Crkva je oduvijek učila da se svako doba mora prosuđivati u svjetlu Krista – ne Krista protumačena kroz prizmu modernih ideologija, nego Krista kako je predan kroz Sveto pismo, Svetu predaju i trajno učiteljstvo Crkve. Tehnologija, umjetna inteligencija i promjenjive društvene stvarnosti zasigurno zahtijevaju promišljeno moralno promišljanje. Pa ipak, nijedno doba, nijedna kriza i nijedna tehnološka revolucija ne mogu promijeniti temeljne istine katoličke vjere: da je čovjek palo biće, da je đavolskom zavišću došao grijeh u svijet, da je otkupljen samo kroz Isusa Krista, pozvan na obraćenje i posvećenje te predodređen ne samo za zemaljski procvat, nego za vječno sjedinjenje s Bogom.
Nedavno objavljena enciklika o umjetnoj inteligenciji, transhumanizmu, ljudskom dostojanstvu, ekonomiji, ratu i budućnosti čovječanstva predstavlja se kao važno promišljanje o moralnim i društvenim implikacijama tehnološkog doba. Sadrži mnoge izjave koje su prepoznatljivo katoličke, pa čak i divljenja vrijedne: odbacuje transhumanizam, upozorava na tehnokraciju, osuđuje iskorištavanje i trgovinu ljudima, brani dostojanstvo ljudske osobe, potvrđuje utjelovljenje, govori o milosti, ističe euharistiju i inzistira na tome da se čovjek nikada ne smije svesti na stroj ili na podatke.
Sadašnji je problem u tome što smo skrenuli pogled s Krista i, poput Petra, počeli se kolebati i utapati u kaosu svijeta (usp. Mt 14,22–36). Iz ovoga surječja Lav XIV. počinje u kristocentričnom duhu, analogno prvoj enciklici Ivana Pavla II., Redemptor Hominis. Zapravo, prvi citat pape Lava XIV. u cijeloj enciklici bio je najčešće citirani izraz pape Ivana Pavla II. iz Gaudium et spes, naime da „samo u otajstvu utjelovljene Riječi misterij čovjeka istinski postaje jasan“.
Papa Lav dalje komentira da su „ljudske osobe pozvane na zajedništvo s Bogom i ‘mogu u potpunosti otkriti svoje pravo ja samo u iskrenom sebedarju’. Doista, njihov najdublji poziv je ući u trojstvenu dinamiku primljene i podijeljene ljubavi.“ Ova kristocentrična trojstvena antropologija uokviruje cijelu encikliku kako bi se ispravno razumjela. Moramo se okrenuti i pogledati u lice Kristovo, „kako bismo u licu Sina Božjega razmatrali veličinu čovječanstva koja obasjava i eru umjetne inteligencije. U Kristu smo pozvani surađivati u djelu stvaranja, a ne biti nezainteresirani promatrači tehnoloških procesa koji ograničavaju našu slobodu i odgovornost.“ Papa Lav dalje komentira da „čak i kada strojevi prednjače u učinkovitosti, ljudsko lice koje traži da ga se pogleda ostaje središte naše povijesti.“
Kroz nekoliko točaka želimo prikazati taj papinski dokument.
1.Ljudska inteligencija nemjerljivo je superiornija nad umjetnom inteligencijom.
Uklanjajući taštinu iz mnoštva hvalisanja o umjetnoj inteligenciji papa Lav tvrdi da se ljudska inteligencija duboko razlikuje od bilo kojega umjetnog oblika inteligencije koji se trenutno koristi ili bi se mogao koristiti u budućnosti.
To je srž enciklike. Ljudska stvorenost je veličanstvena i pokazuje Bogom danu veličinu koju zaboravljamo jer nas lako znaju očarati grandiozne tvrdnje o tehnici i stroju.
Postoje dvije dimenzije. Prva je da umjetna inteligencija „samo oponaša“ neke aspekte ljudske inteligencije usmjerene na „obradu podataka“ (§99). Koliko god to oponašanje bila sofisticirano, ono se temeljito razlikuje od višestruke, smislene prirode ljudske inteligencije. Kao što Sveti Otac piše:
„Umjetne inteligencije ne prolaze kroz iskustva, nemaju tijelo, ne osjećaju radost ili bol, ne sazrijevaju kroz odnose i iznutra ne znaju što znače ljubav, rad, prijateljstvo i odgovornost. Niti imaju moralnu savjest, a budući da ne prosuđuju dobro i zlo, ne shvaćaju konačno značenje situacija niti snose odgovornost za posljedice“ (§99).
