Danas (7. veljače 2022.) u Širokom Brijegu obilježeno je 77. godina od ubojstva hercegovačkih franjevaca.
Nakon molitve pred ratnim skloništem gdje su ubijena i zapaljena 12-ica franjevaca iz samostana u Širokom Brijegu i molitve na grobnici s posmrtnim ostatcima pronađenih pobijenih franjevaca, slavljena je sveta Misa koju je predvodio provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko. Njegovu homiliju prenosimo u cijelosti:
Draga braćo i sestre, svima vama želim: MIR I DOBRO!
Pod ovim smo geslom mi, sinovi sv. Franje Asiškoga, na ovim prostorima još od 1212. godine. Naime, sv. je Franjo krenuo iz Ancone lađom prema Siriji, ali ga oluja na Jadranu baci na našu stranu. Tako piše njegov prvi životopisac, Toma Čelanski. Od tada smo na ovome ozemlju u raznim ustrojstvenim jedinicama „bilo učeni ili priprosti, pastiri ili pustinjaci, književnici ili seljaci, matematičari ili zidari, filozofi ili vratari, teolozi ili milostinjari“ (J. O., 16), nasljedujući uvijek siromašna i raspeta Krista u najrazličitijim životnim okolnostima. Za samostane na našemu podneblju znamo sve od 14. stoljeća naovamo.
Tijekom čitava našeg postojanja ovdje, čvrsto smo bili uvjereni da nas je sâm Bog, kao i ostale ljude, dozvao u postojanje, da nas je pozvao i poslao da na ovome dičnom komadu zemlje vršimo Njegovu volju i radimo na svome spasenju i spasenju drugih ljudi. Tako je Božji poziv shvatio naš utemeljitelj sv. Franjo, tako su ga i naši preci shvaćali, pa polazili njegovim stopama. Bilo nam je više puta teško opstati u ovoj dragoj nam zemlji Hercegovoj.
U ovoj kamenitoj zemlji, na ovome kršu, pod ovih vrelim nebom bili smo obespravljeni, proganjani, ubijani, zatirani. Samostani su nam rušeni, paljeni, brisani s lica zemlje. No, nikada nas nisu mogli izbrisati, jer bi uvijek ostajalo ono malo zrno nade, zrno molitve, uvijek je s nama ostajao siromašni i raspeti Krist. I uvijek smo iznova započimali. Željeli smo po svaku cijenu ovdje ostati i opstati, jer smo to držali i držimo Božjom voljom. Nade svoje uvijek smo polagali u obećanja iz riječi Božje koju ne može zatrti nikakva ljudska sila. U Kristovu utješnu riječ: „U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16,33). I zato nismo očajavali ni u najtežim trenutcima.
Odobrenjem vatikanske kongregacija De Propaganda fide, od 16. svibnja 1844., razvija se pravni ustroj našega franjevačkog oblika života u Hercegovini te je slijedom toga ovdje na Širokome Brijegu položen temeljni kamen samostanu 23. srpnja 1846. godine. Zajednica je stasala i rasla.
Pred stogodišnjicu pravnoga ustroja, godine 1944., Provincija u svome Rasporedu osoblja bilježi 231 franjevca. A onda godinu kasnije, u travnju 1945. godine, po novome Rasporedu, u Provinciji je samo šezdeset i jedan (61) fratar. „Po tom Rasporedu se uopće ne spominju ni Sjemenište – gimnazija, ni Novicijat ni Bogoslovija. Provincija, koja je s toliko ljubavi i samoprijegora savijala gnijezda ovih odgojnih ustanova sada ih više nema. (…) Delegirana uprava Provincije u trenutku sastavljanja ovoga Rasporeda iz travnja 1945. ne zna za sudbinu mnoge subraće koji su s narodom izbjegli pred partizanskim zločinima. Mnogi će od njih završiti svoj život na stratištima s Bleiburga u Križnom putu i Kolonama smrti. Mjesecima će trajati neznanje o njihovoj sudbini koju su podijelili sa stotinama tisuća drugih nevino pobijenih.“
Kasnije ćemo doznati da je broj ubijenih 66! Kako je bilo teško, nemjerljivo teško i bolno, Zajednici pretrpjeti tolika pobijanja, mučenja, a onda godine i godine robijanja braće! U život Zajednice provalio je mrak, udarila je neshvatljiva patnja, propali svi uobičajeni planovi i snovi! U tim i takvim nasrtajima nepravde, boli i patnje, trebalo je uistinu moliti s onim čovjekom iz Markova Evanđelja: „Gospodine!… Pomozi mojoj maloj vjeri!” (Mk 9, 24). No, i tada je s nama ponovno bio siromašni i raspeti Krist. Obuzet bolom, patnjom, tugom.
Prije ove svete Mise bili smo na stratištu naše dvanaestorice braće. Partizani su ih smakli hicem u potiljak i strmoglavili niz stube skloništa. Jednoga po jednog. Okrutno, bezbožno i hladno. Onda ih polili benzinom i zapalili, kao da nisu dovoljno poniženja i strahote učinili ovim monstruoznim ubojstvom. Sklonište su zatrpali i zločin svoj krvavi obavili velom šutnje i prijetnje da se o njemu ne smije progovoriti. I to traje do ovoga trenutka. Ime ni jednoga neposredna izvršitelja zločina ne znamo. Ni jednoga iskaza njihova nemamo, a kamoli isprike i pokajanja za ubojstvo…
Naprotiv, ovdje ne oklijevam kazati da sluge tih istih partizanskih zločinaca, do današnjega dana, evo sedamdeset i sedam godina, razvijaju svoje teorije opravdanja zločina i začuđujućom snagom zla ova ubojstva, bez ikakva sudišta, krajnje nehumano prosuđuju kao „normalna”! Čovjek se može samo čuditi kakve su to površne iluzije života, magle, tamne sjene i razarajuća djelovanja zla u njihovim savjestima! Mogu li se ovakvi zločini ičim opravdati?
„Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo“ (Dj 4, 20), a to je da naša braća nisu bila kriva! „Krivi“ su bili jedino zbog toga što su živjeli i naviještali Radosnu vijest svakomu ljudskom biću (usp. Lk 4, 18-19). Što nisu odustajali i kada je bilo, prema nekima, sasvim logično i normalno odustati. Krivi su jedino što ni u zadnjim trenutcima, u trenutcima patnje, boli, poniženja i ljudskoga oskvrnuća, nisu izdali jedinoga svoga Gospodara, jedinoga svoga Učitelja, jedinu svoju vodilju kroz život – slijedeći „stope Gospodina našega Isusa Krista” (N.Pr 1, 2). Što su bili svjesni Isusovih riječi: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane“ (Iv 15, 16).
Reći ću i ovo: tako nekad poželim da im čujemo glas, da nam u detalje reknu što se dogodilo. Da nam kažu je li ih hvatao smrtni strah? Jesu li mogli naslutiti kakva ih zemaljska patnja čeka u samo jednome danu? Poželim i da smo mogli biti tu, u najtežim trenutcima. Zločin ne bismo mogli zaustaviti, ali poželim nekada da sam mogao biti tu da ih držim za ruku dok osjećaju tupu bol hica, a zatim udarca. Da im umorne i teške suzne oči zaklopim dok odlaze u pokoj vječni. Poželim nekada da sam mogao biti tu i tim zločincima samo pogledati u oči i upitati ih: „Zašto, zbog čega? Što su vam oni krivi?“ Stari naš i na smrt bolesni fra Marko Barbarić, brat sluge Božjega Petra Barbarića, umirao je na postelji u osamdesetoj godini života. Svukli su ga niz samostanske stube, dovukli do skloništa, smakli i s braćom i zapalili.
Ono što nam najteže pada jest da do danas ne znamo za grobove još skoro polovice njih, a ubijali su i puna dva mjeseca nakon svršetka rata. Pa da u ovoj našoj krvlju zalivenoj zemlji zasadimo jedan jasen iznad njihovih stratišta. Da vijori njihovu priču generacijama i da ih nikada ne zaboravimo. Da skroji debeli hlad koji će čuvati njihova imena i prezimena stoljećima… Dostojno i spokojno do dana „novih nebesa i nove zemlje’ (usp. Iz 65, 17)”.
Krvlju su svojom obilježili stazu života. Svojim žrtvama kročili su vječnosti. Izdržali oganj i mač, zasvijetlili poput čista zlata na taljici na kojoj su bili iskušani. I koliko su god krvnici mislili da će ih ubiti, da će ubiti Zajednicu, da će ubiti narod, ubiti vjeru, ljuto su se prevarili. Nisu oni znali za ove evanđeoske riječi koje smo čuli. A one su izgovorene našoj pobijenoj braći: Dođite k meni vi umorni i opterećeni, ja ću vam biti odmor i vječnost… I te nas riječi godinama i godinama okupljaju, a okupljat će do kraja naših života, i čuvati sjećanje na našu braću.
Već prorok Izaija naviješta budućnost u kojoj će Bog zauvijek ukloniti smrt, otrti „suze sa svakog lica“ (Iz 25,8) i mrtve uskrisiti na novi život. Na mnogo mjesta Sveto Pismo zbori da je naš konačan cilj i naša prava domovina nebo (usp. npr. 2 Kor 5,1), gdje neće biti nikakvih boli ni patnje, nikakvih rušenja, paljenja i zatiranja, gdje će biti obrisana svaka suza (usp. Otk 7,17). Ali iz Svetoga Pisma možemo, također, iščitati da u našim rukama leži odgovornost za zemaljski život (usp. npr. 2 Sol 3, 11-13). Odgovorni smo ne samo za ono što učinimo nego i za ono što propustimo učiniti. I zato nikada ne smijemo propustiti na ovaj dan biti ovdje i sjetiti se svoje nepravedno umorene braće i svoga puka, držeći svoj um i srce kod Boga (usp. NPr 22, 19), gajeći „duh svete molitve i pobožnosti” (PPr 5, 2), ovdje u okrilju ove crkve koja je posvećena Gospi, Majci Isusovoj i našoj Majci.
I neka pokoj naše ubijene braće bude svaki dan u našim molitvama, u našim mislima, u našemu pogledu koji ćemo uputiti u ovo naše hercegovačko nebo i reći: pokoj vječni, daruj im Gospodine. Amen!
