Poruka predsjednika Hrvatskog Caritasa varaždinskog biskupa Bože Radoša za Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini (12. – 19. ožujka 2023.)
Piti sa zdenca života
Draga braćo i sestre!
Već više godina u prvom dijelu korizmenog vremena Crkva i narod u Republici Hrvatskoj, preko Caritasa, promiču solidarnost s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini. U Tjednu solidarnosti i zajedništva osluškujemo potrebe naše braće i sestara „preko granice“, posebice pri tome misleći na one ranjive članove Crkve i društva – stare, bolesne, pogođene elementarnim nepogodama, siromašne, osamljene, one koji nemaju vlastite obitelji koja o njima brine, one koji „nemaju nikoga“ – sve za koje Crkva u Bosni i Hercegovini skrbi preko Caritasa.
Središte tjedna solidarnosti je euharistijsko slavlje koje dotiče otajstvo „Božje solidarnosti“ s nama ljudima. Svjetiljka nam je Riječ Božja Treće korizmene nedjelje, koja daje da, iako na različitim mjestima, ipak svi budemo okupljeni na istome zdencu „na zdencu vode žive“. Susret Isusa i Samarijanke jedna je od najljepših stranica Svetoga Pisma, doživljavamo je kao dar i stoga predlažemo za vodilju Tjedna solidarnosti. Prikladna je jer su protagonisti susreta upravo oni potrebiti: gladni (učenici), žedni i umorni od ljetne žege (Isus) te slomljeni (Samarijanka). Svi su u konačnici žedni ljubavi. Evanđelist Ivan vješto bilježi kako Isus gradi susret na dvije razine, kuću na dva kata, diskretno podiže sugovornike na „gornji kat“, na „kat ljudske duše“.
Isus, sama Ljubav, utjelovljeni Caritas redovito prolazi kroz rubna, nepoželjna područja. Ide preko granice; granice ljudske ograničenosti i predrasuda – morao je proći kroz Samariju. Sa zemljopisne točke gledišta to nije obvezan prolaz, mogao je proći i lakšim putem, dolinom Jordana, kao što su to obično radili oni Židovi koji nisu željeli biti onečišćeni prelaskom preko poganskog teritorija Samarije. Za Isusa je to obvezan prolaz, jer ga usmjerava ljubav Očeva koja čezne doprijeti do isključenih, neželjenih, omraženih, osporavanih do onih najudaljenijih; došao je na svijet radi njih i radi njihova spasenja: Samarijanke i Samarije! Obzirno uči da je „Samarija“ obavezan prolaz za Kristove učenike. Ljubav Kristova (caritas Christi) jedina je navigacija koju slijede, a ona vodi s onu stranu granice i ima referentnu točku na Jakovljevu zdencu.
Na Jakovljevu zdencu…
Bogata je simbolika zdenca u Bibliji. U semitskoj civilizaciji zdenac simbolizira život. U geografiji sušne zemlje, zdenac je bio ključna točka za putovanja kroz pustinju.
Zdenac je i povlašteno mjesto za ljubavne susrete; na njemu Izak, Jakov i Mojsije susreću buduće žene u koje se zaljubljuju i vole ih cijeli život (usp. Post 24 i 29; Izl 2, 15 – 22). Pjesma nad pjesmama uspoređuje ženu sa zdencem: „Zdenac si u mom vrtu, izvor žive vode koja teče s Libana“ (Pj 4, 15) U situaciji suše koja donosi smrt, zdenac je izvor vode koja daruje život, čini ga plodnim.
Biblija poznaje sliku „zdenca Božje riječi“ koja jedina gasi čovjekovu žeđ (Iz 55, 1).
Sve ovo na jedinstvenom skladu diše na Jakovljevom zdencu, čiji smo i mi gotovo neprimjetno postali dionici, dio Isusovoga društva na zdencu. Ne možemo doduše ući u Isusove misli, ali smijemo zamisliti da Učitelj na Jakovljevu zdencu prebire susret praoca Jakova i Rahele; susret u kojem je prvi pogled zapalio plamen ljubavi koji se više nije gasio, susret koji je rodilo najljepšu ljubavnu priču u Bibliji. I dok On plovi u svetu povijest svoga naroda, plovi jedna žena prema zdencu, prema njemu. Neobično je vrijeme u koje dolazi na vodu, podne, jer su redovito djevojke ili žene to činile ujutro i(li) navečer. Ne spominje se njeno ime, možda se zove Rahela, ne bi bilo neobično da je dobila ime po časnoj ženi čiji spomen i Židovi i Samarijanci čuvaju s posebnim pijetetom i ljubavlju.
Isusov pogled, i razgovor koji slijedi, govore da je božanski Učitelj gleda sličnim pogledom ljubavi kojom je Jakov gledao Rahelu. Pogled ljubavi koja je neprolazna, a ovdje započinje traženjem: Daj mi piti! Onaj tko više ljubi uvijek čini prvi korak. Isus prvi progovara ženi, preuzima inicijativu kao uostalom uvijek u svojoj ljubavi prema nama. Pita, ali u njegovom se pitanju krije ponuda, besplatan dar. Isus se pokazuje slab; kuca na vrata, moli da može dati, darovati – ljubiti. Malo je neobično da Isus traži nešto za sebe, on uvijek daje, pruža drugima, no ovdje očito traži put da može darovati, da nas uvede u tajnu darivanja. Uvijek nenametljivo šapće, kao i danas: Daj mi piti. Žedan sam tvoje ljubavi, kroz darivanje želim probuditi tvoju žeđ i napiti te živom vodom!
