Donosimo u cijelosti poruku pape Lava XIV. za IX. svjetski dan siromaha koji će se slaviti na 33. nedjelju kroz godinu, 16. studenoga na temu „Ti si, o Gospode, ufanje moje (Ps 71, 5)“. Jubilej siromahâ, u sklopu Jubilejske 2025. godine, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji održat će se na Širokom Brijegu 15. studenog.
PORUKA PAPE LAVA XIV.
ZA IX. SVJETSKI DAN SIROMAHA
XXXIII. Nedjelja kroz godinu
16. studenog 2025.
Ti si, o Gospode, ufanje moje (Ps 71, 5)
1.„Ti si, o Gospode, ufanje moje“ (Ps 71, 5). Te su riječi potekle iz srca koje su snašle velike nevolje: „Trpljenja mnoga i velika bacio si na me“ (r. 20), kaže psalmist. Duša mu je, usprkos tome, otvorena i puna povjerenja, jer je nepokolebljiva u vjeri koja prepoznaje Božju pomoć i to ispovijeda: „Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenja“ (r. 3). Iz toga izvire nepokolebljivo povjerenje da nada u njega ne razočarava: „Tebi se, Gospodine, utječem, ne daj da se ikada postidim!“ (r. 1).
Kad smo u kušnjama našu nadu oživljava pouzdana i ohrabrujuća sigurnost Božje ljubavi, razlivene u srcima po Duhu Svetome. Stoga ona ne razočarava (usp. Rim 5, 5), te sveti Pavao može napisati Timoteju: „Ta za to se trudimo i borimo jer se pouzdajemo u Boga živoga“ (1 Tim 4, 10). Živi Bog je, naime, „Bog nade“ (Rim 15, 13), koji je u Kristu, svojom smrću i uskrsnućem, postao „nada naša“ (1 Tim 1, 1). Ne smijemo zaboraviti da smo spašeni u toj nadi, u kojoj moramo ostati usidreni.
2.Siromasi mogu postati svjedoci snažne i pouzdane nade upravo zato što je izražavaju u nezavidnim životnim prilikama – oskudici, krhkosti i marginaliziranosti. Oni se ne oslanjaju na sigurnost koju daju moć i posjedovanje; ovi su, naprotiv, razlog njihova trpljenja i često su upravo siromasi njihove žrtve. Njihova nada može počivati samo na nečem drugom. Priznajući da je Bog naša prva i jedina nada, i mi prelazimo s prolaznih nada na trajnu nadu. A nošeni željom da imamo Boga za suputnika, bogatstvo postaje manje važno, jer otkrivamo istinsko blago koje nam je uistinu potrebno. Riječi kojima je Gospodin Isus opominjao svoje učenike jasne su i nedvosmislene: „Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu“ (Mt 6, 19-20).
3.Najgore siromaštvo je nepoznavanje Boga. Papa Franjo nas je na to podsjetio kad je u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium napisao: „najveća diskriminacija od koje trpe siromašni nedostatak duhovne skrbi. Velika većina siromaha posjeduje posebnu otvorenost vjeri; trebaju Boga, i mi ne smijemo propuštati pružati im njegovo prijateljstvo, njegov blagoslov, njegovu riječ, omogućiti im pristup slavljenju sakramenata i ponuditi im hod rasta i sazrijevanja u vjeri. Povlašteno opredjeljenje za siromašne mora se ponajprije pretočiti u povlaštenu i prioritetnu duhovnu skrb“ (br. 200). Tu se krije temeljna i potpuno originalna svijest i shvaćanje o tome kako svoje blago pronaći u Bogu. Apostol Ivan, naime, insistira na sljedećem: „Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti“ (1 Iv 4, 20).
To je pravilo vjere i tajna nade: sva dobra ovog svijeta, materijalne stvarnosti, svjetovni užici, ekonomsko blagostanje – koliko god da važni bili – nisu dovoljni da usreće ljudsko srce. Bogatstva su često varljiva i dovode do dramatičnih situacija siromaštva, od kojih je na prvome mjestu uvjerenje da nam Bog nije potreban i da možemo živjeti vlastiti život neovisno o njemu. Na um mi padaju riječi svetog Augustina: „Svu svoju nadu stavi u Boga, osjeti potrebu za njim kako bi te on ispunio. Jer bez njega će te sve što imaš i posjeduješ učiniti samo još praznijim“ (Tumačenja Psalama, Ps 85, 3).
4.Kršćanska nada, na koju Božja riječ upućuje, sigurnost je na životnom putu, jer ne ovisi o ljudskoj snazi, već o obećanju Boga koji je uvijek vjeran. Stoga su kršćani od samih početaka za nadu koristili znak sidra, koje daje stabilnost i sigurnost. Kršćanska nada je poput sidra koje naše srce privezuje za obećanje Gospodina Isusa, koji nas je spasio svojom smrću i uskrsnućem i koji će ponovno doći među nas. Ta nada nastavlja pokazivati kao pravi obzor života „novo nebo“ i „novu zemlju“ (2 Pt 3, 13), gdje će život svih stvorenja pronaći svoj istinski smisao, jer naša prava domovina je na nebu (usp. Fil 3, 20).
