Svaki život je specifičan i onaj u samostanu kao i onaj u biskupiji sa svojim posebnim planom i programom i svagdanjim zahtjevima.
Budući da obilježavamo 800. obljetnice velikih franjevačkih jubileja te da je umirovljeni banjalučki biskup Marko Semren, OFM autor knjige „Značenje osamstotih obljetnica franjevačkog reda“, zamolili smo ga za gostovanje u emisiji Susret Radiopostaje Mir Međugorje.
No povod razgovoru je i odreknuće od biskupske službe i povratak u samostan svoga Reda Manje braće. Naime u srpnju je objavljeno kako je papa Franjo prihvatio zamolbu mons. Marka Semrena, OFM za razrješenjem službe pomoćnog biskupa banjolučkog. Potom je u kolovozu završena i njegova služba generalnog vikara iste biskupije. Sada je umirovljeni biskup Marko Semren član samostanske franjevačke zajednice sv. Petra i Pavla na Gorici kod Livna.
Oče biskupe, možemo li se prije govora o visokim obljetnicama svetog utemeljitelja Vašeg reda, Franje Asiškoga, osvrnuti na Vaš franjevački put, biskupsku službu i odreknuće od nje što je rijetka praksa?
Moj franjevački životni hod počeo je od 1966. godine kada sam došao stanovati u samostan na Goricu i odatle nastavio sam šesti razred osnovne škole u Ivanu Goranu Kovačiću. Pohađajući školu prihvatio sam i poslove koji su bili potrebni za samostan: služiti sv. Mise od 5 sati do 7,30 sati, potom donošenje kruha iz grada za samostan do 10 kilograma i sve tekuće poslove tijekom školske godine, a preko ljeta sam zajedno sa sjemeništarcima iz Visokog skupljao sijeno i dio kola potom istovarao sijeno u pojatu, u to je vrijeme samostan je imao 6 krava i jednoga konja.
Nakon osnovne škole prijavio sam se u Franjevačku Klasičnu Gimnaziju u Visokom gdje sam maturirao 1973. i potom nastavio godinu novicijata na Humcu do 1974. Potom sam otišao na služenje vojnog roka u Danilovgrad Crna Gora 1974-1975. Nakon toga sam upisao studij filozofsko-teološki na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu koji sam završio 1981. i te godine sam ređen za svećenika 29.6.1981. Potom sam bio godinu dana župni vikar u župi Gornji Dolac kod Travnika. Potom je slijedio posdiplomski studij na papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu gdje sam magistrirao iz opće duhovnosti i specilijazacije iz franjevačke duhovnosti 1985. a doktorirao 1986. s disertacijom Življeno franjevaštvo u hrvatskim krajevima Bosne i Hercegovine od početka do 1517. Naime fratri su došli službeno u Bosnu 23.3.1291. na dvor bana Stjepana Kotromanića i gdj su imali prvi samostan sv. Nikole u Milama (Arnautovići danas) kod Visokog, tu je i kralj Tvrtko krunjen i pokopan. God. 1985. vratio sam se na Franjevčku teologiju u Sarajevo i obavljao uz profesuru i službu domeštra bogoslovima do 1988. od tada sam na Bistriku u samostanu sv. Ante bio meštar novaka do 1992. kada se novicijat zbog rata preselio u Italiju gdje sam nastavio biti meštar u Monopoliju kod Barija do 1994. a onda domeštar u Monopoliju i na Belmonteu (1995.-1997.). Uz mnoga predavanja i odgojni rad vršio sam i pastoralnu službu u tim samostanima. Dok smo bili u Italiji tu smo doživjeli izvrsnu gostoljubivost fratara a i vjernika. Došli smo s najosnovnijim potrebštinama a Božja Providnost se pobrinula da nismo oskudijevali ni u čemu.