Utjelovljenje, međuljudsko razumijevanje, emocionalna dubina i stečena mudrost predivne su stvari, a obdareni smo njima kako bismo mogli dijeliti svoje stvorene živote s Bogom. Ovo je prepoznatljivo augustinski pristup stvaranju na sliku Božju (Post 1,26-27). Um, inteligencija i volja odražavaju Boga kao Oca, Sina i Duha Svetoga, rekao je sveti Augustin, i možemo se ulaskom u zajedništvo s Trojstvom oblikovati na Božju sliku (§50).
2.Crkva mora osporiti tehnokratsku paradigmu
Možda se čini da je enciklika protiv tehnologije, što ona zasigurno nije. Ipak, važno je prvo istaknuti da nas Magnifica Humanitas upozorava na duboko protukršćanski, protukatolički i „protuhumani“ (§112) mentalitet koji utječe na današnju kulturu i posljedica je tehnološkoga uspona.
Tehnologija „postaje standard prema kojem se sve ocjenjuje“, pa se sve tretira kao da je puki stroj. Čak se i ljudska bića tada ocjenjuju prema „logici učinkovitosti, kontrole i profita“ (§92). To je suptilan, ali sveprisutni mentalitet u kojem se obrazovanje svodi na obradu podataka i IQ, a ne na stvarnosti poput mudrosti i dobroga života. Sve više osjećamo da i mi trebamo biti programirani poput strojeva:
„Punina života izjednačava se s posjedovanjem više, smanjenjem slabosti, uklanjanjem nesigurnosti i ostvarivanjem potpune kontrole. Kada učinkovitost postane krajnja mjera vrijednosti, ljudska bića su u iskušenju da sebe vide kao projekt koji treba optimizirati, a ne kao osobe pozvane na odnos i zajedništvo.“
Provokativno kazano, tehnokratske sile ne žele da priznate da je smisao vašeg života odnos i zajedništvo, jer tehnokratske sile ne mogu uskladiti i ravnati istinskim odnosom i zajedništvom bez uništavanja onoga što ih čini tako posebnima.
3.Pozvani smo graditi civilizaciju ljubavi
Svatko tko je bio prisutan na katoličkoj sceni posljednjih desetljeća poznaje okvir pape Ivana Pavla II. te njegov govor o „kulturi smrti/kulturi života“. Papa Lav ga je ponovno pokrenuo za 21. stoljeće. Sami izričaj je autentično katolički i koristili su ga pape poput Pavla VI. i Ivana Pavla II. Tradicionalno je ova vizija bila izričito ukorijenjena u obraćenju, evangelizaciji, vladavini Krista Kralja, poslušnosti božanskom zakonu i nadnaravnoj milosti.
Civilizacija ljubavi ponekad može zvučati manje kao plod obraćenja Kristu, a više kao globalni humanitarni projekt usmjeren na bratstvo, solidarnost, uključivost i mir. Nijedan od tih ciljeva nije pogrešan. Zabrinutost je da se nadnaravna dimenzija spasenja čini manje središnjom od izgradnje ljudskog društvenog poretka. Živimo u dobu uhvaćenu između „kulture moći“ i „civilizacije ljubavi“.
Kultura moći je globalizirana tehnokratska paradigma, utrka u naoružanju za sve goleme oblike umjetne inteligencije, silazak u multipolarnu geopolitiku, ponovno oživljavanje oružanih sukoba. To je svijet u kojem prevladava gola sila, kad snaga pobjeđuje, a moć dolazi bez odgovornosti. To je svijet u kojem svaku novu tehnologiju odmah koriste sumnjivi čimbenici koji žele ubrati materijalne ili političke koristi koje ona donosi.
Civilizacija ljubavi je društvo usmjereno na veličinu ljudskog bića, što znači dati odnosu i zajedništvu najviše mjesto. To pak znači vrjednovanje svake osobe kao stvorene na sliku Božju i primjenu načela katoličke socijalne doktrine na tehnološki razvoj. Ta načela su dostojanstvo, ljudska prava, predanost općem dobru, univerzalna namjena resursa, supsidijarnost i solidarnost.
Izvor i vrhunac civilizacije ljubavi je euharistija, sakrament jedinstva. Po euharistiji, piše papa Lav, ulazimo u zajedništvo s Kristom i jedni s drugima. Dok „nove ekonomske i tehnološke mreže mogu generirati isključenost, izolaciju i ovisnosti“, euharistija pokazuje „drugačiju paradigmu“ koja „čuva ljudske veze, daje glas nevidljivom i osigurava da su procesi usmjereni na poštivanje ljudskog dostojanstva“ (§235).
