organizirati nekakva društva ili nekakve događaje ili postavljati ploče, nego idemo mi u spomen na tisuću obljetnicu krunidbe kralja Tomislava sagraditi spomen, crkvu ili baziliku.
Kamen Temeljac je postavljen 8. srpnja 1924. Gradnja je ispočetka sjajno napredovala jer su bili već skupljeni novci, pripremljen nekakav kamen, međutim to je vrijeme neimaštine, vrijeme siromaštva, krize, pa je onda to u jednom trenutku zapelo, kako to već biva. Teško je sagraditi ovakvu crkvu u godinu, dvije, tri. Tako da je ona imala svoje uspone i padove kad je u pitanju gradnja.
Što se tiče gradnje samostana, nije bila odmah ideja da se uz baziliku gradi samostan, nego nekakav hospiciji. Ili kako su tada zamišljali kao dvorac kralja Tomislava? Vidimo, sve se vrti oko tisućite obljetnice. I onda je provincijal s upravom shvatio potrebu i važnost da se gradi samostan.
I tako je provincijal naložio da fra Mijo s arhitektom dogovara gradnju samostana s najmanje 10 do 15 soba za fratra“, rekao je fra Bože o povijesti franjevačke zajednice i nastanku franjevačkog samostana u Tomislavgradu.
„Možemo reći da su 80. godine prošlog stoljeća, zlatno doba obnove kad je u pitanju bazilika u Tomislavgradu i Franjevački samostan, tada se događa jedna baš generalna renovacija po planu slovenskog arhitekta – Kvaternika. Uređuje se bazilika, koja je dobrim dijelom i danas zadržala taj unutarnji oblik, jer su se i poslije 1980. godine događale još neke druge obnove.
Tada je bazilika temeljito obnovljena, postavljeno je podno grijanje, poslije novi kamen na podu, na zidovima, rasvjeta, razglas… Sve ono što treba, stolarija u crkvi, promijenjene su instalacije, onda je kasnije nadograđen jedan aneks na tri kata jer se pojavio nedostatak prostora u samostanu. Trebalo je mjesto za samostansku kapelicu, privatnu fratarsku kapelicu, za knjižnicu, arhiv i samostansku zbornicu“, govorio nam je fra Bože Milić o renovaciji samostanskog kompleksa tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća.
„Kad govorimo o Franjevačkom muzeju Tomislavgrad, moramo spomenuti pokojnu fra Jozu Križića, jednog fratra kojeg svi Duvnjaci poznaju, koji je umro 1993. godine u 40-im godinama, teško se razbolio. Fra Jozo je imao strast skupljati etnološke stvari, sve ono vezano uz povijest našega čovjeka i vezano uz narod. Narodne običaje narodnu nošnju, pa je fra Jozo skupio jednu jako bogatu zbirku narodnih nošnji i starih predmeta koji su se koristili u domaćinstvu i životu prosječne obitelji duvanjskog kraja, Hercegovine pa i šire. I to je bila ta jedna zbirka koja je bila skupljena, ali koja nije bila klasificirana, nije bila posložena, nije bila opisana stručno na muzejski ili arhivski način. To je nekakav temelj, odatle je došla ideja: treba nam muzej. Fra Jozo je skupljao, sada to treba na jedan dobar način posložiti, klasificirati, opisati, urediti prostorije kako to zahtijeva muzejska struka.
I Franjevački muzej Tomislavgrad je otvoren 2013. godine, tada je gvardijan bio Fra Ante Pranić. On se oslanja na tu zbirku koju je skupljao fra Jozo, ali ima i pet novih zbirki.
Trebamo spomenuti da naš muzej nije površinom velik, ali je vrlo zanimljiv i raznovrstan. U njemu se nalazi više zbirki, to je etnologija, tu imamo sve ono što je vezano s odjeću, vunu, tkanje, nošnju, narodne nošnje… Drugi dio etnološke zbirke se tiče stvari svakodnevne i gospodarske uporabe.
Kad dođete u naš muzej i uđete u jednu prostoriju, starija čeljad će prepoznati svaki eksponat jer su on to koristili prije 30, 40 ili 50 godina, to je svaka kuća imala. Danas nažalost nema, ako hoćete vidjeti siniju, čanak, kolijevku staru, dječju hodalicu iz 50-ih godina prošlog stoljeća, nećete ih više naći u kući. I zato služe muzeji. Mi čuvamo te zbirke. Imamo još filatelističku zbirku, imamo arheološku zbirku koja ide od kamenog doba do ilirskih i rimskih vremena, imamo numizmatičku zbirku i imamo našu sakralnu zbirku s vrijednim sakralnim predmetima i famoznu, mogu reći, afričku zbirku Franjevačkog muzeja u Tomislavgradu. Svakako je posjetiteljima najzanimljivija afrička zbirka, iako su i ostale zbirke jako lijepo uređene i vrijedne su itekako.
Odakle, Afrika u Tomislav gradu? To je pitanje koje se nameće svakom putniku-namjerniku. Naime, sedmorica fratara iz naše provincije su kroz 50 godina, od 60-ih godina prošlog stoljeća pa sve do prije desetak godina djelovala u afričkoj državi Kongo.
