NEDJELJA PALMI
CVJETNICA
NEDJELJA MUKE GOSPODNJE
(Marko 14,1-15,47)
„I gle, s najkrotkijom gestom od svih,
počeo je rat za ovaj svijet.
Poljupcem.“
Poprilično dug naziv, dat ovom danu, u sebi obuhvaća dualni aspekt liturgijske svečanosti. Procesija u kojoj se nose maslinove grane opisuje Isusov trijumfalni ulazak u Jeruzalem, ulazak u posljednji tjedan njegovog zemaljskog života, koji se razvija pred našim očima u čitanju Muke.
Liturgija je prepuna simbolike, obilna paradoksima.
Mahanje palminim/maslinovim granama evocira uspomene na blagdan Sjenica kada su ljudi mahali granama i pjevali Aleluja, te tako odavali počast oslobođenju iz Egipta, ili pobjedničkom ulasku Makabejaca u Jeruzalem i ponovnu izgradnju Hrama.
Ipak gomila, koja je Isusu klicala „Hosana!“ – „Spasi nas, mi te molimo!“ (riječ je izvorno aramejska, a u prijevodu znači “Pomozi!”), kroz pet dana glasno će tražiti njegovu smrt.
Lik Mesije, koji nije ratnički nego onaj koji donosi mir i koji sjedi na magaretu, uvodi nas u tjedan kada će Isus umrijeti razapet između dva razbojnika.
Nedjelja Palmi/Cvjetnica sažetak je Korizme. To je dan velike proslave i dan duboke žalosti. Na ovaj dan Isus ulazi u Jeruzalem kao kralj kojemu kliču tisuće. Do kraja tjedna će biti mrtav, a njegovi sljedbenici će se razbježati.
Evanđelist Marko započinje priču o Isusovoj Muci s tri priče. Jedna je priča o kovanju urote, druga o besramnoj izdaji i treća o nježnoj vjernosti.
„Glavari svećenički i pismoznanci tražili su kako da Isusa na prijevaru uhvate i ubiju.“
Oni konačno žele završiti priču s ovim Nazarećaninom. Naravno oni se boje naroda i žele to učiniti na što je moguće perfidniji način kako se narod ne bi dosjetio.
Čitavoj priči pridodan je jedan novi, jezivi i besraman element.
Izdaja.
„A Juda Iškariotski, jedan od dvanaestorice, ode glavarima svećeničkim da im ga preda.“
I to izdaja koju će počiniti netko Isusu jako blizak, netko tko je neprestano uz njega, netko koga Isus voli. Netko kome vjeruje.
Između ove dvije priče evanđelist Marko uvodi priču o izuzetnoj vjernosti. Isus posjećuje Šimuna Gubavca u Betaniji, a jedna anonimna žena razbija skupocijenu posudu od alabastera i iz nje izlijeva dragocjeno nardovo ulje na njegovu glavu. Bio je to čin rezerviran isključivo za pomazanje kraljevskih glava.
I dok miris ulja ispunja prostoriju, oni oko Isusa su šokirani s ovim ekstravagantnim postupkom. Ali Isus brani ženu. Ona je obavila čin istinske odanosti, čin prave vjernosti i ljubavi i ta njezina gesta ući će u Evanđelja za sva vremena.
„Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen.”
Ove tri tako oštro suprostavljene priče, priča o moćnicima koji su spremni na sve kako bi eliminirali ugrozu svojih pozicija, priča o najgorem od svih ljudskih čina – izdaji – koja je uvijek čin onih koji su ti najbliži i koje najviše voliš, i priča o „anonimusima“ koje nam Bog šalje na životnom putu, o „neznancima“ koji u tvoj život donose samu Božju ljubav, ove tri priče uvode nas u samo središte Markove poruke.
Dvije glavne teme se provlače kroz čitavu Muku. Jedna je Isus koji daje svoj život za druge, za nas, a druga smo mi, ti drugi, oni oko Isusa. Isus je uvijek isti, utjelovljeni Bog koji se žrtvuje za spas svoje kreacije, a mi?
