Tekst je napisan povodom 800. godišnjice bule ”Solet Annuere” kojim je papa Honorije III., 29. 11. 1223., odobrio Pravilo Manje braće.
Sveti Franjo je kroz čitav svoj život i sve do današnjega dana bio neshvaćena osoba, osoba koja je krivo tumačena i osoba o kojoj su stvarane iskrivljene slike. Postojale su snažne tendencije da ga se gleda kao mladića koji skakuće po livadama, pjeva s ptičicama i stalno dolazi u sukob s crkvenom hijerarhijom jer mu pokušavaju oteti takav odnos s Gospodinom, kao da ga pokušavaju uokviriti i oteti mu spontanost tog odnosa. Naravno, kao i svaki život i Franjin život nije bio jednostavan i redovito je bio, kako već napisah, neshvaćen i nikada nije gledan u njegovoj cjelini sa svim usponima i padovima nego uvijek, kako to biva, izdvajane su samo određene epizode iz njegova života i svakojako tumačene.
Odlika jednoga svetca je ta da svoj odnos s Kristom ne zadržava za sebe već ga pokušava prenijeti drugima i pokazati mu put kako se postiže taj živi odnos. Isto tako Crkva je u svojoj višestoljetnoj povijesti shvatila da moraju postojati načini i određena pravila kako se to postiže jer sveti Ivan u svojoj poslanici, još u početcima Crkve, napisa: ”ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga, jer su mnogi lažni proroci izišli u svijet” (1Iv 4,1), a kako znamo sveti Franjo je živio u vrijeme nemalog broja lažnih proroka i raznih sekti koji su harali Europom u to vrijeme. Shvativši da sveti Franjo nije lažni nego istinski prorok Kristov, Crkva mu je dopustila javno djelovanje i navještaj Riječi Božje, a znamo i to da je on i sam tražio potvrdu od crkvenih autoriteta za svoje djelovanje.
Crkva kao institucija ima određene zakonitosti u kojima djeluje te je unutar te stvarnosti i tražila od svetoga Franje da napiše Pravilo za svoju braću kako bi shvatili koja je Franjina karizma jer nije svima isto dano, ”neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, druge za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici” (1Kor 12,28) i tisuće drugih karizmi koje svi imamo. Mi redovnici kada se susretnemo s redovnicima drugih redova znamo kazati: ”Vidi se da je dominikanac, salezijanac, franjevac, isusovac..”, a zašto, upravo zato jer je svaki preko svoga utemeljitelja primio specifičnu karizmu koja se očituje u njegovu životu, ili bi se trebala očitovati. Jao onome redovniku ako nije tako!
Franjino je Pravilo prvi put usmeno odobreno 1209. godine i koliko nam je poznato sastojalo se od nekoliko evanđeoskih citata. S vremenom je zbog traženja braće Pravilo proširio 1221. godine no braća mu ga nisu potvrdila. Tu su nastale određene tenzije između njega i pojedine braće jer su tražili od Franje da promjeni Pravilo zbog čega je dolazio u sukobe s njima i doživljavao razočarenja. Franjo tada shvaća da Red ne čini samo on nego da ga čine pune veće stvarnosti, jer već nekoliko godina Red djeluje izvan Italije i živi određene stvarnosti koje su drugačije od talijanskih, tj. asiških te da Pravilo treba prilagoditi svima. Nažalost mnogi su mislili da je zadnja redakcija Pravila ustvari Franjin poraz jer se podložio zemaljskim pritiscima i ublažio Pravilo jer nije više htio ulaziti u sukob s braćom. Upravo ovo razdoblje između 1221. i 1223. godine Franjini spisi i životopisi govore suprotno. On ulazi u dijalog s braćom i razgovara s njima o svim problemima s kojima se suočavaju, pogotovo s onima koji žive izvan Italije. Sve ove dijaloge između Franje i braće treba uzeti i s određenom rezervom jer su više prikaz određenih tenzija u Redu nakon Franjine smrti nego njegova stvarnog života, pa je svaka bratska preporuka bila prikazivana kao suprotstavljanje Kristu zbog čega s vremenom i iskrivljena slika Franje kao onoga koji se ne želi podvrći određenim autoritetima nego ostati izravno povezan s Kristom. No iščitavanje Franjinih spisa govori upravo suprotno. U ”Pismu jednom ministru” ohrabruje brata oko poteškoća koje su ga snašle i završava pismo izjavom da obdržava sve što mu je napisao a u (Nepotvrđenom) Pravilu nema, a on je to naknadno uvrstio u (Potvrđeno) Pravilo. Na drugome mjestu, točnije u ”Pismu cijelom Redu”, koje je napisano nakon (Potvrđenog) Pravila traži od braće da besprijekorno opslužuju Pravilo jer je upravo ono glavna spona između Reda i Crkve. Njime su određeni poslušnost papi te liturgijske uredbe prema odredbama Crkve što je sačuvalo Red u početku od raznih pokušaja da ga se odvoji od Crkve.
S (Potvrđenim) Pravilom sveti Franjo nije izgubio ništa od svoga odnosa s Kristom, dapače to mu je bila jedna kušnja kroz koju je morao proći i još jednom pokazati svoju vjernost Crkvi. Tu kušnju je pobijedio, Red je sačuvao i u roku od nekoliko mjeseci nagrađen je na najljepši način, Krist mu je dopustio da potpuno uroni u Njega, dao mu je Svoje stigme i nadahnuo ga da napiše svoje najljepše stihove među kojima izdvajamo ”Pjesmu bratu Suncu”.
Mir vam i dobro!
Fra Antonio Petric
Literatura:
- Franjevački izvori, Sarajevo – Zagreb, 2012.
- Raoul MANSELLI, San Francesco d’Assisi, Editio maior, Milano, 2002.
- Pietro MESSA, Tra novitá e tradizione, Assisi, 2019.
- Peter NEUNER, Per una teologija del popolo di Dio, Brescia, 2016.
