U Drugom svjetskom ratu i poraću na području Jugoslavije ubijeno je više od 600 katoličkih svećenika, časnih sestara, bogoslova, sjemeništaraca…
Od toga u BiH 160, a u Hercegovini 66 franjevaca uz 14 dijecezanskih svećenika. Kako je Hercegovačka franjevačka provincija izgledala prije, a kako nakon Drugog svjetskog rata govorio nam je dr. sc. fra Robert Jolić, arhivar Hercegovačke franjevačke provincije.
”Mi imamo podatke iz Tabule 1944. godine, dakle, prije nego su počela ubijanja, Provincija je imala 187 svećenika, 47 bogoslova i 13 braće. Neka su braća već bila, dakle svećenici u Americi, ali većina je bila ovdje u Hercegovini. Valja imati na umu da su franjevci tada još uvijek držali najveći dio župa u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, ali ono što bih ja osobito naglasio jest da su držali jednu iznimno poznatu gimnaziju na Širokom Brijegu, koja je doista bila elitna. Ja bih rekao najelitnija gimnazija u to vrijeme na našim prostorima, možda čak i u svijetu, koja je primjerice od 25 profesora imala 20 doktora znanosti. U srednjoj školi, to nemate ni na fakultetima. To smo mi imali u Hercegovini. Imali smo i svoju Bogosloviju u Mostaru, i nažalost, 1944. i 1945. s dolaskom partizana i ubijanjem brojnih profesora i ostalih svećenika te naše elitne institucije su nestale, nestale zauvijek, zapravo ih ni nakon rata nikada nismo obnovili”, kazao nam je fra Robert, a onda se osvrnuo i na brojno stanje hercegovačke franjevačke provincije u to vrijeme.
”Naveo bih da je ubijeno 66 naših franjevaca, nisu oni svi bili svećenici, neki su bili i bogoslovi, neki su bili novaci, a brojni drugi su pobjegli. Oni koji su uspjeli spasiti, oni su pobjegli preko granice, a brojni su bi li i u zatvorima pa smo 1949. godine imali samo 59 svećenika na slobodi, računajući tu i starce, koji više nisu mogli obavljati dužnosti. Svi ostali su bili ili pobijeni, ili u zatvorima, ili su pobjegli preko granice, tako da je Provincija u to vrijeme doživjela najteži udarac u svojoj povijesti, u svojih skoro 180 godina postojanja, ali smo imali sreću uz Božju pomoć da se vrlo brzo oporavila”, kazao je fra Robert Jolić osvrćući se na poratno razdoblje kada se ”hercegovačka franjevačka provincija diže kao feniks iz pepela i kada brojna djeca iz brojnih kršćanskih, hrvatskih obitelji u Hercegovini dolaze u naše institucije koje više nisu bili u Hercegovini, nego u Visokom, Sarajevu, Dubrovniku, Sinju Zadru.
Krv mučenika, rekao je Tertulijan, sjeme je novih kršćana, a za Hercegovinu u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata bi se moglo reći kako je ta krv mučenika sjeme novih duhovnih zvanja. To potvrđuje i brojke u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata.
”U tim desetljećima pedesetih i pogotovo šezdesetih i sedamdesetih godina hercegovačka franjevačka provincija imala jedan pravi boom vezan za kandidata, odnosno za sjemeništarce. Bilo ih je toliko da ih Provincija nije mogla sve primiti, jer su kapaciteti bili ograničeni, a bosanska braća nisu mogli primiti ni sve svoje kandidate, a ne još i hercegovačke, tako da su zapravo brojni kandidati poslani u druge zajednice.
Imamo brojne hercegovačke dječake koji su otišli u neke druge franjevačke zajednice, ili su otišli u salezijance, ili su otišli u dijecezanske svećenike, jer ih fratri ovdje u Hercegovini naprosto nisu mogli primiti, a htjeli su da oni dožive to svoje duhovno zvanje pa su ih u druge zajednice. Tako da je provincija 1977. što danas izgleda nestvarno doživjela svoj vrhunac. Ja bih rekao u granicu snova, barem što se tiče brojčanoga stanja. Te je godine imala 200 svećenika, 70 klerika i 8 novaka, što znači 278 članova, što je čak 40 članova više nego prije ovih stravičnih događaja iz 1944. i 1945. Dakako od tada se broj pomalo smanjivao, ali on je i danas prilično visok”, kazao je fra Robert Jolić ističući žalosnim i tragičnim to što, iako se broj popravio, nikada više nisu uspjeli ponovno uspostaviti svoje odgojno-obrazovne ustanove kao što je Franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu, kao što je Franjevačka bogoslovija u Mostaru, a nakon rata je čak bio zabranjen i novicijat.
