Mons. Petar Jelinić, hrvatski misionar koji gotovo pola stoljeća djeluje u Zambiji, ove godine obilježava 50 godina svećeništva. Njegov životni put obilježili su misionarski rad, služenje siromašnima i bolesnima, ali i snažna osobna iskustva vjere – od zatvora u vrijeme komunizma, preko teške bolesti, do iskustva ozdravljenja nakon susreta sa svetim Ivanom Pavlom II.. Rođen je 1948. godine u Prkovcima, u brojnoj obitelji koja je živjela skromno, ali je vjeru svakodnevno živjela. U obitelji se molila krunica, a upravo je taj obiteljski i franjevački odgoj snažno oblikovao njegov kasniji svećenički i misionarski poziv.
„Majka nas je sve odgojila u katoličkom duhu, u crkvu nas je slala, jest da smo bili siromašni, bili smo radnici po slavonskim poljima, nismo se toga bojali, nismo se toga stidjeli. Svi smo završili škole i otišli smo tamo gdje nam je zvanje bilo moguće ostvariti. A mene je dragi Bog nekako odredio na poseban način, čim sam počeo ministrirati već od dvije-tri godine, moj župnik je bio – u župi gdje smo mi stanovali onda u Šiškovcima, a župa je pripadala Cerni – mons. Živko Kalajdžić. Bio je dekan, on je u meni pronašao svećeničko zvanje, uvijek je meni znao zagrliti za vrijeme mise i kazati: ‘Ti ćeš bit svećenik, je li ti ćeš bit svećenik, ti ćeš bit svećenik sutra.’
Sjećam se vrlo dobro kad god je bio Veliki petak, muka Isusova, mi smo proplakali svi u kući, mama je jedina nama tumačila sve te tekstove, zašto je Isus bio razapet… Mene se Isusov život jako doimao i ja sam bio već od malih nogu u to nekako utkan i to je pooralo mojim srcem i mojom krvlju“, prisjeća se mons. Jelinić.
Njegov put prema svećeništvu nije bio bez iskušenja. Kao bogoslov je tijekom služenja vojnog roka u tadašnjem Titogradu javno ustao u obranu Katoličke Crkve i kardinala Alojzija Stepinca, suprotstavivši se komunističkoj propagandi. Zbog toga je završio u zatvoru četiri mjeseca.
„Jedan major nam je govorio kako je Crkva glupost, kako je Crkva varalica, kako se mi katolici trebamo stidjeti toga i da je vjera opijum, da tu nema nikakve ozbiljnosti… Ja sam mu rekao, druže generale, kako vi to možete reći da je kardinal Stepinac – što je on spomenuo u svom govoru – da je kardinal Stepinac posljednjeg svjetskog rata sa sabljom vadio djecu iz utroba majke i da je na toj sablji držao djecu i vrtio oko njih. To je laž, to ste kreirali. Gdje je je istina da imate dokaze? Nemate dokaze, imali ste škare, imali ste vašu filozofiju, to je bila propaganda komunistička.
Time je završilo, a sutradan, ujutro su mene odmah poslali u zatvor, četiri mjeseca jer sam se odupro njihovoj ideologiji i nisam htio dopustiti da se Katolička Crkva i vjera kalja i blati. Drago mi je da sam bio u zatvoru i ponosan sam. Moj duhovnik Ivan Kukolja iz Zagreba bio je isusovac, pratio me i mi smo se dopisivali. I kardinal Franjo Kuharić isto mi je poslao pisma u vojnu kasarnu. Petre strpi se ti si u zatvoru, ni nama u Zagrebu nije bolje. Ja sam izdurao i hvala dragom bogom, još sam i dan danas živ. Zatvorsko iskustvo ostat će još uvijek u mojem sjećanju.“
Nakon završetka studija i ređenja 1976. godine odlazi u Zambiju, gdje je ostao gotovo cijeli svoj svećenički život. Ondje je djelovao na području koje je obuhvaćalo oko 125 tisuća četvornih kilometara. U početku je na tom golemom prostoru bilo vrlo malo svećenika, no tijekom desetljeća misija je rasla. Danas biskupija ima 22 svećenika, 25 župa misija i 41 bogoslova. Nakon pet godina u Zambiji mons. Jelinić teško se razbolio. Liječnici u Zagrebu, Rimu, Torontu i Montrealu davali su mu svega nekoliko mjeseci života. Predlagali su operaciju tumora, ali bez jamstva da bi nakon zahvata mogao nastaviti normalan život. U tim trenucima, kaže, potpuno se predao Bogu.
