7.4 C
Međugorje
09.12.2222.

Hercegovački fratri i Biblija

Cijenjeni Čitatelju,
u nastavku ćeš čitati jedan rad (ili bolje reći radove jer je ovo kompilacija četiri rada) koji je nastajao kroz duže vremensko razdoblje u tri različite države. Cilj ovoga rada bio je upoznati, ponajprije autora, zatim braću bogoslove i sve ostale s prevoditeljskim radom naših fratara koji su jedan dio ili čitav svoj život posvetili prevođenju Svetoga pisma na hrvatski i kyluba jezik. Svaki od ovih fratar zasebno je obrađen i završni komentar uz svakoga od njih ostavljen je u izvornom obliku a učinjene su samo nužne promjene radi prilagodbe ovoj Internet stranici. Radovi su prvotno objavljeni na Internet stranici hercegovačkih bogoslova www.fra3.net, stranici na kojoj, vaši budući duhovni oci, pišu svoje komentare, zapažanja i razmišljanja pa Ti preporučam da posjetiš i tu Internet stranicu.

Piše: fra Antonio Petric


Fra Silvije Grubišić

Silvestar (fra Silvijevo krsno ime) je rođen 8. travnja 1910. kao drugo od šestero djece u obitelji Franje i Anđe Grubišić, a osnovnu je školu polazio u Gorici i na Širokom Brijegu. Franjevački je habit obukao 1929. godine, provevši godinu novicijata na Humcu, a studirao je u Mostaru (1932.-1935.) i Sargianu u Italiji (1935.-1936.). Za svećenika je zarađen 1935. godine u Mostaru. U Hercegovini je kratko djelovao; na poziv braće iz Kustodije odlazi u Ameriku 1938. godine gdje je vršio različite službe. Bio je župni vikar, župnik, gvardijan, urednik Hrvatskog katoličkog glasnika i Hrvatskoga kalendara. Osim pastoralnih obveza trudio se i oko očuvanja hrvatskoga korpusa u Americi, a bavio se i politikom radi očuvanja hrvatskoga identiteta. Do kraja svoga života bio je aktivan u pastoralu, a umro je iznenada, 12. svibnja 1985. u 76. godini života, 56. godini redovništva i 50. godini svećeništva.

Fra Silvije nakon završenog teološkog studija nikada više nije sjeo u studentsku klupu. Imao je opće teološko obrazovanje. Tijekom svoga obrazovanja nije dobivao previše odličnih ocjena, bio je prosječan student za svoje prilike. Oni koji su ga poznavali opisivali su ga kao vrlo marljiva i, u svemu onome što radi, temeljita čovjeka. Druga vrlina koja ga je krasila bila je upornost – sve što je radio, nastojao je uraditi do kraja. Rad na prijevodu jasan je dokaz tome. Te su se njegove vrline najviše pokazale tijekom prevođenja Svetoga pisma, koje je trajalo vjerojatno tijekom čitavog njegovog svećeničkog djelovanja. Planirao je prevesti cijelo Pismo u 12 svezaka; 8 svezaka obuhvaćalo bi Stari Zavjet, 3 sveska Novi Zavjet, a u posljednjem svesku nalazio bi se popis dobročinitelja koji su ga novčano pomagali u njegovu radu.