Biskupsko geslo Adsum Dei benignitate (Po dobrostivosti Božjoj, evo me) naglašava dobrostivost Božju, po kojoj sam stvoren, po kojoj postojim i koja me poziva na služenje Crkvi u jednoj drugoj, za mene novoj ulozi. Tu dobrostivost prikazuje i franjevački grb u raspetoj ljubavi koja povezuje Krista i sv. Franju i po Franji sve franjevce s Kristom kao i mučenike Banjolučke biskupije.
Nakon povratka na Franjevčku teologiju u Sarajevu na Nedžarićima vršio sam službu meštra bogoslova (1997.-2000.) kao i službu definitora u Provinciji, zatim službu vikara samostana, a onda službu župnika i dekana u Livnu (2001.-2003.). Godine 2001.-2002. bio sam generalni vizitator u provinciji Sv. Ćirila i Metodija zagrebačke provincije. Nakon župničke službe u Livnu preselio sam se u franjevački samostan sv. Petra i Pavla na Gorici kao ekonom samostana i domeštar u novicijatu (2003.-2006.) te sam i dalje predavao na Franjevačkoj teologiji i novicijatu. A od 1996. do 2001. bio sam tajnik za odgoj i studij Južnoslavenske konferencije provincijala na razini Franjevačkog Reda gdje smo svake dvije godine imali simpozije na teme odgoja i obrazovanja. Od 2006. do 2009. sam ponovno na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu u službi duhovnika bogoslova. God. 2009. sam izabran za gvardijana franjevačkog samostana sv. Petra i Pavla na Gorici i obavljao tu službu do imenovanja za biskupa od pape Benedikta XVI. za naslovnog biskupa u Abaradiri u današnjem Tunisu i pomoćnog banjolučkog biskupa 15.7.2010. na svetkovinu sv. Bonaventure zaštitnika katedrale u Banjoj Luci i zaštitnika banjolučke biskupje. Biskupsko ređenje je bilo u Banjalučkoj katedrali i to prvo biskupsko ređenje u povijesti banjolučke biskupije 18.9.2010. Četrnaest godina vršio sam službu pomoćnog banjolučkog biskupa i generalnog vikara. Molbu za razrješenje od službe pomoćnog banjolučkog biskupa iz zdravstvenih razloga, uz suglasnost aktualnog biskupa ordinarija mons. Željka Majića napisao sam 22.6.2024. godišnjica proglašenja bl. Ivana Merza i sadašnjeg nuncija Francisa Assisia Chullikatta kada sam mu predao 28.6.2024. na 150. obljetnicu prisutnosti sestra milosrdnica sv. Vinka u Livnu, a već je stigao pozitivan odgovor od Sv. Oca pape Franje 11.7.2024. na godišnjicu ubojstva vlč. Ante Dujilovića i proglašenje na svetkovinu sv. Bonaventure 15.7.2024. Svi se slažu da je ovaj proces brzo pozitivno riješen. Tom zgodom doživio sam mnoge zahvale od kolega, svećenika, vjernika izravno ili po sredstavima komunikacije. Biskup ordinarij mons. Željko Majić najavio je službeni oproštaj mog odlaska iz Banja Luke u Livno ali i dalje pomoćnog banjolučkog biskupa u miru sa sjedištem u franjevačkom samostanu u Livnu, prigodom predstavljanja spomen-spisa s naslovom: NAVJESTITELJ BOŽJE RIJEČI I FRANJEVAČKI ODGOJITELJ. Spomen-spis u povodu 70. obljetnice rođenja mons. dr. fra Marka Semrena.
Što sada radite?
Sada stvari polako raspkirivam i pomoću braće novaka sistematiziram i čekam naručene police za knjige jer ih imam mnogo – gotovo biblioteka, te se uključujem u svakodnevne pastoralne potrebe samostana kao i druga subraća. Već idući tjedan počinju i predavanja za braću u novicijatu gdje ću im govoriti o Franjevačkim izvorima tijekom godine.
Kao povijesna bića živimo iz sjećanja i iz nade. Sjećanje i nada se uzajamno uključuju. Tko je sposoban za istinsko sjećanje, sposoban je i za nadu. Istinsko sjećanje nas ne zatvara u prošlost, nego otvara novoj budućnosti. Kršćanstvo je upravo religija sjećanja i nade.