„Nisam mogao nikako pristati na takvu operaciju, rekao sam dragi Bože tebi u ruke sve ostalo, ja sam se predao Bogu kompletno, ti učini šta god hoćeš. Moje suze su bile velike, od jada i muke, ja sam u sobi gdje sam spavao jastuke sve izgrizao i bacao sam dolje na pod i sam sam se bacao, pa sam plakao i govorio Bože zašto meni, zbog čega, što sam ja skrivio… Bio je to očaj veliki koji nisam mogao nikako shvatiti i razumjeti, ali Bog je bio u meni i On me je vodio svojim putem.
Godine 1981. kad sam stigao na liječenje u Kanadu, primila me je slovačka biskupija koja se zvala sv. Ćirila i Metoda za cijelu Kanadu i njihov je biskup bio grkokatolik Epark Mihail Rusnak iz Slovačke, ali je došao u Ameriku, on je isto bio izbjeglica, bio je redemptorista, papa Pavao VI. ga je imenovao biskupom za sve Slovake u cijeloj Kanadi i on me je uzeo i stavio u svoju stolnicu, katedralu u Torontu i tu sam bio, a on je otišao 250 km od Toronta graditi novo svetište. Tako da smo bili dosta distancirani. Bilo nas je samo četvorica u cijeloj Kanadi koju smo pastorizirali za Slovake emigrante.
Poslije su nam se pridružili u Torontu i drugi emigranti, Talijani, Francuzi, Španjolci i Englezi koji su govorili francuski, pa i neki Hrvati, Ukrajinci…, a dominantno su bili Slovaci. Ja sam te ljude morao sakupiti s dozvolom biskupa, on je dozvolio da ih se primi, tako da smo imali dosta posla. Imali smo posla, tako da je biskup bio zadovoljan i sretan da smo animirali njegovu biskupiju i te župe malo oživjeli.
Iskustvo moje s tim biskupom je da je bio čovjek svetoga života. Ja nisam ništa htio raditi u njegovoj biskupiji dok nisam njega pitao i zamolio da mi on rastumači kako trebamo. Tako je došla 1984. na 1985., bila je proglašena godina Ano Redemptoris, sveta godina Presvetoga Otkupitelja. Trebala se godina završiti, zatvaranjem vrata i onda je biskup rekao idi u Rim na duhovne vježbe, papa Ivan Pavao II. će vam držati vježbe. Predviđeno je nešto oko 6000 svećenika idi i ti pa prisustvuj.
Tako da je on mene zamijenio u katedrali, ja sam otišao u Rim, u Vatikan, u dvorani Pavla VI. Imali smo te konferencije i duhovne nagovore. Moj moždani tumor je bio opasan i ja sam imao jako velike reakcije.