Nije nam poznato kada je počeo s prijevodom, ali poznato nam je da je prvi njegov prijevod Petoknjižja ugledao svjetlo dana 1963. godine. Zašto je odlučio prevesti Sveto pismo odgovoriti će nam on sam: ”Meni nije nikako moglo pod kapu ovako često izdvajanje Novoga zavjeta bez Staroga [t. j. u novije vrijeme u nas]. Činilo mi se kao siječenje zdravog jedrog stabla u cvatu. Može li odsječeni dio, makar posađen u najbolje tlo, pravo dozreti i najbolje plodove donijeti? Uto mi dopane ruku Hebrejska Biblija. Sa svim znanstvenim aparatom obuhvaća malo više od 1400 stranica. Nabavim više gramatika i rječnika. Služba, na koju sam poslije stavljen, tražila je da najviše vremena provodim u svojoj sobi. Nečim sam se morao zabavljati. Stoga se prihvatim prevađanja Staroga zavjeta. Počnem najprije s Knjigom Joba. Smatraju je najtežom. Ako ustrajem do kraja, velim, druge će biti lakše. Prevedem i Velepjesan. U Zagrebačkom se izdanju Biblije iz 1968. u Uvodu u Knjigu Joba napominje: Ovdje-ondje poslužio nam je i rukopisni prijevod Silvija Grubišića. Kad sam to pročitao, osobito kad sam vidio Petoknjižje u svom prijevodu u onom uglednom izdanju, osjetio sam se osokoljenim i nastavim radom.” (Mišerda, 1985.)

Kruna njegova rada je ta da je njegov prijevod Petoknjižja završio u izdanju Biblije iz 1968. godine. Taj prijevod je dandanas aktualan i koristi se u liturgiji Crkve u Hrvata. Ova ga je činjenica, kako i sam kaže, potakla da nastavi s prijevodom Staroga Zavjeta. Osim toga, Bibliju iz 1968. godine prevodilo je više ljudi tako da su postojale neujednačenosti u prijevodu. On je želio prevesti cijelu Bibliju i radi ujednačenosti prijevoda. To je i uspio, tiskajući svoj prijevod Staroga Zavjeta u osam svezaka u razdoblju između 1973. i 1984. godine.

Krenuo je i s prevođenjem Novoga Zavjeta, ali ga je u tome spriječila iznenadna smrt. Preveo je Evanđelja i Djela apostolska i ti su mu tekstovi ostali u rukopisu. Trebalo bi ih potražiti i prirediti za tisak jer šteta je da i ti prijevodi ostanu negdje po strani. Svaki prijevod je ujedno i tumačenje Svetoga pisma. Njegov stil je osebujan i pučki, priređen za šire čitateljstvo. Svaka knjiga ima kratak uvod te komentare pojedinih poglavlja u bilješkama, čime fra Silvije želi što više približiti tekst čitatelju i pomoći mu da ga bolje razumije. Zanimljivo je spomenuti kako je on preveo imena pojedinih biblijskih knjiga: Knjiga brojeva kod njega je Brojidba u pustari, knjiga Ponovljenog zakona je Tumačenje naukaPjesma nad pjesmama je VelepjesanMalahija je Malaki, itd…

Kritika onoga vremena njegov je prijevod ocijenila visokim ocjenama, a to potvrđuje i sama činjenica da je dio njegovog prijevoda završio u Bibliji iz 1968. godine. Od 2010. godine dostupan nam je njegov prijevod Staroga Zavjeta u tzv. Franjevačkoj Bibliji, koja je tiskana u povodu stote obljetnice njegova rođenja (Novi je Zavjet je u prijevodu fra Gracijana Raspudića). Velika pomoć u čitanju Biblije bila bi njegova knjiga Pripovijest o Bibliji; s puta po biblijskim zemljama, koja je tiskana prvi put 1968. godine, zatim 1979. godine te 2017. godine. Ovaj zanimljivi i jednostavni putopis može nam pomoći u razumijevanju biblijskoga teksta jer su u njemu opisane biblijske zemlje, ljudi i običaji. Ova knjiga bila bi opširan komentar na Bibliju.

Tko želi, neka uzme čitati fra Silvijev prijevod Staroga Zavjeta i vidjet će kakav je bio jezik Hrvata u Americi njegova vremena, a prijevod pojedinog teksta koji se razlikuje od onog prijevoda na koji smo navikli, može nam pomoći da taj tekst shvatimo u malo drugačijem svjetlu.