Možete li usporediti život u samostanu s onim u biskupiji?
Svaki život je specifičan i onaj u samostanu kao i onaj u biskupiji sa svojim posebnim planom i programom i svagdanjim zahtjevima.
Za biskupsko geslo uzeli ste riječi „Po dobrostivosti Božjoj evo me“, mogu li te riječi biti geslo i sadašnjeg djelovanja?
Biskupsko geslo Adsum Dei benignitate (Po dobrostivosti Božjoj, evo me) naglašava dobrostivost Božju, po kojoj sam stvoren, po kojoj postojim i koja me poziva na služenje Crkvi u jednoj drugoj, za mene novoj ulozi. Tu dobrostivost prikazuje i franjevački grb u raspetoj ljubavi koja povezuje Krista i sv. Franju i po Franji sve franjevce s Kristom kao i mučenike Banjolučke biskupije. Ona uključuje i spremnost na vršenje volje Božje u poevanđeljenju svijeta što je prva zadaća biskupa.
Grb je podijeljen na dva polja: gornje crveno i donje srebreno. U središtu crvenog polja je franjevački grb koji obuhvaća i sv. Bonaventuru, zaštitnika banjolučke katedrale i Banjolučke biskupije. Crvena boja izražava Božju dobrostivost. Na prijelazu iz crvenog u srebreno polje nalazi se zelena boja (boja nade) s vrhovima dinarskog gorja – vrhova Troglava oznaka moga rodnog mjesta (župa Bila / Livno). Srebrena boja označava Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu kao i prezime Semren, a simbol evanđelista Marka, krilati lav, naglašava kraljevsko dostojanstvo Isusa Krista lava iz koljena Judina i uskrslog Krista kojega je evanđelist propovijedao. Križ crvene boje (svetkovina Uzvišenja sv. Križa – zaštitnik Bosne Srebrene) povezuje sve simbole u jednu cjelinu i usmjerava na uskrsnuće – život vječni po križu.
U Isusovu poslušnom hodu prema križu događa se i njegovo „uzvišenje“. Razapinjanje i uzdignuće se poklapaju. Time što umire na križu, Isus biva „proslavljen“ od Oca.
Od protekle do 2023. godine živimo 4 godine velikih jubileja iz života sv. Franje: (2023. – franjevačko Pravilo i Božić u Grecciu, 2024. – dar stigmi, 2025. – Pjesma brata Sunca, a 2026. – obljetnica povratka Ocu sv. Franje Asiškog).
Napisali ste i knjigu „Značenje osamstotih obljetnica franjevačkog reda“ pa koje je njihovo značenje? Zadržimo se na svakoj od tih obljetnica, odnosno događaja u Franjinom životu?
Kao povijesna bića živimo iz sjećanja i iz nade. Sjećanje i nada se uzajamno uključuju. Tko je sposoban za istinsko sjećanje, sposoban je i za nadu. Istinsko sjećanje nas ne zatvara u prošlost, nego otvara novoj budućnosti. Kršćanstvo je upravo religija sjećanja i nade. U tom duhu slavimo velike godišnjice Franjevačkog reda – 800. obljetnica Potvrđenog Pravila Manje Braće, ista obljetnica Greccia i La Verne. Značajne su to obljetnice za Franjevački red zbog ideja i nadahnuća koje kroz tolika stoljeća na različite načine i uz različite prilagodbe inspiriraju uvijek nove generacije redovnika i redovnica i vjernika u Katoličkoj crkvi. Značajne su to obljetnice i za cijelu Crkvu. Franju nosi kroz povijest njegovo duhovno potomstvo, muževi i žene, koji se nadahnjuju Franjinim načinom življenja Evanđelja.