Neki od nas kuju zavjeru, smišljaju kako još jednom „ubiti Boga“ i zauzeti njegovo mjesto, kako izdati i prodati najbolje među sobom, dok neki među nama daju ono svoje najvrijednije bližnjemu, žrtvuju sve što imaju i slijede Boga vjerno i na križ.
Muka razotkriva užasne Judine nakane, kao i planove glavara svećeničkih i pismoznanaca ali nam u isto vrijeme daje i sliku autentičnog sljedbeništva kroz lik anonimne žene iz Betanije.
Uvijek sam mislio da je Isus bio smetnja vlastodršcima, da je izdan, mučen i razapet zato što je odbio biti onakav Mesija kakvog su ljudi očekivali. Mislio sam, potaknut različitim stereotipima, da je narod želio revolucionarnog lidera i da su očekivali nekoga tko će im skinuti rimske okove. Uvijek sam mislio da oni nikada nisu shvatili Isusa kada im je govorio kakav je u biti on Mesija. Uvijek sam mislio da je riječ o pogrešnom identitetu.
Ali ako je ovo sve točno, ako su oni željeli da Isus bude jedna vrsta Mesije koja je odgovarala njihovim interesima, jesu li mogli shavtiti barem „5 minuta do 12“ prije nego što su ga uhitili, lažno optužili, neopravedno osudili, mučili i razapeli, da Isus ne odgovara slici koju su zamislili? I ako Isus nije Mesija kojeg oni očekuju, zar ga nisu mogli jednostavno ignorirati? Mogli su ga pustiti da izblijedi, da se istroši i da tako nestane s javne scene.
Ne, oni su djelovali užasno nasilno.
Zašto
Zašto se nije čuo ni jedan jedini glas u Isusovu obranu?
Zašto nije bilo nikog tko bi ga pokušao spasiti od smrti?
Što čovjek više razmišlja o svemu ovome to je sve većeg uvjerenja da je razlog zašto se mi tako brzo transformiramo iz mase koja kliče Isusu i pozdravlja ga, do gomile koja urla i traži njegovu smrt, taj što mi znamo točno tko je Isus.
U jednom trenutku se čini da je svatko u ovoj priči ujedinjen u nastupu – protiv Isusa. Svi su ga napustili. Svi su ga odbacili. Nisu to bili samo Židovi, koji su bili protiv njega, nego i Rimljani. Nisu to bili samo vjerski i politički poglavari, nego i običan narod. Nije to bio samo Juda, nego također i Petar, vjerni apostol, a i drugi koji uopće nisu spomenuti tijekom svih Isusovih muka, batinjanja i razapinjanja.
Nije uz njega ostao ni jedan od onih brojnih koje je ozdravio.
Ni jedan od onih iz kojih je istjerao zle duhove.
Ni jedan od onih kojima je oprostio.
Ni jedan od onih s kojima je lomio kruh.
Ni jedan od njih nije izustio ni jednu jedinu riječ u njegovu obranu, niti je itko od njih učinio jednu jedinu stvar u Isusovu korist.
Pokušajmo se ovoga sjetiti naredni put kada se nađemo u položaju koji je barem u tragovima nalik ovom. Kada nas svi napuste. Kada nas svi odbace. Svi oni kojima smo znali pomoći. S kojima smo lomili kruh.
Jer ako šutimo kada nam Stvoritelja izdaju, kada ga uhićuju, kada mu nepošteno sude i nepravedno osuđuju, kada ga razapinju i ubijaju, zar je onda za čuditi se kada isto tako šutimo kada nam braću i kada nam Domovinu lažno optužuju i razapinju.
Na kraju ostajemo sami.
Ostavljeni i odbačeni.
Baš onako kako smo mi ostavili i odbacili svoga bližnjega i svoga Boga.
„Isprazan razgovor
i šuplja obećanja.
Izdajničke Jude
i sumnjičave Tome.
Ne stojte samo tu
i ne vičite samo.
Učinite nešto.“
Ivica Ursić,
urednik i voditelj emisije ‘Uvijek Nedjeljom’