 

Fra Gracijan Raspudić

Fra Gracijan Raspudić rođen je 25. veljače 1911. u selu Lipnu pored Ljubuškog. Osnovnoškolsko obrazovanje stekao je na Čerinu, a gimnazijsko na Širokom Brijegu. Novicijat je proveo na Humcu 1928./29., bogoslovni studij polazio je u Mostaru i Beču (1931.-1935.), a u Beču je i zaređen za svećenika 26. kolovoza 1934. Po završetku bogoslovnog studija odlazi na doktorski studij iz teologije u Lyon, gdje doktorira 1938. godine s temom ”Apologetski elementi u Crkvenoj povijesti Euzebija Cezarejskog”. Iz Lyona se nakratko vraća u domovinu na odsluženje vojnoga roka, nakon čega odlazi u Rim u Skotističku komisiju, gdje pod vodstvom fra Karla Balića proučava lik i djelo Ivana Dunsa Škota. Nažalost, zbog bolesti prekida taj rad i vraća se u Hercegovinu. Tu se brzo oporavlja i postaje profesor na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru, kasnije prebačenoj na Humac (1938.-1943.). Kratko je vrijeme proveo u Grudama kao župni pomoćnik, a nakon toga odlazi u misije u Njemačku gdje preuzima brigu za hrvatske radnike. Poslije Drugog svjetskog rata odlazi u Italiju za ravnatelja franjevačke gimnazije u Grottammareu (do 1950.), a zatim u Španjolsku.

U Španjolskoj je fra Gracijan živio na relaciji Onteniente – Madrid. Profesorsko mjesto na katedri Svetog pisma u Ontenienteu ”natjeralo” ga je da proučava Sveto pismo pa je odlučio prevesti ga na hrvatski jezik. Prevodio ga je nekoliko godina i o tome obavijestio fra Dominika Mandića, koji je 1953. u SAD-u osnovao ”Hrvatski izdavački zavod Croatia” s ciljem izdavanja knjiga hrvatskih intelektualaca u inozemstvu. Jedna od knjiga koja je trebala biti izdana bila je i ”Sveto pismo Novoga zavjeta” u fra Gracijanovom prijevodu. No fra Dominik ubrzo dobiva obavijest da dominikanac fr. Hijacint Eterović u Španjolskoj planira tiskati Sveto pismo u prijevodu nadbiskupa Ivana Šarića. Fra Dominiku se činilo previše da se u kratkom roku tiskaju dva prijevoda Svetoga pisma za ograničeno inozemno tržište. Molio je fr. Hijacinta da objave jedan prijevod Svetog pisma u kojemu bi Stari zavjet bio u prijevodu nadbiskupa Ivana, a Novi zavjet u prijevodu fra Gracijana. Fr. Hijacint je to odbio pravdajući se da je Sveto pismo već u tisku, tako da, za neko vrijeme, od fra Gracijanova prijevoda nije bilo ništa. S ovim gorkim iskustvom fra Gracijan odlazi u SAD i ondje obavlja različite pastoralne službe.

U međuvremenu se u Jugoslaviji javila prijeka potreba da se izda jedan Novi zavjet na hrvatskom jeziku, jer su odavno rasprodana do tada tiskana izdanja. Fra Rufin Šilić, tadašnji tajnik Franjevačke bogoslovije u Sarajevu, doznao je za fra Gracijanov rukopis i započeo korespondenciju s njim s ciljem da se njegov prijevod tiska u domovini. Fra Gracijan je pristao na to, a fra Rufin je zamolio fra Ljudevita Rupčića da pregleda fra Gracijanov rukopis i pripremi ga za tisak. Fra Ljudevit je nevoljko pristao na to jer je i sam prevodio Novi zavjet pa se nije htio opteretiti i fra Gracijanovim prijevodom. Prelistavši prijevod fra Ljudevit je ustvrdio da će trebati učiniti podosta ispravaka. U međuvremenu su izgubili izravni kontakt s fra Gracijanom jer je potpisao neku izjavu protiv Jugoslavije i zbog toga bio proglašen državnim neprijateljem, pa su s njim komunicirali preko fra Tugomira Solde. Zbog neizravne komunikacije fra Gracijana i fra Ljudevita te zbog pritiska Pastoralne biblioteke u Sarajevu da Novi zavjet čim prije ugleda svjetlo dana, došlo je do više nesporazuma u izdavanju. Tako je fra Gracijan u jednome pismu dopustio fra Ljudevitu da slobodno po svome nahođenju vrši ispravke na prijevodu bez konzultacija s njim. Uspjeli su poslati fra Gracijanu ispravljenu verziju rukopisa (a u međuvremenu su poslali rukopis u tisak) na što je on negativno reagirao, smatrajući da je sada prijevod iskrivljen te nije htio da se Novi zavjet tiska pod njegovim imenom. Ovime je i fra Ljudevit stavljen u nezavidan položaj jer nije htio da se takav rukopis tiska pod njegovim imenom te je zahtijevao da se tiska pod fra Gracijanovim i njegovim imenom ili pod imenom ”Herceg. Franjevci”. Izdavači nisu pristali na to, nego su zahtijevali da se navede autor prijevoda pa je fra Ljudevit, na fra Rufinov nagovor, pristao da se ovaj prijevod tiska pod njegovim imenom. Tako je 1961. godine izdan Novi zavjet u prijevodu fra Ljudevita Rupčića.