Obilježili smo 800. obljetnica Franjevačkog Pravila koje je Crkva potvrdila 29. 11. 1223. godine. Značajna je to obljetnica za Franjevački red, zbog ideje i nadahnuća koje kroz tolika stoljeća na različite načine i uz različite prilagodbe inspiriraju uvijek nove generacije redovnika i redovnica u Katoličkoj crkvi. Značajna je to obljetnica za i cijelu Crkvu, jer je upravo to osnovno Franjino pravilo, za koje je Crkva, po nadahnuću Božjem, svjesno napravila iznimku i potvrdila ga. Upravo je ono donijelo Crkvi obilje oduševljenih poslenika koji su diljem svijeta, često na najudaljenijim i najopasnijim mjestima misionarili, mučenički umirali, širili i čuvali stado Božje, ali istodobno veliki doprinos davali i znanosti, teologiji, pa i upravljanju tom svetom, apostolskom i katoličkom Crkvom (četvorica papa). Franju nosi kroz povijest njegovo duhovno potomstvo, muževi i žene, koji se nadahnjuju Franjinim načinom življenja Evanđelja. Stanje Franjevačkog Reda za 31. 12. 2021. jest: 3 kardinala, 22 nadbiskupa, 84 biskupa svega zajedno 109; franjevaca svega s novacima 12.127; svetaca 104, blaženika 190 za OFM, ne računajući konventualce i kapucine.
Ovo je prigoda da si posvijestimo da je Franjin pokret u Crkvi i Franjevački red koji je iz njega proistekao dar milosti Božje, a ne ljudsko djelo. To je plod Franjine posvemašnje otvorenosti Evanđelju, njegova iskrenog traženja Boga i spremnosti da Evanđelje potpuno ostvari u svom životu, sve do svoje posvemašnje sličnosti Kristu koja se vidljivo očitovala u stigmama na njegovu tijelu. Na početku ne stoji Franjin asketski ili pokornički život, već njegova otvorenost riječi Božjoj i Božje djelovanje. Umjesto da se sam nametne Bogu, Franjo daje Bogu priliku da djeluje u njemu i po njemu. Sam Franjo i nas poziva da se od djela okrenemo Riječi i njoj se otvorimo, kako bi se u njoj našlo nadahnuće za pravi način djelovanja.
Za Svetog Franju Pravilo se moglo izreći u jednoj jedinoj rečenici. „Pravilo i život manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, živeći u poslušnosti i u čistoći“. U svojoj Oporuci pak kaže: „Sam Svevišnji mi je objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja… i gospodin Papa mi potvrdi.“ I tu su sadržana dva bitna konstitutivna elementa za svaku redovničku ustanovu: božansko nadahnuće i odobrenje Crkve. Krist je vječno evanđelje, a njegovo bogatstvo i njegova ljepota neiscrpni su, stoga je uvijek aktualan i sv. Franjo Asiški i njegovo Pravilo.
„Ako doista želimo slaviti Božić, otkrijmo ponovno, kroz jaslice, iznenađenje i čuđenje malenosti Boga, koji se čini malenim, ne rađa se u slavi izgleda, nego u siromaštvu štalice. Da bismo ga susreli moramo doći do njega tamo gdje se nalazi; valja se sniziti, učiniti se malenima, ostaviti svu taštinu, tamo gdje je on. Molitva je najbolji način da se zahvali pred tim besplatnim darom ljubavi, da se zahvali Isusu koji želi ući u naš dom, koji želi ući u naša srca“, istaknuo je papa Franjo (Vatican News 4.12.2022.)
Proslava Božića, prema sv. Franji, vjernicima ponovno ulijeva sigurnost da je Bog stvarno prisutan s nama, još uvijek je opipljiv a ne samo dalek: premda je s Ocem, blizu je nama. Vječno je ušlo u granice vremena i prostora, da bi nam „danas“ omogućilo susret s njim. U Božiću Bog hodi sa svojim narodom – (sinodalni hod Crkve!). „Ne samo da je Bog došao k nama nego su se i snagom tog božanskog čina ljudi pokrenuli, ljudi sami idu k onome koji je došao k njima … Tako je ovaj dan svetkovina sretnog putovanja čovjeka koji traži Boga na hodočašću svog života, čovjeka koji nalazi Boga zato što ga je tražio“ (Karl Rahner).