Božji grad, samim tim, stavlja pred nas obavezu brinuti se za gradove čovječanstva. Oni moraju početi nalikovati njemu već sada. Nada, potpomognuta Božjom ljubavlju, izlivenom u srcima našim po Duhu Svetom (usp. Rim 5, 5), preobražava ljudsko srce u plodno tlo na kojem može cvjetati ljubav prema životu svijeta. Crkvena predaja neprestano potvrđuje tu cirkularnost između triju bogoslovnih kreposti: vjere, nade i ljubavi. Nada se rađa iz vjere, koja je jača i podupire, i počiva na temelju ljubavi, koja je majka svih kreposti. A ljubav je ono što nam je potrebno danas, sada. To nije obećanje, nego stvarnost koju gledamo s radošću i odgovornošću: ona nas zahvaća, usmjeravajući naše odluke prema općem dobru. Onaj tko nema ljubavi, naprotiv, ne samo da nema vjere i nade, već lišava nade i bližnjega.
5.Biblijski poziv na nadu, dakle, ide ruku pod ruku s dužnošću preuzimanja s tim povezanih odgovornosti u povijesti, bez oklijevanja. Ljubav, naime, „predstavlja veliku društvenu zapovijed“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1889). Siromaštvo ima strukturne uzroke kojima se valja posvetiti i ukloniti ih. Dok se to događa, svi smo pozvani pružati nove znakove nade koji svjedoče o kršćanskoj ljubavi, baš kao što su činili mnogi sveci i svetice u svakom dobu. Bolnice i škole, na primjer, su ustanove osnovane s ciljem da izraze podršku najslabijima i marginaliziranima. One bi sada trebale biti dio javnih politika svake zemlje, no ratovi i nejednakosti to često i dalje sprječavaju. Znakovi nade danas sve više postaju obiteljski domovi, zajednice za skrb o maloljetnicima, savjetovališta i prihvatni centri, pučke kuhinje, prenoćišta, pučke škole: koliko je samo primjera koje možda ne primjećujemo, ali koji su silno važni za uklanjanje ravnodušnosti i poticanje zalaganja u raznim oblicima volonterskog rada!
Siromasi za Crkvu nisu nešto sporedno, nego njezina najdraža braća i sestre, jer nas svaki pojedini od njih, svojim životom, pa i riječima i mudrošću koje uosobljuju, potiče da stupimo u konkretan dodir sa istinom Evanđelja. Stoga Svjetski dan siromaha želi podsjetiti naše zajednice da su siromasi u središtu cjelokupnog pastoralnog rada i to ne samo njezina karitativnog aspekta, nego jednako tako i onoga što Crkva slavi i naviješta. Bog je preuzeo na sebe njihovo siromaštvo kako bi nas obogatio njihovim glasovima, njihovim pričama, njihovim licima. Svi oblici siromaštva, bez iznimke, poziv su na konkretno življenje evanđelja i na pružanje djelotvornih znakova nade.
6.To je poziv koji dolazi od slavlja Jubileja. Nije slučajno da se Svjetski dan siromaha slavi pred kraj ove milosne godine. Kada se Sveta vrata zatvore, morat ćemo čuvati i dijeliti Božje darove koje nam se stavljalo u ruke tijekom cijele te godine molitve, obraćenja i svjedočenja. Siromasi nisu predmeti naše pastoralne skrbi, nego kreativni subjekti koji nas potiču da uvijek iznova pronalazimo nove oblike življenja evanđelja danas. Suočeni s uvijek novim valovima siromaštva, postoji opasnost da se na to naviknemo i pomirimo s tim. Svakodnevno susrećemo siromašne ili osiromašene ljude i ponekad se može dogoditi da i mi sami imamo manje, da izgubimo ono što nam se nekad činilo sigurnim: stan, dovoljno hrane u danu, pristup zdravstvenoj skrbi, dobru razinu obrazovanja i informiranosti, te slobodu vjeroispovijedi i izražavanja.
Kad promičemo opće dobro, naša društvena odgovornost temelji se na stvaralačkom činu Boga, koji svima daje dobra zemlje: kako ona, tako i plodovi ljudskog rada moraju biti jednako dostupni svima. Pomaganje siromašnima, naime, prije no pravde, tiče se ljubavi. Kao što primjećuje sveti Augustin: „Gladnome daješ kruha, ali bilo bi bolje da nitko nije gladan, premda tada ne bi bilo nikoga tko je kruha gladan. Gologa odijevaš, ali koliko bi bolje bilo da svi imaju odjeću i da ne bude te oskudice!“ (Komentar 1 Iv, VIII, 5).
Stoga se nadam da će ova Jubilarna godina potaknuti razvoj politika za borbu protiv drevnih i novih oblika siromaštva, kao i nove inicijative za potporu i pomoć najsiromašnijima među siromasima. Posao, obrazovanje, dom, zdravlje, sve su to preduvjeti za sigurnost koja se nikada neće postići oružjem. Čestitam na već postojećim inicijativama i naporima koje veliki broj muškaraca i žena dobre volje svakodnevno ulažu diljem svijeta.
Povjerimo se Presvetoj Mariji, Tješiteljici žalosnih i s njom uzdignimo pjesmu nade, služeći se riječima iz himna Te Deum: „In Te, Domine, speravi, non confundar in aeternum – U tebe se, Gospodine, uzdam: o da ne budem postiđen dovijeka!“.
Iz Vatikana, 13. lipnja 2025., spomendan svetog Antuna Padovanskog, zaštitnika siromaha.
PAPA LAV XIV.