4.Naše korištenje tehnologije trebalo bi biti načelno
Velik dio Magnifica Humanitas raspravlja o makro razini ekonomije i upravljanja. Koristite, istražujte, razvijajte, berite plodove tehnologije svim sredstvima. Bog nas je obdario genijalnom kreativnošću i jednostavno odbijanje tehnološkog napretka kao takvog nije dio ovog dokumenta.
Katolička teologija jasno kaže da se čovjek u potpunosti shvaća samo u odnosu s Bogom, a ljudsko dostojanstvo svoje pravo značenje pronalazi samo unutar reda stvaranja, otkupljenja, milosti i vječnog spasenja. Bez čvrsto očuvane te hijerarhije, plemeniti jezik o dostojanstvu, miru, bratstvu i čovječanstvu skreće u oblik ‘pokrštenog’ humanizma u kojem čovjek postaje praktično središte.
Stoga nas potiče da „integriramo mogućnosti koje nudi tehnologija unutar okvira obilježenog mudrošću“ (§237), „duhovnog, etičkog i političkog okvira“ (§93). Drugim riječima, od vas i mene se traži da pokažemo „budnost“ (§100).
Ovo se možda čini očitim, ali vjerujemo da papa Lav nudi neke zanimljive perspektive. Navedeni smo da vjerujemo da su umjetna inteligencija i automatizacija neodoljive i da je njihovo preuzimanje ljudskog života neizbježno; osjećamo se nemoćno pred strojem.
Magnifica Humanitas ističe da bismo trebali koristiti svoju razlučivost kako bismo donosili razumne odluke i prosudbe, i pojedinačno i kolektivno, a katolici to trebaju činiti uz molitvu. Uostalom, to činimo i s drugim vidicima života. Malo tko jede sve što mu se nađe na putu samo zato što mu je dostupno, ali s tehnologijom je to često slučaj. Uzimamo sve, koristimo sva dostignuća, a ne pitamo se za posljedice. Tehnologija više ne bi trebala dobivati tu besplatnu propusnicu, kaže Leo. Na svim razinama ljudi bi se trebali pitati, kako upotrebljavati umjetnu inteligenciju i njezine domete.
Dokument ističe tri načela za osobnu upotrebu umjetne inteligencije.
Prvo, ako koristite umjetnu inteligenciju za dobivanje gotovih odgovora na stvari, zapitajte se je li to zaista korisno ili će vjerojatno oslabiti vaše vlastite (zacijelo velike!) sposobnosti prosudbe i kreativnosti opuštenim delegiranjem problema na stroj.
Drugo, prema svakom odgovoru koji pruži umjetna inteligencija postupajte s dužnom sumnjom i nikada ne pretpostavljajte da je objektivan. Opet, znamo to učiniti s drugim izvorima informacija, ali čini se da su mnogi zaboravili da umjetna inteligencija također ima ugrađene ljudske pristranosti te ima svoje ‘favorite’.
Treće, nikada ne dopustiti da lažno-ljudski stil komunikacije umjetne inteligencije dopusti da zaboravite da ona nije ljudska. Nikada ne može dijeliti veličanstvenost ljudske stvorenosti – a imati takvu jeftinu imitaciju koja vas odvlači od istinskih ljudskih odnosa bilo bi i apsurdno i katastrofalno.
5.Ugledajte se na Isusa
Možda se čini čudnim da bismo se trebali oslanjati na poniznog stolara iz Nazareta da vodi i ravna našim stavom prema digitalnim tehnologijama. Nadamo se da nešto od navedenog jasno pokazuje zašto to ima dobra teološkog smisla. Ako naša veličanstvenost i veličina dosegnu svoj najistinitiji i najpotpuniji vrhunac u savršenom ljudskom biću – on je nama u svemu jednak osim u grijehu (Heb 2,17) – tada bi njegov život proživljen u savršenom odnosu i zajedništvu trebao biti srce civilizacije ljubavi.
Ključna biblijska leća enciklike je kontrast između Babilonske kule (Post 11,1-9) i Nehemijine obnove Jeruzalema (Neh 2-6). Babilon pokazuje grandioznost nastojanja da se nadiđu sva ograničenja. Nehemija pokazuje grandioznost djelovanja unutar i kroz stvorena ograničenja – strpljenje, bratstvo, suradnju i mudrost, molitvu, post itd. Isus nam pokazuje kako zrcaliti Nehemiju te kako ne ponavljati Babilon. Štoviše, dajući nam se u euharistiji, gledamo u Nebeski Jeruzalem (Otk 21), koji je model i primjer Nehemijina grada.