Što je Franjo želio postavljajući u Grecciu jaslice? Ono što je Franjo htio “vidjeti” bilo je najveće siromaštvo i krajnje poniženje Sina Božjega koji se rodio u Betlehemu, te ujedno i veza između dolaska Isusova u betlehemske jaslice i sakramentalnog dolaska na euharistijski oltar. To je, sigurno, najprikladnije tumačenje Božića u Grecciu s njegovim dvostrukim scensko-pedagoškim, spontanim i tradicionalnim, svježim i iznenađujućim vidom, koji je simboliziran u svojoj povijesnoj (rođenje) i sakramentalnoj (euharistija) vrijednosti, s jaslama-oltarom, ističući Isusovu prisutnost. Jaslice su savršeno odgovarale potrebi koju čovjek oduvijek osjeća, a kod ljudi srednjega vijeka je bila posebno snažna, da “vidi” onoga u koga vjeruje. U jaslicama Franjo ne promatra dijete: promatra dijete koje je Bog. Prepoznaje da je Bog. I ujedinjuje tako krajnosti: djetinju slabost, nemoć i prepoznavanje veličine božanske svemoćnosti Boga! Ovo je on živio. Jaslice doslovno znače ‘jasle’, dok Betlehem znači ‘kuća kruha’; zbog toga ako ih postavljamo u svojem domu, gdje dijelimo hranu i osjećaje, to nas podsjeća da je Isus ‘kruh života’ i da daje obiteljima snagu da idu naprijed i da si praštaju: jaslice su „domaće evanđelje“. Jer, ako Isus boravi u našem životu, život se ponovno rađa. Ako se život ponovno rađa, to je pravi Božić.
Jaslice su također poziv na kontemplaciju koja nas podsjeća na važnost da se zaustavimo. Samo ako ostavimo buku svijeta izvan kuće, otvaramo se slušanju Boga koji govori u tišini. Kada pravimo jaslice to je kao da otvaramo vrata svoga bića i kažemo: Isuse, uđi! Upućujemo poziv Isusu da dođe u naš život, da se nastani u nama i da nas ispuni svojom milinom malenosti i jednostavnosti. To isto kažemo i Blaženoj Djevici Mariji i sv. Josipu.
Povijest je upamtila one koji su Isusov križ ljubili do zanosa i one koji su ga mrzili do ludila. Nije pretjerano reći da je sva povijest čovječanstva u znaku križa i da je svaki ljudski život u određenom smislu križni put.
U subotu, 14. rujna Crkva je proslavila blagdan Uzvišenja sv. Križa, slavljena je i sveta misa na brdu Križevac u Međugorju. Križ u životu sv. Franje?
Suobličenje raspetom Kristu ispripovijedali svi svečevi životopisci. Upućujemo na tekst Razmatranja o sv. ranama (FI 1919 i sl). To je najizvorniji tekst i sadrži elemente koji nedostaju drugim životopisima. Osim toga, taj tekst iz XV. stoljeća daje nam čitavo ozračje i duhovni smisao La Verne. Donosimo njegove najznačajnije odlomke.
“Slijedećeg dana, na blagdan svetoga Križa, počeo je sveti Franjo već u praskozorje moliti. Molio je ispred svoje ćelije, licem okrenutim k istoku, a molio je ovim riječima: ‘O, Gospodine moj, molim te da mi udijeliš dvije milosti prije nego što umrem. Prva je da za svoga života osjetim u svojoj duši i na svome tijelu, koliko je to moguće, onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio za vrijeme svoje pregorke muke. Druga je, da osjetim u svom srcu, koliko je to moguće, onu neizmjernu ljubav kojom si ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike’“.