Novi Zavjet je izazvao opće oduševljenje i dobio je odlične kritike, kako od bibličara, tako i od vjernika. Fra Gracijan je s vremenom shvatio da je napravio pogrešku odrekavši se svoga prijevoda pa je počeo “tražiti pravdu”. U glasilu ”Crkva u svijetu” (1969.) izišla je fra Gracijanova kritika prijevoda Novoga zavjeta iz 1961. godine te kritika na izvorni fra Ljudevitov prijevod iz 1967. godine. Nastala je nemala rasprava između fra Gracijana, fra Rufina i fra Ljudevita koja je ostavila negativne posljedice u široj javnosti. Opisati tijek rasprave u ovome kratkom tekstu bilo bi nezgodno, pa tko želi upućujem ga na članak fra Ivana Dugandžića, čije podatke navodim u popisu literature.

Fra Gracijan je krajem 1987. godine dobio nekakvu zadovoljštinu tako što je tiskan njegov prijevod s grčkog izvornika. Jezičnu i teološku lekturu Novoga zavjeta načinili su Tomislav Ladan i Mato Zovkić. Nažalost tiskan je na lošem papiru i nezgrapan je za uporabu, tako da nije imao velika odjeka u javnosti. Ovaj prijevod je, što zbog lektora, što zbog pojedinih fra Gracijanovih ispravaka, malo drugačiji nego onaj koji je priredio fra Ljudevit 1961. godine. O ovome prijevodu fra Ljudevit piše sljedeće: ”Vrijednost je njegova prijevoda bila u relativno lijepu hrvatskom jeziku, što autor ima zahvaliti okolnosti da je rođen i školu pohađao u kraju u kojem se relativno dobro govori hrvatskim književnim jezikom” (Dugandžić, 2014.).

Nedugo nakon izlaska novoga prijevoda, početkom 1989. godine, u Chicagu je umro fra Gracijan. Hercegovačka franjevačka provincija odužila mu se za prevoditeljski rad tako što je ponovno tiskala njegov prijevod Novoga zavjeta u sklopu bibliofilske Franjevačke Biblije 2010. godine.

 