”Čak su 10-15 godina i novaci išli u Kraljevu Sutjesku i provodili godine novicijata skupa s bosanskom subraćom. Tek negdje pred kraj 1959. i početkom 1960. godine su franjevci uspjeli nekako, gotovo pa tajno, uvesti novake koji su bili obučeni u Slanom, vratiti ih nazad na Humac, gdje je bila obnovljena i zgrada, pa se od tada novicijat uglavnom gotovo bez prekida opet nalazi na Humcu”, kazao je fra Robert Jolić.
U tim desetljećima nakon rata uhićeno je 78 fratara, koji su ukupno osuđeni na 275 godina zatvora. Od fra Roberta Jolića doznali smo i stanje u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji danas, a naglasio je i kako zbog velikog broja duhovnih zvanja provincija nikad nije bila sebična, nego je pomagala one koji su bili u krizi zbog nedostatka duhovnih zvanja pa su se hercegovački fratri brzo širili po zapadnoj Europi, Sjevernoj Americi, Africi…
”Taj porast broja svećenika uvjetovao je dakako i odlaske na stranu. Provincija je imala toliko zvanja da je mogla, grubo rečeno, i izvoziti. I to ne samo za Hrvate koji žive u Americi i Kanadi, koji žive u Švicarskoj i zapadnoj Europi, nego čak i za Crkvu koja ima sve manje zvanja u zapadnoj Europi, pa čak su neki, njih sedmorica bili i u dalekim misijama u Africi, gdje se nalazi još jedan fratar, većina ostalih je, nažalost, već sada pokojna. Provincija nije postala sebična zbog toga što je imala dovoljan broj zvanja, jer zvanja su jasno dar Božji, nego je pomagala i one zajednice koje su bile u krizi zbog nedostatka duhovnih zvanja.
Svakako valja naglasiti da naši bogoslovi sve do 1964. i 1965. nisu imali mogućnost ići u inozemstvo na studiji kao što je to bilo prije rata. Razlog su komunističke blokade jer jednostavno je bilo zabranjeno, a nakon tih godina većina naših bogoslova je išla nakon druge ili treće godine na studiji u inozemstvo, u Italiju, u Njemačku, u Austriju… To je dalo jednu širinu Provinciji, jedno novo znanje… Brojne zajednice koje su bile bogate novcem, kao Crkva u Njemačkoj, a siromašne duhovnim zvanjima rado primale u svoje bogoslovije, a na neki način se Provincija odužila šaljući onda gotove svećenike koji su djelovali u tim biskupijama u Austriji i u Njemačkoj”, kazao je fra Robert Jolić
Hercegovačka franjevačka provincija danas ima danas ima 172 svećenika, petoricu đakona, šestoricu braće, 28 bogoslova, devetoricu novaka i osmoricu postulanata.
Ono što je posebno fascinantno iz tih godina nakon Drugog svjetskog rata činjenica je da su se franjevcima pridružili između ostalih i fra Ante Ivanković i fra Viktor Kosir, čija su rođena braća kao bogoslovi Hercegovačke franjevačke provincije ubijeni 1945. godine.
”Ja bih rekao da je tu bilo malo i prkosa. Iz naše perspektive danas gledajući, bilo je tu najviše vjere dakako, ali bilo je malo i prkosa: Ne možete nas uništiti, ne možete nam ništa. Vi nas možete fizički, na različne načine maltretirati, ubijati i trpati u zatvore, ali mi ćemo ustrajati zato što je Bog uz nas.
Fra Ante Ivanković i fra Viktor Kosir, čija su rođena braća kao bogoslovi ubijeni 1945. godine, kad su došli u tu dob brzo nakon rata išli su na neki način zamijeniti tu svoju dvojicu ubijene braće. Ali tu računajmo da je bilo i puno rođaka koji su išli, bilo je puno poznanika iz istih sela, jer naši ljude se poznaju, Hercegovina je mala… Ljudi su na taj način htjeli pokazati da će Crkva opstati, da će hrvatski narod opstati i da će preživjeti, kako je preživjela 400 godina Turaka, da će preživjeti i 40 godina komunizma i Jugoslavije”, za kraj nam je objasnio fenomen objasnio dr. sc. fra Robert Jolić, arhivar Hercegovačke franjevačke provincije.
Velimir Begić
