Na Širokom Brijegu od 4. do 7. veljače održani su »Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca« u povodu 76. obljetnice jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i poraću.
Danas, na sami dan Obljetnice, 7. veljače, nakon molitve pred ratnim skloništem, mjestom ubojstva i spaljivanja 12 franjevaca iz širokobriješkog samostana, molitva se nastavila pred grobom gdje su trenutno pokopana 24 ubijena hercegovačka franjevca. Sv. misu zadušnicu predvodio je dr. fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, a njegovu homiliju prenosimo u cijelosti:
Draga braćo i sestre!
Starozavjetna knjiga o Jobu pripovijeda o jednomu čovjeku koji je živio pobožno i pravedno. Koji se trudio voditi svoj život onako kako to odgovara Božjemu zakonu. Koji, koliko on zna, nije natovario na se nikakve krivice. Ipak, događaju se velike kušnje. Kada ga posjećuju tri prijatelja želeći ga utješiti, Job s bolom u duši izgovara svoje tužbalice. Jedan odlomak tih njegovih tužbi čuli smo u današnjemu prvom čitanju (usp. Job 7, 1-4, 6-7), u kojem se, između ostaloga, kaže: „…mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.“!
No, u svemu zadivljuje da se Job, unatoč svim nevoljama koje ga snalaze, ne odriče svoga Boga. On se u svojoj srdžbi zapravo osjeća onako kao što su se u sličnoj situaciji osjećali neki ljudi u svim vremenima. Ljudi koji su izgubili svoje najmilije, ljudi pritisnuti gotovo neizrecivim teretima životnih okolnosti.
Mučenici su prolili svoju krv i očistili su se u ljubavi, u Kristovoj ljubavi, koja ih je osposobila da se i sami žrtvuju dokraja.
O tome nam govori i naš Široki Brijeg i ovaj dan u kojemu smo se ovdje sabrali. A o tome nam govori i jedna posebna crkva u Rimu. Tamo, na Tiberu, glavnoj rimskoj rijeci, nalazi seotočić duljine 270, a širine 70 metara, koji ima oblik broda. Na njemu se nalazi crkva posvećena sv. apostolu Bartolomeju, a u njoj se pod glavnim oltarom nalaze zemni ostatci toga apostola. Sveti papa Ivan Pavao II., koji je pozvao Crkvu diljem svijeta da prikupi podatke o svojim mučenicima 20. stoljeća koji su stradali od raznih bezbožnih režima, odredio je u jubilarnoj 2000. godini da ubuduće baš ta crkva bude središnje mjesto sjećanja na mučenike 20. stoljeća. Od 2002. godine na glavnome oltaru te crkve stoji slika (ikona) s nazivom „Novi mučenici“. Na njoj su naslikani desetci i desetci kršćanskih mučeničkih likova iz cijeloga svijeta. U središtu je prikazan Krist okružen anđelima, a onda je s lijeve i s desne strane prema njemu usmjereno mnoštvo mučenika koji su jasno prepoznatljivi. Ispod Kristove slike anđeli drže natpis „Iz velike nevolje“, prema Knjizi otkrivenja (Otk 7,14).
Kada je papa Benedikt XVI. 7. travnja 2008. godine održao u toj crkvi bogoslužje riječi kao spomen na mučenike, započeo je svoju propovijedriječima: Naš susret u ovoj staroj bazilici sv. Bartolomeja na Tiberskom otoku možemo promatrati kao hodočašće u spomen na mučenike 20. stoljeća, na nebrojene muževe i žene, poznate i nepoznate, koji su u tijeku 20. stoljeća prolili svoju krv za Gospodina. Potom je Papa nastavio: Na ovom mjestu, punom sjećanja, pitamo se: Zašto ova naša braća i sestre koji su podnijeli mučeništvo nisu pokušali po svaku cijenu spasiti nenadoknadivo dobro života? Zašto su i dalje služili Crkvi usprkos teškim prijetnjama i pokušajima zastrašivanja?Zatim je Papa ukazao na spomenutu ikonu u toj crkvi i rekao da Knjiga otkrivenja jasno ukazuje na plamen ljubavi koja je potaknula Krista da za nas prolije svoju krv. Tom smo krvlju oprani i mi. Oslanjajući se na taj plamen, mučenici su prolili svoju krv i očistili su se u ljubavi, u Kristovoj ljubavi, koja ih je osposobila da se i sami žrtvuju dokraja.