Načini razmišljanja koji uvelike nastoje nadići ljudske granice neizbježno na kraju uništavaju ljudsko dostojanstvo. Ono što nam Kristov život pokazuje jest da je istinska veličina suštinski povezana s prihvaćanjem ograničenja kao prilika za sve dublje zajedništvo s Bogom. „Konačnost, kada se istinski prihvati, ne umanjuje nas, već nas otvara za prepoznavanje lica Boga i drugih“ (§122).
Isusov život pokazuje nam da su naša prirodna ograničenja često dragocjena upravo iz tog razloga – i stoga bismo ih trebali čuvati i štititi, jer su ona temelj našega odnosa s Bogom. Dvije tisuće godina Katolička Crkva proglašava da Isus Krist nije samo objava autentičnog čovječanstva, niti samo uzor zajedništva i solidarnosti. On je vječni Sin Božji, raspet i uskrsnuo za spasenje grešnika. Crkva postoji prije svega da slavi Boga, naviješta Evanđelje, spašava duše i vodi čovječanstvo u vječni život.
Isusova „čovječnost je potpuno slobodna, otvorena drugima, sposobna za izgradnju zdravih i lijepih odnosa te je predana potpunom darivanju sebe“. Gledati u Isusa stoga znači napustiti „jednakost s Bogom“, kao što je to učinio on, čija „čovječnost u svojoj veličini postaje Put, Istina i Život“ i time „otvara put svakome od nas da rastemo prema punini“.
Crkva mora braniti ljudsko dostojanstvo, odupirati se tehnološkoj dehumanizaciji, suprotstavljati se iskorištavanju i suočiti se s nepravdom. No, sve te brige moraju ostati ukorijenjene u nadnaravnom redu. Ljudsko dostojanstvo ne može se odvojiti od istine da je čovjek stvorenje koje pripada Bogu te je pozvano na obraćenje, svetost i klanjanje Bogu.
Živimo u dobu duboko prožetu antropocentrizmom – dobu koje sve više govori o čovječanstvu, a zaboravlja Boga, govori o solidarnosti, a zanemaruje grijeh i obraćenje, te traži spasenje kroz sustave, tehnologiju, psihologiju ili političke strukture, a ne kroz križ Isusa Krista.
Odgovor na modernu krizu ne će se pronaći u transhumanizmu, tehnokraciji, umjetnoj inteligenciji ili isključivo humanitarnoj viziji svijeta. Niti će se naći u očaju ili strahu. Odgovor ostaje onaj koji je oduvijek bio: Isus Krist, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.
Samo Krist otkriva i veličinu i bijedu čovjeka. Samo Krist liječi ono što je grijeh ranio. Samo Krist obnavlja božanski red. Samo Krist može donijeti pravi mir jer samo Krist pomiruje čovjeka s Bogom.
Stoga, kao lijek, u obnovi vlastitih gradova Jeruzalema poput Nehemije, moramo se vratiti utjelovljenom Kristu. Ljudi su u tijelu, umjetna inteligencije nije. Ekrani nas navode da zaboravimo da su naša fizička tijela važna. Za papu Lava konačni odgovor je dvostruk, euharistijski i marijanski, a oba podrazumijevaju inkarnacijski i sakramentalni svjetonazor ukorijenjen u kristocentričnoj trojstvenoj antropologiji. Utjelovljenje je „u srcu svega“. Činjenica da je Riječ postala tijelom pruža autentičnu alternativu trans- i posthumanizmu. Poziva nas da razmišljamo o „Božjem planu, življenju crkvenog jedinstva sudjelovanjem u euharistiji, izgradnji svijeta usmjerenog na opće dobro i molitvi u zajedništvu s Blaženom Djevicom Marijom.“ Dakle, ono što nam sada treba jest „euharistijska duhovnost, odnosno duhovnost crkvenog jedinstva u ljubavi“.
Kao vjernici trebamo ostati čvrsto ukorijenjeni u trajnoj vjeri Crkve – u Svetom pismu, Svetoj predaji, svetoj žrtvi mise, euharistijskoj pobožnosti, molitvi, pokori, vjernosti istini i težnji za svetošću. Moramo se oduprijeti svakom pokušaju svođenja kršćanstva na zemaljski projekt ili podatke koje nudi umjetna inteligencija.
Međugorje, 17. lipnja 2026.
Dr. fra Tomislav Pervan OFM
