Možda trenutno to jest mala biskupija, ali je ona dio velike Crkve, jedne, svete, katoličke i apostolske. Mi smo bogatstvo jedni drugima i to je snaga koja povezuje. Prvenstveno su povezane već spomenute tri zemlje: Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Crna Gora.
Razgovarala: Milka Rozić
U emisiji Miris zavičaja, 16. svibnja 2021. godine, gostovao je novi kotorski biskup, Ivan Štironja. Msgr. Štironja naslijedio je biskupa Iliju Janjića, a vijest o imenovanju objavljena je 22. prosinca 2020.
Zaređen je za biskupa u mostarskoj katedrali 7. travnja, a ustoličen u kotorskoj katedrali dvadeset dana poslije.
Razgovor za Radiopostaju Mir Međugorje vođen je u povodu proslave sv. Leopolda Bogdana Mandića, hrvatskoga sveca iz Boke, a dotakli smo se i drugih tema.
Oče biskupe, možete li na početku podijeliti dojmove o proteklome razdoblju u Vašem životu otkako ste doznali da ste imenovani novim kotorskim biskupom? Što kazati danas s kratkim vremenskim odmakom?
Želio bih prije svega zahvaliti dragom Bogu da je sve proteklo u najboljem redu, svečano i dostojanstveno, kako ređenje u Mostaru tako i ustoličenje u Kotoru, unatoč poteškoćama vezanima za pandemiju. Može se čak reći da nam je ta zavjesa neizvjesnosti bila svojevrsna kušnja i upozorenje da se ne okupiramo vanjskim blještavilom, nego da sačuvamo dostojanstvo i okvire duhovnosti i svetosti sakramenta. Zahvalan sam i svima onima koji su na bilo koji način sudjelovali u organizaciji toga čina u Mostaru i Kotoru. Znam da je veliki broj vjernika želio biti i na jednom i na drugom mjestu, ali zbog okolnosti i epidemioloških uputa to nisu mogli. No, zato na poseban način zahvaljujem medijima koji su omogućili da vijest o tome dopre do šireg kruga vjernika.
Predlažem da Vas malo bolje upoznamo i progovorimo o Vašim dosadašnjim službama. Svećenik ste Trebinsko-mrkanske biskupije, a put Vas je, uz službe u hercegovačkim župama, vodio i do misija u Tanzaniji, do naših ljudi u Kanadi, bili ste i u Padovi. Možete li se osvrnuti na dosadašnji Vaš svećenički život?
Pa, sada kada gledam unatrag, zaista se može reći da se prešlo puno kilometara, ali Bogu hvala na tome velikome daru da sam mogao osjetiti i duh Europe u kojoj sam ponikao i gdje sam zaređen, ali i da sam imao milost otići u daleke misijske krajeve, u Afriku , konkretno u zemlju Tanzaniju, gdje sam dijelio radost s našim hrvatskim misionarima. Bilo nas je tih 80ih godina u Tanzaniji desetak (a ukupno u misijskim krajevima oko 200). Često se samo govori o poteškoćama, međutim, čovjek osjeti bogatstvo i širinu Crkve kad se odvoji od svoga doma i ode u daleke krajeve. Sve je to jedno lijepo iskustvo za koje sam zahvalan dragom Bogu.
Vijest o imenovanju kotorskim biskupom zatekla Vas je za župnikovanja u Studencima, u svetištu Presvetog Srca Isusova. Kako ste na nju reagirali te u kojoj ste mjeri tada poznavali Boku i biskupiju u koju odlazite?