A kako se duže vremena tako molio, shvatio je da će njegovu veliku želju Bog uslišati i, koliko je to moguće jednom stvorenju, bit će mu to dopušteno osjetiti, i to u najkraće vrijeme. Kad je sveti Franjo dobio to obećanje, počeo je pobožno razmatrati Isusovu muku i njegovu neizmjernu ljubav. U njemu je toliko rastao žar pobožnosti da se sav preobražavao u Isusa po ljubavi i sućuti.
I kako je, sav u žaru, cijelo to jutro proveo u takvu razmatranju, odjednom ugleda kako s neba silazi Seraf sa šest sjajnih, ognjenih krila te mu se u brzom letu približava, a mogao je raspoznati i jasno vidjeti u njemu lik raspetoga čovjeka. Krila su na njemu bila tako raspoređena da su dva bila iznad glave, dva su služila za let, a dva su prekrivala sve tijelo…
U ovom ukazanju Serafa Isus Krist je objavio svetom Franji neke trajne i uzvišene istine, koje sveti Franjo nije htio otkriti za svoga života. Tek ih je poslije svoje smrti na čudesan način saopćio, kako će se pokazati kasnije. Isus Krist mu je rekao: “Znaš li što sam ti učinio? Dao sam ti rane, znakove svoje muke, kako bi mogao biti moj zastavnik”…
“Kad je, dakle, nestalo tog čudesnog viđenja, nakon duga vremena proteklog u razgovoru, ostade u srcu svetog Franje neizmjeran žar i plamen Božje ljubavi, a Krist je ostavio na njegovu tijelu čudesnu sliku i trag svoje muke. Odmah su se na rukama i nogama svetog Franje pojavili znakovi čavala, i to onako kako ih je vidio na tijelu Isusa Krista raspetoga, koji mu se ukazao u liku Serafa. Ruke i noge izgledale su kao da su prikovane po sredini čavlima. Glave čavala bile su na dlanovima ruku i nogu izvan mesa, a vrhovi su im izlazili s druge strane na tabanima. Oni su bili tako savijeni i zakovani da se moglo između zakova i zavoja, koji su bili sasvim izvan mesa, lako staviti prst ruke kao u neki prsten, a glave čavala bile su zatupljene i tamne. Slično tome, između rebra pokazala se rana od uboda kopljem, i to nezacijeljena, rumena i krvava. Ta rana je kasnije više puta krvarila i svetom je Franji znala okrvaviti odjeću i hlače” .
U križu se zrcali mudrost Božja – ljubav Božja koja kritizira zli život svijeta, to je kritika sa strastvenom poslušnošću Bogu Ocu i vjerna ljubav prema svim ljudima. U vremenima kao što je naše vrijeme krivi smo što šutimo o Bogu, što ga zaboravljamo.
Mnogi su ljudi pritisnuti različitim križevima, pretpostavljam da su svećenici u pastoralu upućeni u te nerijetko teške životne izazove, koliko su Vam te teme bliske iz pastoralnog djelovanja prije biskupske službe, koliko za vrijeme te službe i – namjeravate li se u budućem djelovanju baviti pastoralom, susretima s vjernicima?
U Isusovu poslušnom hodu prema križu događa se i njegovo „uzvišenje“. Razapinjanje i uzdignuće se poklapaju. Time što umire na križu, Isus biva „proslavljen“ od Oca. Djelovanje Isusova uzvišenja kao „ljubavi do konca“ donosi bogati plod: oduzimanje grijeha, pod kojim svijet stoji. U susretu s Uzvišenim nastaje vjera, a vjernicima se oslobađa „duh života“.