Većina od te sedmorice su bili rodom iz duvanjskog kraja i oni bi dolazili svake tri godine na godišnje odmore. I kako dolaze iz potpuno druge kulture, afričke kulture, koja se nije mijenjala tisućljećima, svaki predmet koji oni imaju, bio to umjetnički predmet, bio to predmet svakodnevne uporabe, ima nevjerojatnu zanimljivu vrijednost, ima svoju dugu povijest… I fratri su to osjetili i donosili su te predmete te ih ostavljali u samostanu, a gdje će drugo?! Ono što treba napomenuti, svi ti predmeti su darovani. Fratri te predmete nisu kupovali. Jednostavno, to su darovi od lokalnog stanovništva kojem su fratri služili, koje su pastorizirali, koje su evangelizirali, koji su bili njihovi vjernici.
I tako je pomalo tijekom tih godina nastala jedna respektabilna zbirka, koju mi zovemo Afrička zbirka. Radi se o narodu Luba, jednom od mnogo naroda u republici Kongo, koji govori jezikom Kiluba. I još ćemo samo napomenuti da su naši fratri, uz pomoć njihovih ljudi i pastoralnih suradnika, preveli Bibliju na Kiluba jezik“, govorio je fra Bože o vrijednom muzeju i njegovom nastanku.
„U našem duvanjskom kraju, tako i na razini cijele naše provincije, da ne govorimo i šire imaju vrlo značajnu ulogu u organizaciji vjerskog pogotovo, naravno, ali i kulturnog i umjetničkog i društvenog života. Kad se prođe kroz naš kompleks, kad se vide umjetnine, kad se vidi naša knjižnica, kad se vidi muzej, kad se vidi lapidarij, čovjek onda spontano shvati da treba ovome brinuti, da je trebalo ovo skupiti… Ovi ljudi imaju osjećaj za umjetnost, za povijest, za kulturu, za tradiciju i svatko vidi da je to vrijedno i da je to važno. Evo, fratri to imaju u sebi, mi se na neki način borimo, nije to ni lako, jer to je obaveza, to je posao, samo održavanje je vrlo, vrlo zahtjevno, ali evo, trudimo se i vidimo da se to isplati“, kazao je fra Bože o utjecaju franjevačke zajednice na duvanjski kraj pa nastavio o povezanosti naroda tog kraja sa franjevcima i u današnje vrijeme.
„Postoji u tradiciji i povijesti našeg naroda ta neraskidiva povezanost ljudi sa svećenicima, kada je u pitanju naš kraj, onda s fratrima i to je nekako dio naše lokalne karizme.
Fratar želi biti blizak čovjeku, ne samo u crkvi, ne samo kada je u pitanju sakrament, misa, vjenčanje ili sprovod, nego i u njegovom svakodnevnom životu, i u radostima i u žalostima… Tako da postoji jaka povezanost fratara, svećenika i našega naroda u duvanjskom kraju, kako kroz povijest, tako i dan danas. I mislim da to Duvnjaci negdje i osjećaju. I otvorena knjižnica je znak da tu smo, ono što imamo ne krijemo. I muzej i mnogi drugi događaji koje mi organiziramo tijekom godine, naravno, organiziramo i zbog ljudi. I naši ljudi uistinu odgovaraju sudjelovanjem, odazivom na sve ono što se organizira i time se potvrđuje nekakva tradicijska povezanost fratara i vjernika koja je neraskidiva. Ne možemo jedni bez drugih, to je tako“, priča nam fra duvanjski gvardijan fra Bože Milić pa se na kraju osvrće i na završnu godinu franjevačkih jubileja.
„2026. je završna godina proslave Franjevačkih jubileja, koja traje već, rekao bi, šest godina i radi se o 800 godina od velikih događaja iz Franjinog života. Sveti Franjo je umro 3. listopada 1226. Ovo je 800. obljetnica njegove smrti.
Lani smo imali 800. obljetnicu primanja stigmi ili rana svetog Franje, pa smo prije toga imali 800. obljetnicu Božića u Greccu i prvih jaslica svetoga Franje, pa smo onda imali 800. obljetnicu pravila, 800. obljetnicu obraćenja svetoga Franje… Dakle, mi smo u zadnjih 5-6 godina, cijela franjevačka obitelj, u franjevačkim obljetnicama.
Naša generacija živi 800 godina od važnih događaja iz života svetoga Franje i na neki način pokušavamo, koliko je moguće, obojiti sve naše događaje, i povezati sa svetim Franjom. Mi smo fratri, sljedbenici svetoga Franje, franjevačke karizme i to i trebamo činiti.
Sveti Franjo je i dan danas itekako aktualan, on je moderan, on je suvremen i to treba činiti. Ono što mi konkretno radimo, imali smo hodočašće ove godine, kao i mnoge druge župe… Organizirali smo hodočašće u povodu 800. obljetnice u Asiz. Naši vjernici imali su prigodu pomoliti se kod relikvija svetog oca Franje. Tu su i predavanja, a i u propovijedima nastojimo spomenuti i obljetnicu. Uglavnom nekako pokušavamo živjeti te obljetnice u svakodnevnom životu. Ono što je najvažnije je da se vratimo franjevačkoj jednostavnosti i radosti o kojoj je sveti Franjo govorio. Nadam se da ćemo do kraja godine organizirati još neke stvari vezane uz ovu značajnu obljetnicu“, rekao je fra Bože o franjevačkoj jubilarnoj godini.
Mijo Brkić
Od samostana do samostana 3. 9. 2026.
Od samostana do samostana 10. 9. 2026.