Da, upravo u Studencima, u svetištu i župi Presvetog Srca Isusova zatekla me vijest da je Sveti Otac odlučio imenovati me kotorskim biskupom. Moj prvi susret s Bokom bio je prije četrdesetak godina. U to vrijeme bio sam u sjemenišnoj gimnaziji u Dubrovniku kod otaca isusovaca koji su se tada ujedno pastoralno skrbili za otok Gospe od Milosti u Boki. Tu smo kao sjemeništarci svake godine dolazili, a tu je i moja generacija bogoslova iz Sarajeva imala duhovne vježbe za đakonsko i svećeničko ređenje. I poslije bih prigodice dolazio u Boku. Prije petnaestak godina boravio sam u Herceg Novom nekoliko tjedana na zamjeni, pomažući u pripremi za blagdan sv. Leopolda. No, posebno mogu reći, kad spominjem sv. Leopolda, da mi je draga uspomena na studij liturgike u Padovi, gdje sam i po nekoliko puta tjedno hodočastio u njegovo svetište i rado molio u prostoriji u kojoj je svetac desetljećima svakodnevno ispovijedao. To su mi bili povlašteni trenutci predaha i radosni susreti s Bogom, u tišini crpeći snagu koju je svetac širio za svoga života, posebice kada je u pitanju ispovijed i sjedinjenje kršćana. On je svetac pomirenja i ekumenizma, koji je nikao iz brojne obitelji. Dobio je ime Bogdan – od Boga darovan ovome svijetu , cijeloj Crkvi Božjoj. To prijateljstvo s njime i bogatstvo duha želio bih svim svećenicima i svim vjernicima. Svećenicima da strpljivo ispovijedaju i mire ljude s Bogom, a vjernicima da rado idu na sv. ispovijed. To bih posebno želio naglasiti: vrijednost svete ispovijedi i vrijednost obiteljskog života.
Svetište svetog Leopolda u Padovi uvijek me privlačilo zbog tišine i diskrecije, posebno ona sobica u kojoj je ispovijedao. Bilo mi je važno, kao svećeniku koji smatra da se isplati zarediti radi jedne svete ispovijedi i jedne svete mise, nadahnuti se i napojiti u blizini Božjoj i s pogledom u svetog Leopolda i njegovu ruku podignutu u znak odrješenja. Kao svećenici trebamo biti ponizni i blagi u ispovijedi te odlučni u odrješenju. Bez pomirenja s Bogom nema mira ni u nama ni u svijetu…
Boku kotorsku, bogatu golemim kulturnim i duhovnim blagom, često nazivaju i Zaljevom svetaca. Spomenuli smo sv. Leopolda, hrvatskog sveca, velikoga ispovjednika i pomiritelja. Tu su i drugi Božji ugodnici. Što poručuju čovjeku današnjeg vremena?
Sveti Leopold težio je poći na Istok i misionariti, odnosno miriti vjernike katolike i pravoslavce. Također je bio ponosan na svoje korijene, nije se odrekao državljanstva i možemo reći da ujedinjuje hrvatske dijelove koji se danas nalaze u tri države. Jer njegovi su podrijetlom iz Bosne, došli su u Dalmaciju, a potom se preselili u današnju Crnu Goru, u Herceg Novi. Vjera u Kristovo evanđelje nas otvara, a iz te vjere niklo je golemo kulturno i duhovno bogatstvo na području Boke. Nikli su i brojni ljudi koji su obilježili svoje vrijeme svetošću i blaženim životom.
Ljubav je identitet i program Crkve!
Uz sv. Leopolda, spominjemo i bl. Ozanu, koja je pedesetak godina bila zatvorena u jednu malu sobicu u kojoj je molila i žrtvovala se za jedinstvo i dobro svoga naroda (opet sobica kao i kod Leopolda). Mirila je savjetovala ljude u raznim sporovima. U vrijeme opasnosti od Turaka pozvala je narod na molitvu te na ispovijed i pričest , tako da Kotor nije pao pod moćnije i brojnije Turke.
Želim spomenuti još jednoga blaženika, velikoga štovatelja Euharistije, bl. Graciju iz Mula.
Svima koje sam spomenuo zajednički su sakramenti koji nas pomiruju, povezuju i daju životnu hranu da možemo ići naprijed. Pozvao bih stoga sve da dođu u Boku i susretnu se ovim svecima i blaženicima.
Silno bogatstvo koje čuva Boka spomenuto je i na misi Vašega biskupskog ređenja u Mostaru. U to se mogu uvjeriti svi koji pohode Boku iz turističkih ili hodočasničkih razloga. No, kako je svakodnevno živjeti u takvome okruženju?
Tu se osjećam kao doma. Možda tome doprinosi iskustvo Dubrovnika. Tu je također i drugi razlog: gdje god da je Majka Crkva, mi smo doma.