Mukom i smrću raspetog Boga, taj je dan posvećen jednom zauvijek. Nitko više nikad ne može izbrisati ovaj dan, ne može učiniti da ljudi zaborave Veliki Petak, da zaborave Boga na Križu. Povijest je upamtila one koji su Isusov križ ljubili do zanosa i one koji su ga mrzili do ludila. Nije pretjerano reći da je sva povijest čovječanstva u znaku križa i da je svaki ljudski život u određenom smislu križni put. Ivanovo izvješće o Isusovoj muci moglo bi se ukratko nazvati: pobjeda križa. Isusov križ kao znak pobjede ljubavi nad mržnjom i praštanja nad osvetom ostaje za čovjeka raskrižje, ostaje mjesto na kojem se dijele duhovi. U križu su dramatski potresi, krv, tama, okrutnost. Križ je stavio u pitanje vrednote prema kojima se poima bilo božansko bilo ljudsko. Kriza se rješava samo kada, u svjetlu Kristova uskrsnuća, imamo hrabrosti gledati s vjerom razapetog Isusa iz Nazareta i vidjeti da upravo tamo, u tom križu, on je za nas moć i mudrost Božja, pravednost, posvećenje i otkupljenje (usp. MARTINI, C.M., Dizionario spirituale, Piemme, 1997,44-45).
U križu se zrcali mudrost Božja – ljubav Božja koja kritizira zli život svijeta, to je kritika sa strastvenom poslušnošću Bogu Ocu i vjerna ljubav prema svim ljudima. U vremenima kao što je naše vrijeme krivi smo što šutimo o Bogu, što ga zaboravljamo. Vrlo je važno da gledamo na Raspetog Krista kao na zaljubljenog svjedoka kojemu je Bog prvi, komu je Bog sve, komu je Bog jedini i da učimo od njega. Sve se mora dati ili napustiti bilo koja stvar da bi se služilo Bogu. U isto vrijeme, u ovom našem vremenu ispunjenom mržnjom, sebičnošću i nasiljem, ništa nije toliko očito kao Križ, gdje svijetli, otvorenih očiju prema svima, Kristovo srce, koje nije radi sebe, nego radi nas podnijelo muku.
Križ je prizor boli, sinteza patnje, stranica istine. Ništa drugo se ne može istinito i valjano suprotstaviti tajanstvenoj stvarnosti grijeha osim Kristova Križa-ljubavi. U Kristovu križu skupljaju se sve muke, vidljive i ne vidljive, sve suze, sve patnje, sve tjeskobe ljudi, sve ono što čovječanstvo naziva “svojim križevima”, svojom patnjom. Ova rijeka boli, samo utapajući se u Kristov Križ i ulazeći u Kristovu bol, nalazi smisao i smjer spasenja. Arthur Miller zapisao je u jednom svom kazališnom komadu: „Sanjao sam da je moj život bio zapravo moje dijete. To je dijete bilo izobličeno, mongoloidno, i ja sam bježao od njega. Međutim ono se uvijek iznova prikradalo mom naručju, dok jednom nisam počeo ovako razmišljati: kad bih ga mogao poljubiti, možda bih mogao mirno spavati. I sagnem svoju glavu nad njegovo izobličeno lice, bilo je strašno… ali uspio sam ga poljubiti“. Uspijemo li svoj život poljubiti, sve će biti drukčije, podnosivije. Pomirimo se sa životom kakav jest, danas, da ne bismo propustili onu sreću koja nas čeka u Kristovu i našem uskrsu.
Kristov križ istodobno postavlja pitanje: tko je zapravo čovjek? Tko je to zagonetno biće koje se u trenutak od učenika pretvara u izdajicu, i to ne samo u Judi? To je čovjek koji, poput Pilata, vidi istinu ali je gazi perući istodobno ruke i želeći time reći: Morao sam tako! Tko je to biće koje je kao kršćanin obilježeno Kristovim križem, ali će u određenom trenutku svojom strašnom psovkom popljuvati Isusa i njegov križ? Tko je doista čovjek za koga je Bog toliko učinio, a on se oglušava na sve to?
Mnoštvo je službi i zadaća, ali jedno je služenje, ono Gospodinu…
Jedan od križeva je bolest, kakav je bio odnos sv. Franje i sv. Klare prema zdravlju i liječenju?