Fra Ljudevit Rupčić

Fra Ljudevit Rupčić rođen je na Hardomilju 1920. godine. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje polazio je na Humcu, Mostaru i Širokome Brijegu. Godine 1938. stupa u franjevački red, a svečane zavjete polaže u Mostaru 24. kolovoza 1945. Studira u teškim ratnim uvjetima u Mostaru, Humcu, Veljacima i Zagrebu. Studij je prekinuo 1945. pokušavši pobjeći iz države pred naletom partizana, ali su ga oni uhitili kod Maribora te je s ostalim uznicima sudjelovao na Križnome putu. Za svećenika je zaređen 1946. godine, a kao mladi kapelan djeluje na više mjesta u Hercegovini. U dva navrata bio je u zatvoru, sveukupno oko četiri godine i osam mjeseci. Zanimljivo je spomenuti da vrijeme u zatvoru nije provodio uzaludno, nego je učio strane jezike, što će se kasnije pokazati plodonosnim. Nakon izlaska iz zatvora nalazi se u Konjicu i tu se, oporavlja i sprema za polaganje ispita na postdiplomskom studiju u Zagrebu. Doktorirao je u prosincu 1958. godine, napisavši raspravu o posljednjoj rečenici Matejeva evanđelja u tumačenjima crkvenih otaca (”I, evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!” Mt 28, 20b). Odmah po povratku u Hercegovinu odlazi u Sarajevo na Franjevačku teologiju gdje predaje biblijske predmete punih 30 godina (1958.-1988.), s tim da je povremeno predavao i u Zagrebu.

U Sarajevu se, osim profesorskim radom, bavio i prevođenjem Novoga zavjeta. Fra Ljudevitov Novi zavjet ugledao je svjetlo dana 1967. godine i odmah je s oduševljenjem prihvaćen. Uvodnu riječ Novoga zavjeta napisao je tadašnji predsjednik BKJ kardinal Franjo Šeper, čime je potvrđen uspjeh prijevoda. Recenzenti su isticali kako je ovaj prijevod ne samo bolji nego prethodni iz 1961. godine, nego da je drugačiji, tj. kao da je prijevod napravila druga osoba, što je i točno, jer je Novi zavjet iz 1961. godine preveo fra Gracijan Raspudić, a prijevod iz 1967. godine je fra Ljudevitov. Koliko je fra Ljudevitov prijevod Novoga zavjeta važan i prihvaćen na hrvatskom govornom području, govori i činjenica da je do 2013. godine iz tiska izišlo 11 izdanja Novoga zavjeta. Još jedna važna činjenica koja ide u prilog ovome prijevodu je i ta da je fra Ljudevitov prijevod ušao u službeni hrvatski prijevod Biblije iz 1968. godine, tiskane u izdanju Stvarnosti. Okušao se i u prijevodu Pjesme nad pjesmama i taj prijevod je objavljen 1973. godine te je, kao i Novi zavjet, s oduševljenjem prihvaćen.

Fra Ljudevit je do kraja svoga života radio na prijevodu Novoga zavjeta tako da je sve do njegove smrti 2003. godine svako novo izdanje izišlo s određenim preinakama, jer je on stalno nastojao prilagoditi svoj prijevod hrvatskom standardnom jeziku. Koji su ga poznavali svjedoče da je u njegovoj radnoj sobi uvijek na stolu, uz njegov najnoviji prijevod, bio i grčki izvornik. Te dvije knjige nisu nikada bile zatvorene i stalno su stajale jedna uz drugu.

Osim što se bavio prevođenjem Novoga zavjeta, znanstvenu je javnost zadužio i brojnim znanstvenim radovima koje je objavljivao u eminentnim teološkim i biblijskim časopisima. U svojim radovima bio je oštar i nikoga nije štedio, pa je redovito ulazio u različite rasprave, ali s jedinim ciljem – da se dođe do što boljeg prijevoda određene riječi ili perikope. Isto tako istaknuo se i u apologetici braneći Bibliju pred neutemeljenim napadima filozofa Branka Bošnjaka. Kruna njegovog znanstvenog rada je knjiga ”Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi Dei verbum” koju je objavio u koautorstvu s Antom Kresinom i Albinom Škrinjarom 1981. godine, gdje je objavljeno nekoliko njegovih članaka.

Koliko god je bio oštar u raspravama sa svojim kolegama, toliko je bio zanimljiv studentima u Sarajevu i Zagrebu. Predavanja su mu upamćena po originalnim tumačenjima Svetoga pisma začinjenima neizostavnim upadicama iz vlastitog životnog iskustva ili humorom kako bi razbio monotonu atmosferu tijekom predavanja. Hercegovački studenti za njega su govorili da je bio ”dašak Hercegovine u Sarajevu”, a većinu slobodnog vremena koristio bi za pastoralnu skrb Hercegovaca koji su živjeli u Sarajevu.

