Prije osam godina, 13. ožujka 2013., kardinali okupljeni na konklavama za 266. nasljednika Sv. Petra izabrali su papu Franju. Prigodom te obljetnice Katolički tjednik je razgovarao s apostolskim nuncijem u Hrvatskoj, mons. Giorgiom Linguom. Mons. Lingua rođen je 23. ožujka 1960. u talijanskom Fossanu, u pokrajini Pijemontu. Za svećenika je zaređen 10. studenoga 1984. U diplomatskoj službi Svete Stolice je od 1992. Djelovao je u apostolskim nuncijaturama u: Obali Bjelokosti, Sjedinjenim Američkim Državama, Italiji i Srbiji te Odjelu za odnose s državama Državnoga tajništva Svete Stolice. Nuncijem u Iraku i Jordanu imenovan je 4. rujna 2010., a 17. ožujka 2015. na Kubi odakle je 22. srpnja 2019. premješten u Hrvatsku. Postao je tako šesti Papin predstavnik u RH od neovisnosti. Osim talijanskoga govori francuski, engleski i španjolski jezik.
Prenosimo intervju koji je apostolski nuncij dao za Katolički tjednik u kojem je govorio o dosadašnjem pontifikatu pape Franje, izazovima koji su pred njim, nekim naglascima u proteklom razdoblju. Neizostavna tema je bio i Blaženi Alojzije Stepinac te eventualni posjet Svetoga Oca Srbiji…
Preuzvišeni oče nadbiskupe, 13. ožujka napunit će se osam godina otkako su kardinali na konklavama izabrali papu Franju za Petrova nasljednika. Kako biste ocijenili dosadašnji pontifikat pape Bergoglija?
U pontifikatu pape Franje vidim ogromno nastojanje da u vjernicima oblikuje Isusov mentalitet, logiku blaženstava, s velikom vjerom u Očevu ljubav i povjerenjem u njegovo milosrđe te nastojanje da se najmanji stave na prvo mjesto, to jest da marginalizirani i odbačeni dođu u središte zanimanja.
Milosrđe, Crkva u izlasku, sveopće bratstvo među ljudima, ekumenizam i međureligijski dijalog samo su neki od naglasaka Franjina pontifikata. Koliko su ove teme donijele osvježenja u Crkvi, pa i u samoj percepciji Katoličke Crkve u javnosti?
Svi ti vidici koje ste naveli zapravo nisu novi. Uzmimo, primjerice, milosrđe i sjetimo se pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu, objave sestre Faustine itd.; uzmimo Crkvu u izlasku i gledajmo izvanrednu misionarsku djelatnost u posljednja dva stoljeća. Sjetimo se patera Ante Gabrića, misionara u Indiji; uzmimo ekumenski dijalog i prisjetimo se susreta pape Pavla VI. s patrijarhom Atenagorom, ali i enciklike Ut unum sint Ivana Pavla II. ili pape Benedikta XVI. koji je rekao da je ekumenizam prioritet njegova pontifikata; uzmite zatim međureligijski dijalog i uočite što je već sve učinjeno, počevši od Drugog vatikanskog sabora, od dokumenta Nostra aetate itd. S doktrinarnog ili pastoralnog gledišta ne vidim ništa novo. Možda je novost pape Franje u izričaju i simboličkim gestama koje također privlače pažnju naroda Božjeg i ne ostaju samo privilegij stručnjaka. Papa Franjo nesumnjivo ima veliki dar da poruku koju želi prenijeti učini popularnom i razumljivom. Iz tog je razloga sada lakše shvatiti ono što Crkva cijelo vrijeme naučava. To može promijeniti pogled na samu Crkvu, ali u tome nema dogmatske novosti.
S Franjinim pontifikatom sve više se govori o dvjema strujama u Crkvi: konzervativnoj koja je bliža Benediktu XVI., i progresivnoj koja se priklanja papi Franji. Postoji li zaista velika razlika između ove dvojice Papa? Što im je zajedničko, a u čemu se razlikuju?
Osobno, zaista, ne vidim razliku u mišljenju između dvojice Papa. Velika razlika, kao što sam ranije spomenuo, nesumnjivo se nalazi u izričaju i nastupima, to je istina. Kad su u pitanju konzervativci i progresisti, lijevi i desni itd., čini mi se da tada o Crkvi govorimo političkim mjerilima, uvjetovanim političkim strujama, a ne evanđeoskim mišljenjem. Ne postoji ništa revolucionarnije, ništa naprednije od evanđelja koje je u isto vrijeme najtradicionalnije i starodrevno. Crkva se otuda rađa, raste i razvija se u razumijevanju i vjernosti Riječi koja je uvijek ista, ali koju izazivaju nove okolnosti i prilike koje nastaju u normalnom ljudskom razvoju. Ako bismo na današnje probleme dali odgovore koji su vrijedili u prošlom stoljeću, to ne bi uvijek donijelo željene rezultate.
Jednostavnost, spontanost, blizina običnom čovjeku, otvorenost za medije, govor iz srca… neke su od odlika pape Franje. Koliko je ove njegove osobine dio medija zloporabio prenoseći riječi izvađene iz konteksta pri tome stvarajući privid o novom crkvenom nauku?
Ovo bih pitanje ja trebao postaviti Vama koji ste stručnjak na tom području, koji zna kako mediji funkcioniraju. Po mom mišljenju, problem je u onome o čemu smo prije govorili: previše smo uvjetovani stereotipima i, često, predrasudama onih koji imaju vlast: medijsku, političku ili ekonomsku, pri čemu se onda ističe samo ono što je zanimljivo i prikladno njima, dok se prešućuje ono što im se ne sviđa ili nanosi štetu. Međutim, dopustite mi, novinari su oni koji trebaju temeljito ispitati savjest, koji na temelju svoga rasporeda ili usmjerenja svojih poslodavaca govore ili šute o nekim stvarima. Ne mislim ovdje, naravno, na Katolički tjednik!