Svaki put kad traži: „Daj mi…“, već je spremio dar (uzdarje) u nerazmjeru s onim što traži. Tako je vjerujem i danas, dok nas traži ‘daj mi’ za ljude i Crkvu u Bosni i Hercegovini, već je spremio uzdarje.
Nemaš čime zahvatiti, a zdenac je dubok!
Samarijanka govori o svom srcu, o svojoj intimi; osjeća ponor u duši i ne zna kako se u njega spustiti, kako ga spoznati i živjeti. Ona pati, boji se, osjeća se izgubljenom. Čini joj se nemogućim da postoji netko sposoban dosegnuti dubinu njezine čežnje. Onaj „koji mora proći kroz Samariju“ spreman je s njom poći kroz dubine njezine duše, zaviriti u „ispucane kladence“ koji ne drže vodu (Jer 2, 13). Pet je muževa imala, moguće je da pet muževa simbolizira pet božanstava Samarijanaca (2 Kr 17, 29 – 41), nisu živi izvori, ne drže vodu, ostavili su je na cjedilu, suhu, ispucane duše, razočaranu, a i sada je na rubu provalije, na vidiku je isti scenarij koji se ponavlja – primit će otpusno pismo! Voda s novoga Zdenca lagano probija do njene suhoće, ulijeva povjerenje, hrabri je da skine masku i pokaže pravo lice te s njega opere sve naslage znoja i prljavštine. U Njegovoj prisutnosti je zaštićena, ne mora se opravdavati, smije mu povjeriti svoju slabost, priznati da je sama, bez ljubavi, da je nikada nitko nije volio i da je ljubav tražila na krivim mjestima, da nema zapravo nikoga! Negdje iz daljine dopire jeka čovjeka koji je ležao uz kupalište Bethzathu: „Gospodine, nikoga nemam!“ (Iv 5, 7).
Samarijanka je slika nas i naše braće i sestara koje stavljamo u fokus Tjedna solidarnosti, posebno je slika onih koji otkrivaju dušu i ispovijedaju: „Gospodine, nikoga nemam!“ Ne mislimo prvenstveno na one koji su ostali bez ljudske blizine, više su nam u srcu oni koji su se udaljili od Živog izvora vjere. Solidarnost je kršćanska krepost koja ostvaruje uzajamnost u duhovnim dobrima više nego u materijalnima, najprije Božje kraljevstvo i pravednost Njegova, a sve ostalo će se nadodati. Mi ljudi, ne možemo ih napojiti, ne možemo zahvatiti njihovu najdublju žeđ, ali smo pozvani na solidarnu kršćansku ljubav i molitvom prokrčiti staze koje ih vode do Zdenca. Njegova je voda – ljubav besplatna; ne može se platiti, niti zaslužiti; ona uvijek obilato teče iz njegova srca za nas otvorenog, rastrganog i ranjenog, poput izdašnog izvora koji ne prestaje davati vodu i krv, odnosno puninu života (Iv 19, 34 – 37).
Dok u Samarijanki koja dolazi na zdenac zamišljamo zaručnicu Rahelu, u njenom ostavljanju vrča i trčanju u grad prepoznajemo Magdalenu koja noseći poruku Života radosno trči s Isusovog praznoga groba, koji je pravi zdenac jer je iz njega provrio život.
Samarijanka ostavlja zdenac prirodne „mrtve vode“ a u sebi nosi sa Zdenca „živu vodu“. Priključena je na vodovod ljubavi, koji ne može presušiti, vodu od koje se više ne žedni.
Draga braćo i sestre!
Mnoge su osobe Samarijanke našega vremena koje Gospodin po nama poziva na izvore žive vode. Mi smo ona vedra (posude) kojima nebeski Otac zahvaća na zdencu života da bi im dao piti s izvora spasenja i okrijepio ih da ne žeđaju više. Ne traži li nas da i ovom prigodom te žedne prepoznamo u braći i sestrama naše Crkve i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini? Žedne pravednosti u ljubavi, mira i spokoja, pomirenja i oproštenja, izliječenih rana na duši i tijelu, žedne ljepše sadašnjosti i budućnosti na njihovim još nedavno razrušenim i spaljenim vjekovnim domovinskim ognjištima. Ne traži li nas da i ovoga puta našom korizmom molitve, pokore i djela ljubavi ponovno provriju izvori na toj opustošenoj i na mnogim mjestima iseljenoj zemlji naših predaka, da se u nju vrati život, da se ponovo, i sve više, čuje dječji plač u njihovim kolijevkama, iskren smijeh i vedra pjesma na njihovim njivama i radnim mjestima, zamiriše majčin svježi kruh na stolu u njihovim kućama, Bogu se još više vine žarka molitva u njihovim obnovljenim crkvama. Neka naše srce ne bude tvrdo, usta nijema, uši gluhe, a ruke prazne, na potrebe naše braće i sestara koji, nažalost, ne mogu sami. Na Gospodnjem zdencu, na kojem se neprestano zahvaća, voda je uvijek čista i svježa, životvorna, nikada ne presušuje i uvijek svima dostaje. Mi ćemo pripremiti i darovati svoj skromni dar, a Božje neizmjerno uzdarje već nam je darovano i pripravljeno za nas. Svima vam s ljubavlju najiskrenije zahvaljujem!
✠ Bože Radoš
varaždinski biskup
predsjednik Hrvatskog Caritasa