Bio je aktivni zagovornik međugorskih ukazanja pa je zadnjih 20 godina svoga života proveo u raznim raspravama oko međugorskih ukazanja, što je utjecalo na njegov rad, ali i na njegovu reputaciju u znanstvenom svijetu. Ipak, to ga nije pokolebalo u radu, bio je revan u svemu do kraja svoga života. Umro je 25. lipnja 2003. u Mostaru u 83. godini života, 64. godini redovništva i 57. godini svećeništva.

Fra Ljudevitov životni put bio je trnovit ali bogat. Za njega će reći da je u svemu bio samouk, pogotovo u znanstvenom svijetu, jer nije imao uvjeta za školovanje, ali ga to nije sprječavalo u usavršavanju kako je god znao i umio. Njegov napor i trud donijeli su velike plodove, ne samo njemu i franjevačkoj zajednici, nego cijelome katoličkom korpusu u Hrvata. Može nam biti primjerom kako se u nemogućim uvjetima mogu postići (ne)moguće stvari, a to se postiže samo ustrajnim radom, još ustrajnijom molitvom i nedavanjem prostora bilo kakvom ravnodušju. A što nâs sprječava da činimo isto, sada kad imamo sve na dlanu?

 

Fra Blago Brkić

Fra Blago je rođen 1920. godine u selu Njive u župi Rasno. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Rasnu i na Širokom Brijegu. Teologiju je studirao je u vrijeme Drugoga svjetskog rata pa je stalno mijenjao mjesto studiranja – Humac, Mostar, Veljaci, Čitluk, da bi ju uspio okončati 1946. godine u Zagrebu. Franjevački habit obukao je 1937. godine, a za svećenika je zaređen 1943. godine u Mostaru. Do 1968. godine djelovao je u više župa u Hercegovini, a te godine odlazi za misionara u Afriku, točnije u Kongo. Dakle, u misije je otišao sa skoro 50 godina života i 24 godine svećeništva iza sebe.

Kad je stigao u Kongo odmah su se stvorili problemi, i to jezični. Prvo je morao dobro utvrditi francuski jezik da bi preko njega mogao naučiti kyluba jezik. Uz to je bio i malo stariji čovjek za učenje nekog potpuno novog jezika koji nema nikakvih sličnosti s jezicima koje je poznavao. Belgijska braća, kod kojih je boravio tijekom učenja jezika, mnogo su ga puta ”obeshrabrivala”, ali ipak, upornošću i strpljivošću koje mu je Bog udijelio, uspio je savladati tu barijeru i već nakon pola godine imao je svoju prvu propovijed na kyluba jeziku. Odlazi u razrušenu misiju Kayeye koju su uništili protestanti, tada većinska kršćanska denominacija u tom kraju, i ponovno ju diže iz pepela svojom marljivošću i upornošću. S vremenom su mu u tome pomagali ostali fratri misionari koji su dolazili iz Hercegovine i koji su upravo s njim činili svoje prve misijske korake. Misijski je posao bio težak, naporan i pun izazova, ali plodovi su bili brojni i izazivali su naše misionare da rade još više i idu još dalje.

Fra Blago je držao ritam, koji su postavljala mlađa braća, sve do 1978. godine kada obolijeva od moždane malarije, najtežeg oblika malarije, od koje čovjek ili umre ili poludi. ”Umro nije, znači da je poludio”, znao se fra Blago redovito šaliti na svoj račun. Malarija je ostavila vidne posljedice tako da se više se nije mogao izlagati skoro nikakvom fizičkom naporu te svoje misionarske poslove prebacuje na druge.

”Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre…” (1 Kor 1,27a). Izgleda da je fra Blago, u neku ruku, ipak ”poludio” jer mu je, nakon svega što je prošao, sinula jedna ”luda” ideja, a to je da se načini prijevod Svetog pisma s francuskog na kyluba jezik. Predložio je to biskupima i oni su ga u tome podržali. Naravno, samo riječima, a ostalo je ovaj ”luđak” morao uraditi sam: pronaći suradnike i, naj(ne)važnije, novac za takav projekt. Skupio je suradnike, uredio prostor za prevođenje te su počeli s prevođenjem 1982. godine. Čovjek nakon šezdesete godine razmišlja kako si organizirati mirovinu, a fra Blago je tek počeo raditi. Fra Ante Kutleša dao mu je svoj pisaći stroj koji je ponio sa sobom iz Hercegovine. Posao je tekao ovako: prevodili bi od 7 ujutro do 16 sati, a nakon toga bi fra Blago sve ono što su preveli (prijevod se pisao ručno) pretipkavao na pisaćem stroju do 18 sati. U početku je imao problema s pretipkavanjem pa si je kupio daktilografski priručnik i tako je postao vješt u daktilografskom načinu pisanja. To je naučio u 62 godini života! Svakodnevno su prevodili i korigirali tekst. Koliko je naš fra Blago bio revan u svome poslu govori i činjenica da je čitavu Bibliju pretipkao četiri puta u 10 godina, koliko je njemu i suradnicima trebalo da prevedu cijelu knjigu. Pojedini katolici u tome razdoblju ne pročitaju je niti jednom.

Netko je jednom zgodom izračunao da je fra Blagi i suradnicima za prevođenje Biblije trebalo točno 10 godina i 20 dana. I tako je 1993. godine, jedan sada već starac koji ima samo opću biblijsku i jezičnu naobrazbu, uspio prevesti Sveto pismo na kyluba jezik. Da stvar bude još interesantnija, za to vrijeme nisu preveli samo Bibliju nego i više katehetskih priručnika te su priredili dječju Bibliju. Kasnije je fra Filip Sučić uredio liturgijske knjige na kyluba jeziku, što je također bio veliki pothvat. Zadovoljan onim što su učinili, skupio je sav prevedeni materijal (15 kg papira, a debljina rukopisa bila je 40 cm) i ponio ga sa sobom u Europu. Tu je pronašao donatore za tiskanje te je Bibliju tiskao u Španjolskoj.

O dugogodišnjem pothvatu fra Blago je kasnije zapisao: ”Kad se sjetim svega što sam proživio, vidim očitu volju Božju da taj posao radim. U svojoj ljubavi izabrao je mene. Učinio me nemoćnim za ostale poslove i nadahnuo me da odaberem taj uzvišeni posao. Čini mi se da kroz čitavo to vrijeme nisam bivao bolestan, barem nisam bolovao kroz dulje vrijeme. Nikada mi nije manjkalo papira niti ičega što je potrebno za taj posao. Novaca je uvijek bilo dosta za plaćanje suradnika i za nabavku materijala, pa čak i za prijevoz i tiskanje tolikih knjiga. I suradnici su uglavnom bili dobra zdravlja i raspoloženi za rad. Biblija na čijem sam prijevodu radio s toliko ljubavi, ponekad neizvjesnosti, tako je postala dostupna još jednom narodu” (Jolić, 2020.).

Po završetku posla fra Blago putuje natrag u Kongo s dvije knjige, koliko ih je mogao ponijeti, ali se ubrzo vraća u Europu jer se naglo razbolio, tako da nije službeno predstavio prijevod. Ostatak života proveo je u samostanu na Širokom Brijegu. Odlikovao se poniznošću i strpljivošću te je bio poznati ispovjednik. Nastavio je svoj rad pišući stalno na pisaćem stroju. Svoju zadnju svetu misu slavio je dva dana prije smrti, a umro je 26. kolovoza 2009. u 90. godini života, 73. godini redovništva i 67. godini svećeništva. Umro je na glasu svetosti i u zadnje se vrijeme od mjesne crkvene vlasti potiče postupak za njegovu beatifikaciju.