Posljednju godinu Franjina pontifikata obilježila je pandemija koronavirusa koja je u bitnome utjecala i na život Katoličke Crkve. Koje biste poruke ili geste Svetoga Oca kroz to razdoblje izdvojili kao važne za svakodnevni život vjernika?
Jedna stvar koja me se dojmila jest poštovanje koje je Sveti Otac iskazao prema nadležnim tijelima, odnosno prema svijetu znanosti i prema civilnim vlastima koje su nastojale prilagoditi zakonodavstvo, uglavnom odredbama koje su često bile improvizirane i stoga ponekad ne baš u potpunosti prilagođene okolnostima i smjernicama „stručnjaka“. Na taj je način papa Franjo izrazio svoju osjetljivost za one koji su se morali suočiti s novom tragičnom situacijom u velikoj odgovornosti da istražuju kako zaustaviti virus koji se proširio na potresan način ostavljajući za sobom tisuće žrtava diljem svijeta. Vidio sam da Papa pokušava upaliti svjetlo, pružiti nadu, prihvatiti ono pozitivno, kao i mogućnosti koje su se nudile da se nastavi “izlaziti”, kako se ne bi zaboravili oni posljednji, kako bismo prepoznali vrijednost onih koji se žrtvuju za druge, kao liječnici, medicinske sestre, čistači ulica, blagajnice u trgovinama itd.
Dosadašnja apostolska putovanja pape Franje bila su znatnim dijelom u zemljama u kojima katolici nisu u većini, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, kao i sada posjet Iraku koji je još uvijek u tijeku. Budući da ste bili nuncij u toj zemlji, možete li nam reći što očekujete od ovog pohoda?
Smatram da Papin posjet ima kao glavni cilj pokušati vratiti uzajamno poštovanje i povjerenje između kršćana i muslimana, u skladu s enciklikom Fratelli tutti. Dok potiče kršćane da ostanu postojani u svojoj vjeri, poziva ih da bez straha pruže ruku svojoj muslimanskoj braći, da naprave prvi korak prevladavajući međusobno nepovjerenje koje se ukorijenilo posljednjih godina.
Znamo da je jedna od velikih želja pape Franje posjetiti Beograd. Dolaskom novog srpskog patrijarha Porfirija, koga ste imali prigodu upoznati, smatrate li Papin posjet Beogradu realnim u idućem razdoblju?
To ne znam, ali se nadam.
Neizostavno pitanje za brojne Hrvate kada je riječ o papi Franji jest „slučaj Stepinac“. Kako Vi na to gledate? Postoji li, možda i nesvjesno, popuštanje Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi zbog čega je kanonizacija Stepinca još na čekanju?
Ovo pitanje mi je postavljeno već nekoliko puta. Ponavljam uvijek isto, a to je da svaki put kad se pokušam obratiti Blaženom Stepincu u molitvi da ga upitam kako bih se trebao ponašati u svezi s tim, kako bih trebao odgovoriti na ova pitanja, on uvijek odgovara: „Zašto se brineš za moju svetosti (ako kasni, čija je krivnja za ovo kašnjenje?), brini se za svoju!“
Dana 18. veljače primio me u audijenciju Sveti Otac. Tjedan prije toga, u povodu 61. godišnjice Stepinčeve smrti, predslavio sam sv. misu u Krašiću gdje je Blaženik kršten i gdje je proveo posljednje dane svog zemaljskog života. Prenio sam Svetom Ocu ono što sam tada rekao u homiliji. Naime, iako sam službeno boravio u raznim dijelovima svijeta, nisam još naišao na narod koji bi bio toliko privržen nekom svetcu kao što su to Hrvati kardinalu Stepincu jer ga doživljavaju kao Oca. Također sam mu rekao da u Blaženiku prepoznajem sve one osobine koje Papa želi vidjeti u biskupima i u Crkvi. Vidio sam ga vrlo zadovoljnim. Shvatio sam da papa Franjo iznimno cijeni kardinala Stepinca i da ga smatra svecem. Pozvao me da prenesem hrvatskim biskupima da promiču kult Blaženika, to se već može učiniti – dodao je – a zatim će se vidjeti.
Iako je nezahvalno prognozirati, koji su najveći izazovi koje papu Franju pa i Katoličku Crkvu očekuju u budućnosti, osobito u svjetlu sinodalnog hoda Crkve u Njemačkoj? Očekujete li neke veće potrese u Crkvi?
Zagreb me naučio da se potresi ne mogu predvidjeti, samo ih se možemo bojati.
Hrvati su narod koji kao autohton živi u dvjema državama – Hrvatskoj i BiH. Koliko se apostolski nuncij u RH može zanimati i utjecati na prilike najmalobrojnijega naroda u BiH?
Teško je to reći, ali sam svjestan da to nije moje područje. Vjerujem radu svog kolege u Sarajevu, nj. e. mons. Luigija Pezzuta. On je odgovoran za Hrvate koji su u toj zemlji. Crkva je podijeljena teritorijalno, a ne etnički.
Za kraj ovoga razgovora, koje bi osobine pape Franje vjernici trebali usvojiti u svom svakodnevnom životu?
Smatram da je prije svega potrebno usvojiti njegovu sposobnost po kojoj se priznaje grješnikom jer je to temelj za vjeru u Božje milosrđe koje nas obnavlja, koje nam omogućuje da uvijek krenemo iznova i koje nas poziva da i mi budemo milosrdniji.