Povijest tih bezbožnih režima svuda po svijetu pokazuje da se tim ubojstvima redovito htjelo ubiti Boga, ponovno ubiti Krista, jednom već raspetoga, i zatamnitiBožji trag u narodu kojemu pripadaju. To je bio glavni i krajnji cilj ubojstava svih bezbožnih režima.
Braćo i sestre, ono što je ta crkva za Rim glede sjećanja na mučeničku braću i sestre kao žrtve bezbožnih režima 20. stoljeća, to je za našu Hercegovinu, pa i šire, ovo mjesto, naš Široki Brijeg. Prema Papinim riječima, ovaj naš susret možemo smatrati svojim hodočašćem u spomen naše braće i našega puka, nevino stradaloga od bezbožničke ruke. I mi se možemo danas pitati kao tada Papa: Zašto naša braća nisu na svaki način nastojala spasiti svoje živote?
Ali možemo i odgovoriti slično Papinom odgovoru: Plamen Kristove ljubavi, kojom je On tako gorio za nas da je za nas dao i svoj život, poticao je i njih da se nipošto ne odreknu Krista i Crkve, ali ni da ne bježe sa svoga tla, već prije njih dostatno zalijevanoga mučeničkom krvlju, niti da bježe od svoga mučeničkoga naroda. Oni su dobro znali da nisu proganjani zbog svoga imena i prezimena. Ne, oni su ubijeni jer su ispred imena imali svoje franjevačko nazivlje: fra! Smaknuti su na divljački način, upravo zbog ta tri slova i onoga što ta slova predstavljaju. Vjerujem da će proces koji će Crkva voditi pokazati da su ubijeni iz mržnje prema Bogu i svemu Božjemu.
Povijest tih bezbožnih režima svuda po svijetu pokazuje da se tim ubojstvima redovito htjelo ubiti Boga, ponovno ubiti Krista, jednom već raspetoga, i zatamnitiBožji trag u narodu kojemu pripadaju. To je bio glavni i krajnji cilj ubojstava svih bezbožnih režima.
I ako bolje promotrimo mučeništva podnesena zbog vjere, zapazit ćemo da se sva ona događaju po sličnoj šabloni, da sva imaju nekoliko zajedničkih značajki. Tih značajki ima vjerojatno više, ali spomenut ćutri vrlo uočljive.
Prva je značajka da svi progonitelji počinju s lažnim optužbama. Tako je bilo u Isusovu slučaju, tako je i u slučajevima velikoga broja mučenika vjere. Židovi Isusova vremena nisu mogli po svome zakonu i po rimskome dopuštenju nikoga ubiti, da tako kažem, „izravno“ (usp. Iv 18, 31), nego samo „neizravno“. Što to znači? Nisu mogli zakonski ubijati vješanjem, razapinjanjem, odsijecanjem glave, ubadanjem…, nego samo strovaljivanjem u provaliju ili kamenovanjem. Tako su smakli npr. Stjepana Prvomučenika. To su nekoliko puta pokušali učiniti i s Isusom(usp. Iv 18, 32). U Evanđelju piše da je Isus na njihove pokušaje strovaljivanja (Lk 4, 30) ili kamenovanja (Iv 8,59; 10, 31) jednostavno prošao između njih i otišao, a da ga nitko nije gurnuo s ruba provalije na koji su ga inače bili dovukli, niti bacio na njega nijednoga kamena. Nisu to mogli učiniti,jer kao da su im se blokirale ruke.