Na kraju bih iznio svoje svjedočanstvo o ovome čovjeku. Fra Blagu nikada nisam imao priliku upoznati i sve što o njemu znam, znam iz knjiga i svjedočanstva ljudi koji su ga poznavali. No, ipak sam ga, na neki način, upoznao. Jedna od stvari koju nikada nisam volio jest učenje stranih jezika, od biblijskih do suvremenih, pa čak nisam ljubitelj ni gramatike vlastitog jezika. Sve je to u meni stvaralo neku odbojnost, tako da sam materijalima za učenje teško prilazio, pogotovo biblijskim jezicima. Poznavajući njegove muke s učenjem, počeo sam mu se utjecati u zagovor i sastavljati vlastite molitve za učenje jezika, i, po njihovu završetku, već bih se našao sjedeći pred materijalima i iščitavao ih bez odbojnosti. Razmišljajući o njegovu životu, radinosti strpljivosti, a napose žarkoj molitvi, pronalazio sam snagu za rad. Za mene je ovaj čovjek zagovornik za one koji se muče da jezik nauče. Fra Blago, hvala ti.

Zaključna misao

Rijetko se koja zajednica može pohvaliti rezultatom koji su postigli članovi Hercegovačke franjevačke provincije. Ako uzmemo u obzir i sve uvjete u kojima su nastajali ovi prijevodi onda se sve ovo što su ova ”četiri hercegovačka evanđelista” uradili može smatrati čudom. Možemo biti ponosni na njih i to jesmo. No njihov rad ne služi nam da se njime hvalimo, nego da taj isti rad nastavimo jer oni su to radili da bi Božju riječ približili običnom čovjeku, a ne da bi isticali sebe. Tko zna, možda se i u ovom vremenu u sobi jednog fratra prevodi Sveto pismo ili barem dio, na suvremeni hrvatski jezik. Ti se dragi Čitatelju svakako pomoli da taj posao bude završen.


Literatura: 

1) FRANJEVAČKA BIBLIJA, Tomislavgrad – Zagreb, 2010.

2) Ivan DUGANDŽIĆ, ”Hercegovački franjevci bibličari”, u: Franjevci i Hercegovina, 2009., str. 391-408,

3) Ivan DUGANDŽIĆ, ”(Ne)jasne okolnosti Rupčićeva prijevoda Novoga Zavjeta”, u: Hercegovina franciscana, god. 10 (2014.), str. 76-96.

4) Robert JOLIĆ, Leksikon hercegovačkih franjevaca, Mostar, 2011.

5) Robert JOLIĆ, Hercegovački franjevci pola stoljeća u Kongu, Mostar – Tomislavgrad, 2020.

6) ”† fra Blago Brkić”, u: Mir i dobro, god. 41 (2009.) br. 2, str. 30-35;

7) Radoslav DODIG, Interpres verbi: Zbornik u čast Ljudevita Rupčića u povodu 75. obljetnice života i 50. obljetnice svećeništva, Mostar, 1998.

8) SKUPINA AUTORA, ”Fra Ljudevit dr. Rupčić”, u: Mir i Dobro, god. 25 (2003.) br. 2, str. 42-50.

9) Žarko ILIĆ, ”Dr. fra Ljudevit Rupčić (1920.-2003.)”, u: Kršni zavičaj, god. 36 (2003.), str. 154-158.

10) Marko MIŠERDA, ”Stari Zavjet u novom prijevodu Silvija Grubišića”, u: Crkva u svijetu, 1 (1985.) 20, str. 99-103.

11) Silvije GRUBIŠIĆ, Pripovijest o Bibliji; s puta po biblijskim zemljama, Ante Marić (prir.), Mostar, 2017.,

12) Bazilije PANDŽIĆ, ”Životopis fra Dominika Mandića”, u: Dominik Mandić – Sabrana djela, Svezak I., M. AKMADŽA (prir.), Mostar, 2013., str. 15-178.

13) Andrija NIKIĆ, ”Dr. fra Gracijan Raspudić (1911.-1989.)”, u: Kršni zavičaj, god. 22 (1989.), str. 106-108.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne