“Ovaj prljavi prosjak, otac je talijanske umjetnosti.”
Ernest Renan
Piše: fra Antonio Ramljak / fra3.net
Sveti Franjo Asiški oduvijek se činio neiscrpnim žarištem popularnog i znanstvenog pisanja jer njegov život i učenja odjekuju u mnogim područjima – teologiji, duhovnoj autobiografiji, povijesti, književnosti, umjetnosti i ekologiji. Upravo tolika neiscrpnosti Franjina lika daje širinu shvaćanja njegove uloge u okviru umjetnosti. Obrisi Franjina lika utisnuti su u nastanak talijanske renesanse, i smjer razvoja europske gotike. Poprimajući franjevački duh umjetnost postaje subjektivnija i naturalnija. U kršćansku se umjetnost uvukao i oblik portreta, svete se ljude predstavlja povijesne i stvarne. Ljepota takvih portreta stoga nije pripadala genijalnosti slikara, nego samom originalu svetog lika.
Franjina je originalnost divlja i plodna, njegov lik, malenog lica, blijede puti, oštrine i dubine pogleda, nametnuo se ekstremnom pokretljivošću kao prvi i osnovni. E. Renan ga prozva “patriarche des mendianis”, patrijahom prosjaka, onih istih prljavih, siromašnih, zadivljenih i zanesenih koji su mecene i prenositelji, ali i sami objekti interesa umjetnosti. Odnos Franje i umjetnosti je uzajaman, njegov lik i djelo diše u umjetnosti, a umjetnost se nadahnjuje na istom, te čini živim Franju i danas. U Franjinim je rukama sve dobilo poetski i konkretni tok. Njegovo siromaštvo i nenavezanost ulazi u sve na čemu on ostavlja svoj trag, zabranjuje individualno posjedovanje. Posjedovanjem umjetnosti ograničavamo je u njezinoj samoj biti.
Ponekad legenda posjeduje i stvara heroja iz ničega, ali često sâm heroj stvara vlastitu legendu. Legendarnost sveca se krije u njemu samome, njegovom životu, primjeru, nenavezanosti i slobodi. Zbog toga Franju je teško dokučiti. Njegov život, ali i nastavak života umjetnosti s njim je strip. Umjetno i umjetnički prikaz su različiti pojmovi za shvaćanje ovog odnosa, Franjo nije umjetno ušao u umjetnost, niti je prikaz njega u umjetnosti umjetan nego umjetnički. On je sam slika, koje se “umjetnik” nije postidio.
Franjevački je trag vrlo opipljiv u raznim sastavnicama, ponajprije u talijanskoj gotici. U povijesti te lijepe umjetnosti poznate su samostanske kapele u Padovi, Veneciji, Asizu, Milanu, Bologni i Rimu. Izgradnjom i ukrašavanjem velike asiške bazilike započinje pravi zaokret u umjetnosti. Idejni začetnik nove arhitektonske koncepcije je brat Ilija, koji je također bio graditelj crkve svetog Franje u Cortoni. Također je Asiz postao radionica za razvitak talijanske umjetnosti 14. stoljeća. Najdojmljivija od mnogih fresaka u Asizu prikazuje svetoga Franju kako propovijeda pticama, a slika je izvedena kao dio etapa u ukrašavanju crkve u posljednjem desetljeću 13. ili u prvom dijelu 14. stoljeća. Slika prikazuje Franjinu povezanost sa svime stvorenim i onim tko je zadivljen Božjim stvaralaštvom.
Nijedan od svetih utemeljitelja nije počašćen tako brojnim i različitim interpretacijama najpoznatijih slikara, prije svega Giotta, Guercina, Bellinija, Riberea, El Greca, Zurbarána, Murilla i Rubensa. Rad tih umjetnika obilježila je zadivljenost Franjinim likom, ali i upotreba različitih tehnika i pristupa kojima su prikazivali sveca ili dijelove njegova života. Franjina životna i revolucionarna filozofija oslikava se kroz ljubav prema svemu stvorenom, preciznije prema svom okolišu. Žive jaslice u Grecciu prikaz su umjetničkog duha graciozne i umjetničke svete duše.
Otisnuti Franjin lik, prikazivao je puno više od samih tehnika i vještina. Umjetnici i Franjo, iako se nikad nisu poznavali, povezali su povijest i umjetnost. Umjetnici su pripovjedači i svjedoci autentičnog svečeva života. Svečev lik očituje čistoću umjetnosti, jer je i sam umjetnik, a umjetnost je pjesan njegove ljubavi prema svemu stvorenom.
Literatura:
- Lázaro Iriarte, Povijest franjevaštva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2013.
- Ernest Renan, Nouvelles etudes ď histoire religieuse, Calman Lévy, Paris, 1884.
- Cynthia Ho, Beth A. Mulvaney, and John K. Downey, Finding Saint Francis in literature and art, Palgrave Macmillan, New York, 2009.
