Na današnji dan 1897. bio je Veliki četvrtak – dan kada je u 23. godini preminuo sluga Božji Petar Barbarić. Brojna uslišanja i milosti dogodila su se po njegovu zagovoru.
Život Petra Barbarića može se podijeliti u četiri dijela: predškolsko doba, osnovna škola u Veljacima, trgovački pomoćnik u Vitini te sjemeništarac u Travniku, donosi Nedjelja.ba.
Djetinjstvo
Petar je rođen 19. svibnja 1874. u Šiljevištima, župa Klobuk u Hercegovini. Roditelji su mu bili Ante Barbarić i Kata, rođena Tolj. Još se i danas u Šiljevištima čuva Petrova rodna kuća, koja je nedavno obnovljena i pretvorena u kapelicu. Petrovi roditelji imali su devetero djece: pet sinova i četiri kćeri. Bili su to pobožni i bogobojazni ljudi, ali i pismeni, što je rijetkost za ono doba. Vjera, molitva, zajednička večernja obiteljska molitva, nedjeljna misa, post, slavljenje blagdana bile su stvarnosti koje se same po sebi razumiju, s kojima se živi. Petrovi roditelji, kako su znali čitati i pisati pa su u tom, kao i u kršćanskom nauku, bili njegovi prvi učitelji. Sve vjerske vrijednosti usadili su svojoj djeci duboko u dušu, pa je najstariji sin Marko postao franjevac, a Petar je krenuo u travničko sjemenište… Prva knjiga koju je Petar dobio u ruke bio je Mali katekizam, koju je naučio napamet i tako usvojio o vjeri i vjerskim dužnostima ono najvažnije. Počeo je po vjeri živjeti, često i pobožno moliti. U proljeće 1881. primio je prvu pričest, a na ljeto iste godine i sakrament potvrde. Neprestano je rastao u vjeri, a tomu je pripomogla i njegova duhovna glad za znanjem.
Petar je bio dobro, ali i živahno dijete, pa je svojim nestašlucima koji put zaslužio i šibu. U jednostavnosti srca on to i priznaje i veli da je za njega bilo dobro. Uvidio je vrlo rano da ga roditelji žele dobro odgojiti i pripraviti na život pa je prema njima uvijek gajio iskrene osjećaje poštovanja i ljubavi.
Školarac
U proljeće 1886., kad je Petru bilo već 12 godina, u Veljacima je otvorena osnovna škola, prva u tome kraju. Među njezinim prvim đacima bio je i sam sl. Božji Petar. Do škole mu je bilo sat i pol hoda i to preko brda i potoka. No, željan znanja hrlio je u školu kao da ga nosi neka viša sila. Njegov učitelj Vuksan ponosio se njime kao svojim najboljim učenikom, a i Petar je volio i poštivao svoga učitelja te ga čitav život zadržao u zahvalnom sjećanju. Iz toga školskoga života vrijedno je spomenuti da je jednoga zimskoga dana, za vrijeme velike bure i mećave, Petar jedini došao u školu. Zahvaljujući svojoj prirodnoj nadarenosti, a još više zalaganju, uspio je u dvije godine završiti četiri razreda i to s izvrsnim uspjehom.
Zaposlenje
Završivši osnovnu školu, imao je želju za daljnjim školovanjem. Roditelji su ga, međutim, dali u trgovinu u obližnje mjesto Vitinu, čiji je vlasnik bila dobra kršćanska obitelj Babića koja ga je veoma dobro pazila. Petru je bilo teško zamijeniti knjigu sa službom trgovca, ali prihvatio ju je iz poslušnosti prema roditeljima, dok je njegovo srce bilo izvan njega. Ono je čeznulo za nečim drugim, za školom i knjigom. Providnost se uskoro pobrinula da svoga odabranika dovede na pravo mjesto…
Pitomac Travničkoga sjemeništa i gimnazije
Rektor travničkoga sjemeništa 1889. razaslao je pismo učiteljima po Bosni i Hercegovini moleći ih da mu preporuče dobre i nadarene mladiće koji bi se željeli posvetiti svećeničkom staležu. Učitelj Vuksan odmah se sjetio Petra. A Petru je to bilo kao glas i dar samoga neba. Ponudu je objeručke prihvatio, a roditelji su se s time složili. Sam je napisao molbu upravi sjemeništa, prikupio potrebne dokumente te krajem kolovoza 1889. pošao s ocem u Travnik. I tako se napokon našao na cilju svojih želja. Sjemenište će mu postati drugi dragi dom u kojem će primiti toliko toga u duhovnom, odgojnom i kulturnom pogledu. Kroz svih osam razreda bio je uvijek prvi u svom razredu, uzoran u svakom pogledu. Provodio je običan život tadašnjega đaka sjemeništarca. Postao je pravo svjetlo travničkoga sjemeništa. Bio je zdravo ambiciozan mladić, talentiran, koji je imao pred očima jasan cilj te prema njemu hrabro i dosljedno koračao.