Nekoliko podataka o Kotorskoj biskupiji: ona se proteže od Prevlake , graniči s Dubrovnikom, sjeverno s Trebinsko-mrkanskom biskupijom i na jugu s Barskom nadbiskupijom. Crkava i kapelica ima jako puno, a podizali su ih pomorci u znak zahvalnosti Bogu na sretnom povratku. Spomenimo da je na ovim prostorima postojala prva škola u kojoj su se vježbali mornari tj. kapetani. U blizini Kotora, na groblju u župi Dobrota, pokopano je 150 kapetana raznih brodova. I to nam pokazuje kako se nekada živjelo i da su ljudi zaista bili imućni. Dakle, na području biskupije ukupno se nalazi oko 150 crkava, u njoj je 20ak župa, djeluje 15ak svećenika, tu je i biskup u miru msgr. Ilija Janjić i moja prisutnost. Sve to može izgledati kao neka mala biskupija, međutim, žalio bih da ne gledamo stvari na taj način. Možda trenutno to jest mala biskupija, ali je ona dio velike Crkve, jedne, svete, katoličke i apostolske. Mi smo bogatstvo jedni drugima i to je snaga koja povezuje. Prvenstveno su povezane već spomenute tri zemlje: Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Crna Gora. Povezani smo i s Italijom koja je s druge strane mora i u kojoj su boravili i bl. Gracija i sv. Leopold. Trebali bismo prepoznati tu duhovnu snagu, snagu jedinstva i zajedništva u vjeri i nju živjeti. Dobro bi bilo da i mi obilježimo svetošću svoje vrijeme kako bi generacije poslije nas imale uzore.
Proteklih je dana Boka došla u zanimanje javnosti i radi jednoga znanstvenoga skupa koji je počeo u Zagrebu i nastavljen u Boki, a riječ je bila o identitetu Hrvata Boke kotorske. Što možete kazati nakon susreta sa sudionicima?
Bio je to jedan lijepi susret u organizaciji Instituta Ivo Pilar , započeo je u Zagrebu i nastavio se u Boki, točnije u Tivtu. Posebno me se dojmilo kad su trojica studenata iz Zadra govorila o identitetu hrvatskog čovjeka na ovim prostorima kao autohtonog naroda. Dakle, ne nekoga tko se tu našao slučajno, nego naroda koji je tu živio i stvarao, gradio kulturu, gradio prijateljstvo sa onima koji su tu dolazili, s kojima su živjeli. Taj identitet, o kojemu se govorilo na skupu, za nas je vrlo važan. No, tu se ne govori samo o identitetu jednoga naroda, u ovome slučaju hrvatskoga, nego se isto tako govori o kršćanskom, vjerničkom identitetu jer to zapravo ide zajedno. Zato i govorimo da je europska kultura i civilizacija utemeljena na kršćanskom identitetu što se , nažalost, u ovo naše vrijeme pomalo gubi. Zato mi je bilo drago čuti te mlade ljude, jer samo ako prenesemo te vrijednosti na mlade naraštaje možemo biti sigurni da će živjeti. Završetak znanstvenog skupa, po želji organizatora, bio je u katedrali sv. Tripuna gdje je slavljena sv. Misa.
Dobro bi bilo da i mi obilježimo svetošću svoje vrijeme kako bi generacije poslije nas imale uzore
Najvažnije je da identitet bude u srcima ljudi, da živi ljudi govore i svjedoče, da se ne srame živjeti ono što se prepoznaje i u zidovima, i u kamenu, posebno u crkvama koje su svjedoci jednoga vremena. Da svako naše mjesto bude susretište gdje će se ljudi rado navraćati i živjeti u miru i ljubavi..
I Vaše je biskupsko geslo: Bog je ljubav. U tome smislu govorili ste o Vašem programu?
Da, puno sam puta dobio pitanje o programu novog kotorskog biskupa. Stoga sam imao potrebu, u svojoj nastupnoj propovijedi, na dan ustoličenja u kotorskoj katedrali, progovoriti upravo o programu koji glasi: Ljubi Boga svim srcem svojim i svom dušom svojom, a bližnjega kao sebe samoga.
To je program koji ne vrijedi jednu godinu ili jedan mandat, nego je to program za cijelu vječnost. Biskupsko geslo odabrao sam želeći ga povezati s mladomisničkim: O ljubavi Tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka. U središtu je evanđeoska ljubav. Ljubav je identitet i program Crkve.
Na početku biskupske službe puno je nepoznanica, no predajem se Duhu Božjemu i uzdam u zagovor Blažene Djevice Marije i blaženika i svetaca.
Želim Vam da u tome predanju vodite vjernike koji su Vam povjereni. Hvala Vam na razgovoru.
Hvala i Vama. Želim dobrodošlicu u Boku svim slušateljima. Molimo jedni za druge, budimo jedno i zajedno.
Cijelu emisiju Miris zavićaja poslušajte na našem YouTube kanalu.