I promatrao sam kako je dolazio Ivan Pavao II., kud ide, kako ide i tako. Bio sam u prvom sloju od svećenika gdje su bili i slušao sve podrobno. Papa je bio živahan, bio je atleta, bio je čovjek koji je nosio, svi su ga voljeli vidjeti, svi su ga voljeli dotaći, svi su ga voljeli čuti… Htjeli su ga dotaknuti bilo za habit, bilo za reverendu, bilo za prsten…
Imao je u sebi Ivan Pavao II. jednu snagu, duhovnu. Tad njegova duhovna snaga je izgarala u njemu i on ju je davao drugima. Kome god je dao, tko je god bio, dotaknuo se s njim, ja sam uvjeren da je doživio jedan mali susret sa živim Bogom. Pet do šest puta je prolazio mimo nas i mi smo tako gledali, ja sam gledao hoće li doći na moju stranu i došao je u devetom redu ispred mene i kad sam vidio da on dolazi, tako sam se okrenuo glavom. Sastali smo se s očima kako je on mene ugledao, odmah je k meni dotrčao, do mene, ispred mene rekao: ‘What I can do to you?’ (Što ja mogu učiniti za tebe?). Kažem Sveti Oče, doktori su mi pronašli da imam moždani rak, neizlječiv je, biste li se mogli pomoliti da barem bol i tegobu raka mogu preživjeti pa da mogu umrijeti u miru, da se ne moram mučiti. A gdje je tvoj rak? Ja rekoh: ‘Gore na čelu’
‘Pokaži mi gdje je’, ja pokažem kod lijevog oka kod obrve gore…
‘Ok, sad ćemo se mi pomoliti’, rekao je i stavio svoju desnu ruku na taj moj rak, kad je on stavio ruku doživio sam jednu užasnu vrućinu kao da je pegla gorila u meni, sva moja tkiva, sva moja koža, to je bilo toliko u vrućini da je to sišlo u mene, meni su se počela micati koljena, koljena su lupala kao dva čekića, jedno od drugo još se sjećam i dan-danas, lupali su kao mali čekićar, nisam znao zašto, crijeva su počela klokotati, stomak je silazio gore-dolje, leđa su počela biti vlažna, znoj je curio u moje cipele, sišla je voda teška, ne znam šta se događalo… Dok je on skidao svoju ruku s moga čela, ja sam tu ruku njegovu uhvatio i poljubio sam njegov prsten i to je uslikano, to imam kao najdražu uspomenu…
I ta slika ostala je kod mene, imam ju i dan danas i tako vrlo rado ljudima dadem za uspomenu od toga. Kad sam došao iz Vatikana, odmah sam otišao kod moga doktora, tražio rendgenske snimke da mi pokažu što se dogodilo, ja vidim nešto se dogodilo. Bio sam malo sumnjičav, rekao sam možda je, možda nije nešto, ako se nešto dogodilo moram vidjeti na snimku. I tako sam otišao kod doktora, bio je Carlos Almendolija, kažem njemu: ‘Ja bih doktore htio obaviti rendgenski snimak.’
‘Ne možeš ti Petre to obavljati kaže ti si previše izložen elektronici i tim električnim šokovima, tvoje tijelo neće izdržati’, rekao mi je. Bio sam tada dosta slab,. jer me taj tumor dosta pokonzumirao.
‘Ali nećemo se’ kaže ‘raspravljati, odi dolje u pa obavi.’
I tako za sat vremena on me zovnuo i ja iz katedrale odmah k njemu u ured. Kako sam došao u njegov ured, on je povješao na špagi sve one moje snimke od Zagreba, Rima, Toronta, Montreala pa sve do tada. Bilo je 28 snimaka i onda on meni govori: ‘Na početku to što si donio iz Rebra, vidiš koliko ti je velik 2,5 cm kaže kao grašak je i vidi se na snimku, a ovo sada što si donio iz Vatikana nema ništa, tvoj rak se raspao, on se raspršio, otišao kao u oblak. Sve je bijelo kao snijeg, sve je čisto. Tvoj se rak sada razbio i otišao u tvoje tijelo, ti si kancerozan u potpunosti, ti ćeš umrijeti, sad moraš ići u Prince Margaret Hospital u Toronto na operaciju. Ja ću kaže zvati sad hitnu.’