Razapinjati su mogli samo Rimljani, a oni su takav način pogubljivanja primjenjivali samo protiv onih koji su se dizali protiv Rimskog Carstva, što Isus nije nikada učinio. Da bi postigli kod rimske vlasti takvu smrt za Isusa, Židovi se služe lažima pa kažu: On buni narod. (Lk 23, 5) A Pilatu kažu:Ako ovoga oslobodiš, nisi prijatelj caru! Svaki koji se pravi kraljem, protivi se caru! (Iv 19, 12). I Pilat nasjeda lažima i popušta. Daje Isusa razapeti. I mučitelji Stjepana Prvomučenika počinju s lažima: Dovedoše lažne svjedoke protiv Stjepana (Dj 6, 13-14) i dadoše se na kamenovanje. I protiv naše braće počelo je s lažima, a i danas, nakon više od sedam desetljeća, nažalost, te laži ne prestaju…
U vremenu koje dolazi i prolazi, draga usmrćena braćo, mi ćemo tragati za istinom, za još nepronađenim vašim zemnim ostatcima, a vaše znane grobove i mjesta stratišta zalijevat ćemo svojim molitvama.
Druga značajka mučeništava zbog vjere je u tome što svi progonitelji i mučitelji svjesno i namjerno odbijaju čuti Božju riječ, a kamoli da bi se njome ozbiljnije pozabavili. Da su se Isusovi protivnici ozbiljnije pozabavili starozavjetnim proročanstvima o njemu, sigurno bi otkrili da su se sva ona na njemu ispunila i ne bi ga mogli odbaciti, a kamoli optužiti. Da su se Stjepanovi protivnici potrudili pozorno poslušati njegovo izlaganje, otkrili bi Isusa kao obećanoga Mesiju, ali oni su na njegov govor čak začepili uši (Dj 7, 57) te pojurili kamenovati ga. A naredbodavci i izvršitelji zločina nad našom braćom ne samo da nisu htjeli poslušati govor naše braće o Bogu, nego su izbacili spominjanje Boga iz cjelokupnoga javnog života u svome bezbožnom sustavu. Pogazili su savjest i narkotizirali je mržnjom te razuzdano krenuli u uništavanje svega Božjega.
Treća je značajka mučeništava zbog vjere u tome što svi mučenici mole za svoje progonitelje. Isusove riječi Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine! (Lk 23, 34) postale su uzor drugim kršćanskim mučenicima zbog vjere. Tako je molio i mučenik Stjepan, tako su molili i drugi. Čvrsto sam uvjeren da su se i mnoga naša na smrt mučena braća tako ponijela. Pitamo se samo: Hoće li Bog možda u zadnji čas, prije nego što na račun Njemu odu svi svjedoci zločina nad našom braćom, taknuti nekoga od njih ili njihovih potomaka koji nešto znaju, ali su ostali okorjeli sljedbenici Brozove stranputice,pa da progovori istinu o tome? Znamo da Bogu nije ništa nemoguće. Znamo da on zna nagraditi i nadu protiv svake nade.
U vremenu koje dolazi i prolazi, draga usmrćena braćo, mi ćemo tragati za istinom, za još nepronađenim vašim zemnim ostatcima, a vaše znane grobove i mjesta stratišta zalijevat ćemo svojim molitvama. I koliko god nas boljelo kada koračamo stazom s koje ste vi otišli na tako krvav i tegoban način, držeći u svojim drhtavim rukama krunice, ili dok promatramo ovo ozemlje koje ste tako vrijedno obrađivali i ljubavlju obasipali, ne daj, Gospe Širokobriješka naša, da nas ikada obuzme očaj. Zagovaraj nas, Gospe, da nam se u misli ne uvuku ni osjećaji razočarenja zbog svih onih pitanja na koje već desetljećima pokušavamo pronaći odgovor, bilo kakav.
Amen.