Franjo koji je u životu imao tridesetak bolesti životopisac dodaje: “U njega zaista ne bijaše nijednog uda koji ga nije bolio, a kako je tijelo ostajalo bez naravne topline, svetac se danomice vidljivo približavao svome svršetku. Čudili se liječnici, divila se braća kako duh može živjeti u tako obamrlom tijelu, kad se, pošto je istrošeno mišićno tkivo, samo koža držala kostiju.” Krajnja smršavljenost nasuprot nadutosti trbuha i raširenim oteklinama te kronični trahom opravdavaju tvrdnju o sveopćoj boli. Osim spomenutih simptoma bolesti, žuto-zemljana boja kože savršeno se poklapa sa simptomatologijom povratne groznice koja je po svojim učincima postala kroničnom. Odlučujući uzrok Franjine biološke smrti, koja je nastupila uvečer 3. listopada, bio je, prema tome, susljedno malarično oboljenje (cachessia malarica consecutiva).
Sve bolesti podnosio je iz ljubavi prema raspetoj ljubavi Isusu Kristu. Bolest je očiti znak božanske ljubavi (usp. Otk 3,19). Stoga je strpljivo podnošenje bolesti jedno od povlaštenih sredstava za hodanje stopama Dobrog Pastira, da s njim budemo raspeti te da od njega dobijemo kao nagradu vječni život.
Kad životopisac sv. Klare u glavnim crtama iznosi patografski pregled, između ostalog kaže: “Kad joj je tijelo podleglo strogosti pokore prijašnjih godina, u posljednje ju je vrijeme mučila teška bolest, da bi se tako bolesna obogatila zaslugama, kao što se zdrava bogatila zaslužnim djelima. Krepost se, naime, usavršuje u slabosti” (usp. 2 Kor 12,9). Čelano dokaz njezine izvanredne kreposti vidi u tome “što se kroz dugih dvadeset i osam godina bolovanja iz njezinih usta nije čulo ni mrmljanje ni jadikovanje. Iz njezinih je usta, štoviše, uvijek izlazio svet razgovor, uvijek je zahvaljivala.”
„Navjestitelj Božje riječi i franjevački odgojitelj“ naslov je spomen-spisa u povodu Vašeg 70. rođendana. Kakva je to knjiga i tko ju je priredio?
Spomen-spis pod naslovom Navjestitelj Božje riječi i franjevački odgojitelj knjiga je posvećena mons. dr. fra Marku Semrenu, banjalučkom pomoćnom biskupu i zaslužnom članu Provincije Bosne Srebrene u povodu njegove 70. obljetnice života. Ova knjiga je ustvari Zbornik radova kojim iskazujemo najprije poštovanje ovom čovjeku vjerniku, redovniku i biskupu, a zatim i zahvalnost za njegovu redovničku, svećeničku, odgojiteljsku, profesorsku, duhovničku, župničku i biskupsku službu, sa sviješću da su ove pojedinačne službe sa sobom nosile plural zadaća, obveza i dužnosti i „mnoštvo toga drugoga“, kako bi sam biskup Marko običavao kazati. Mnoštvo je službi i zadaća, ali jedno je služenje, ono Gospodinu, koje se, čini mi se, i u ovom Zborniku očituje u zajedništvu različitih autora (23) koji svojim imenima i službama povezuju biskupije, provincije, redovničke i franjevačke kuće te visoke školske ustanove. Iz uvoda urednika zbornika dr. sc. fra Josipa Jozića, dekana Franjevačke teologije u Sarajevu. Nakladnik je Franjevačka teologija u Sarajevu. Svim slušateljima šaljem Božji blagoslov i otvorenost Duhu Svetom i njegovu djelovanju u svakom pojedinom i svima zajedno.
Mons. dr. fra Marko Semren, banjalučki pomoćni biskup umiru, franjevac Provincije Bosne Srebrene, na kraju emisije Susret zahvalio je svima koji ga prate svojim molitvama i koji nastavljaju djelo Isusa Krista u svakodnevnom životu., a cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu.
Višnja Spajić