‘Doktore nemojte zvati nikoga ja neću ići na hitnu, da mi moju lubanju razbijaju ni da mi otvore, to ne mogu dopustiti’, rekao sam mu. Tako da je on bio malo povrijeđen što sam to odbio. Počeo je zvati na telefon, ja sam ga rukom udario da ne radi i tako je ostalo. I onda je me zamolio da mu napišem pismeno i da potpišem. Sto posto su doktori bili uvjereni da ću umrijeti, sto posto, i u Zagrebu na Rebru, i Gemelliju u Rimu, i u Torontu… Svi. Gdje su našli ta čarobna tri mjeseca? Ja se znači danas pitam zašto? Ne znam. Ostao sam živ, hvala dragu me Bogu.
A doktor je tražio od mene da mu ja napišem da neće on biti odgovoran za moju smrt, da biskup ne smije doći pitati odštetu za moje zdravlje jer sam sto posto ‘osuđen’ na smrt. Ja ću umrijeti. Da ne bi tražili odštetu. Ni braća, ni sestre, ni mater, ni otac, nitko, nitko, nitko, nitko… Ja sam ga oslobodio.
Ti dopisi i iskazi što sam ja dao njemu, meni su dobro došli. Sve sam to pokupio, sabrao i sa snimcima je sve otišlo u Vatikan za kanonizaciju Ivana Pavla II. I to je tamo zaprimljeno i stoji na 28 stranica. Hvala dragome Bogu, imao sam čast nazočiti kanonizaciji Ivana Pavla II. To je čovjek koji je meni donio zdravlje, koji je ulio u meni snagu, i vjeru, i pobjedu. Nije on, Bog je preko njega to učinio. Vjera njegova i molitva njegova darivala je meni fizičko zdravlje, a to je Božje djelo.
Kako preko njega? Vidite, mi dobivamo milosti uvijek preko nekih ljudi, to je Božji čin, to je Božji akt i to je Njegova ljubav. To moramo shvatiti i razumjeti, ja sam to razumio i da nisam, ne bih danas s vama pričao. Tri mjeseca su davno otišla, 45 godina kako je dijagnoza bila i ja sam još živ.“
Mons. Jelinić kaže kako Međugorje prati još od 1981. godine. Posebno ističe odgovornost ljudi koji žive u Međugorju da svojim životom svjedoče poruke Kraljice Mira, te da svi hodočasnici koji dolaze vide da je Gospa učinila i čini svoje djelo preko njih.
„Međugorje od samog početka sam pratio, od 1981. pa na ovamo i promatrao sam sve vrlo budno i bilo mi je drago da se to dogodilo u Bijakovićima, a posebno me veseli da je taj fenomen ili događaj duhovnosti dolaska i slanja poruka Blažene Djevice Marije kako se deklarirala Kraljica Mira ostao živ među ovim narodom.
Vi ste dobili nebo sa zemlje na ovu zemlju i to je u Božjim rukama najveći dar koji ste mogli ikada posjedovati za Međugorje i narod oko Međugorja. Dobili ste dar Blažene Djevice Marije s neba koja je Kraljice Mira. Poručujem svima koji žive ovdje i koji rade nemojte smetnuti s uma da ste i vi nositelji te poruke i vi je morate živjeti.
Neka svi ti hodočasnici koji dolaze vide preko vas da je Gospa učinila i čini svoje djelo preko vas. Vi ste njezini apostoli, vi ste njezina djeca, vi ste njezini miljenici i ona s vama radi. Ja sam dolazio često ovdje iz Kanade na duhovnu obnovu za svećenike u srpnju.
Bila su lijepa predavanja, iskustvo moje s Međugorjem je izvrsno i ja ga jako cijenim. Na brdo gore gdje je Križevac kako ga vi zovete tri puta sam odlazio i naišao sam na plaketu od pokojnoga fra Slavka Barbarića. Fra Slavko Barbarić je bio vizionar Božji, koji je vidio možda ono što drugi nisu vidjeli. Vidio je Božju ruku, vidio je Božji prst i vidio je Božju silu da je tu sišla. Bog vam je poslao, imate darova velikih, imate planova Božjih, razvijajte ih, radite, držite se s time nemojte zapustiti i nemojte zaboraviti Gospa vas neće nikad ostaviti. Ona je s vama i vi ste s njome.“
Mijo Brkić