Već od prvog razreda postao je vrlo aktivan član Marijine kongregacije. Zagrijan za pobožnost prema Gospi, revno je širio moljenje svete krunice koju je i sam svakodnevno molio, te je bio veliki štovatelj i širitelj pobožnosti prema Srcu Isusovu. Čuvena je njegova rečenica: “Od svih putova što vode u nebo meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti”.
U višim razredima gimnazije pomalo je u njemu dozrela odluka da stupi u Družbu Isusovu i postane isusovac. Odgojitelji su mu, međutim, savjetovali da s izvršenjem odluke pričeka dok ne završi maturu. Međutim, prije kraja školovanja teško se razbolio od smrtonosne tuberkuloze pluća. U bolesti je pokazivao divan primjer predanja u volju Božju i svetačkog podnošenja trpljenja. Dva dana prije smrti, uz posebno dopuštenje, položio je redovničke zavjete te umro kao član Družbe Isusove. Svoju je preranu smrt primio svjesno kao dar iz Božje ruke, o čemu svjedoče njegova dirljiva pisma ocu i bratu franjevcu fra Marku.
Na Veliki četvrtak 15. travnja 1897., u travničkom je sjemeništu oko dva sata popodne tadašnji generalni prefekt p. Antun Puntigam stajao kraj Petrove samrtne postelje. Bili su to posljednji trenutci života mladića koji još nije bio navršio ni 23. godinu života. P. Puntigam pružio mu je raspelo. Petar, nevina i pobožna duša, prihvatio ga je posljednjim silama živo i svojim blijedim usnama utisnuo mu zadnji cjelov. U nj je sažeo svu vjernost i ljubav svoga života prema Isusu, Njegovu Srcu, koje je za života tako žarko i tako djetinje častio. Pri potpunoj svijesti molio je pred Raspetim čine kajanja, pouzdanja, ljubavi te razne strelovite molitve. Zadnja je riječ u toj molitvi bio pobožan uzdah: “Isuse!” S njime je izdahnuo. I tako se dovršio jedan mladi život koji je mnogo obećavao.
Nakon smrti…
U bolesti se pokazala sva duhovna i moralna Petrova veličina. Najbolje je to izrazio njegov odgojitelj p. Puntigam, pisac njegove prve biografije: “Ja ne mogu Petra Barbarića proglasiti svetim. Ali toliko mogu reći sasvim iskreno da si ne mogu predstaviti kako mladić može vjernije Bogu služiti i bolje na smrt se pripraviti nego li je to Barbarić učinio. I zato se ne bih čudio ako bi jednom bio proglašen svecem”.
Ova slutnja p. Puntigama počela se ostvarivati 1935., kada je Petrovo tijelo preneseno s groblja Bojne u travničku sjemenišnu crkvu. Tada je počelo veliko štovanje Petra Barbarića. Mnogi su mu se utjecali u molitve i bili uslišani. Do kraja 1945. registrirano je više od 1. 600 primljenih uslišanja. Službeni proces za Petrovu beatifikaciju započeo je u Sarajevu 1938. i potom se nastavio u Rimu. Službeno je završen 2015., kada je papa Franjo odobrio objavu dekreta da je Petar kršćanske kreposti posjedovao u herojskom stupnju. Još se čeka samo dekret o priznanju čuda po Petrova zagovoru i potom je put za beatifikaciju otvoren.
Grob sluge Božjega Petra Barbarića nalazi se u kripti sjemenišne crkve u Travniku. Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna uslišanja i milosti, a biografija mu je prevedena na nekoliko europskih jezika.
