U našoj videorubrici ”Pitajte svećenika” gostovao je fra Stipan Klarić. Odgovarao je na pitanja o braku, crkvenoj nerazriješivosti braka, te o pastoralu razvedenih. Prilog su pripremili Antonija Bubalo i Luka Rupčić.
Koji je Božji naum kršćanskog braka?
Za Božji naum za kršćanski brak možemo već vidjeti u Knjizi Postanka. U prvom i u drugom poglavlju kada je Bog stvarao čovjeka, kaže se: „U početku stvori Bog muško i žensko, na sliku Božju on ga stvori.“ I onda daje Bog svoj blagoslov: „Plodite se i množite i zemlju napučite.“ U drugom poglavlju, u drugoj slici stvaranja koja kaže kako je Bog stvorio ženu od muškarčeva rebra. Isto tako govori o tomu kako su oni zapravo međusobno toliko povezani. Isto tako Bog daje svoj blagoslov i govori: „Stoga će čovjek ostaviti i oca i majku da prione uza svoju ženu i dvoje njih bit će jedno tijelo,“ a to su oni već po stvaranju.
Tako i Isus, citirajući upravo ovaj dio iz knjige postanka zapravo ženidbu čini sakramentom. Vidimo kako su od samoga stvaranja, kršćanski brak i kršćanska obitelj u Božjem naumu; da su muž i žena zapravo i slike Boga koji je u sebi zajednica—doduše, trojstvena, a proširenjem njihova zajedništva na obitelj s djecom, postaju još savršenija slika Božja i suradnici Boga stvoritelja, odnosno, su-stvaratelji.
Zašto Crkva ne odobrava zajednički zivot prije braka?
Da, na žalost, to je nekakav trend i to je činjenica koja je jednostavno nepobitna. Taj trend očito dolazi sa Zapada. Međutim, statistike pokazuju da ti brakovi na probu češće završavaju rastavama od onih brakova koji su normalno kršćanski sklopljeni.
Zašto Crkva ne odobrava? Upravo zbog toga što je brak na probu zapravo nekakva vrsta glumljenoga braka, glumljene ženidbe i ona i jedno i drugo dovodi jasno u grješne prigode i po pitanju seksualnosti, ali i po pitanju psihologije i same bračne duhovnosti dovodi dotle da se nekako kroz to sve potroši i onda brak zapravo ljudi doživljavaju samo kao nekakav zakoniti čin, kao još nekakav papir. Po meni tu nedostaje vjere, nedostaje znanja po pitanju sakramenata, jer kada bi bilo znanja po pitanju sakramenata—da je ženidba jedan od 7 sakramenata jednako vrijedna kao i sveti red—onda mislim kako bi ljudi drugačije razmišljali.
Uvijek je bilo teško oduprijeti se duhu svijeta, duhu vremena, ali trebamo nastojati i govoriti i svjedočiti jednostavno o ljepoti bračnoga života, jednoga normalnoga kršćanskoga braka.
I evo, ja nisam pozvan da to svjedočim. Mogu o tome govoriti, ali oni koji jesu u braku mogu o tome svjedočiti i biti pozitivan primjer i poticaj da se brakovi sklapaju na onaj način kako to treba.
Je li Crkva spustila kriterije za poništenje braka?
Da, što se tiče uvjeta, uvjeti su isti, propisani zakonikom kanonskoga prava. Međutim, razvojem psihologije, razvojem medicine i drugih znanosti došli smo do nekih spoznaja koje se uklapaju u već određene kanone. Sada da ja ne nabrajam sve uvjete…bilo bi jako puno toga, ali mogu navesti samo neke. Na primjer, zabluda o bitnim svojstvima osobe. Ako osoba zataji neko svoje bitno svojstvo, primjerice da zna da je neplodna a zataji to svjesno svome partneru ili ako svjesno zataji da ima neku tešku bolest ili ako je ovisnik itd., onda to dovodi do ništavnosti ženidbe. Dakle, Crkva uopće nije spustila kriterije, niti ih može spustiti zbog toga što je nerazrješivost ženidbe božanskoga prava a ne crkvenoga. Stoga, crkvena vlast ne može poništiti ono što sam Bog kaže.
Pastoral razvedenih?
Kod nas je to još uvijek neka nova stvarnost. Tek se tu nekako snalazimo jer konkretno u Hercegovini nije bilo baš puno razvedenih parova, ali na žalost u posljednje vrijeme susrećemo se s porastom toga broja. Crkva se brine za svu svoju djecu. I za one koji, hajmo reći, formalno žive sve onako kako treba, ali i za one koji su prekršili zavjet toga sakramenta. Taj pastoral razvedenih još nije dovoljno razvijen, možda još nismo našli prave modalitete na koji način bi trebalo ići, ali u biti, Crkva nikoga ne osuđuje i kao Majka ne može osuditi. Ali isto tako, jasno je da Crkva ne odobrava taj čin brakolomstva, rastave, niti pastoral razvedenih ide na bilo koji način za tim da bi se to legaliziralo ili učinilo normalnim. Nego jednostavno treba se njihov život, u uvjetima kakvi jesu, učiniti normalnim da ljudi ne bi otpali od vjere i da bi mogli odgajati svoju djecu kršćanski i usmjeravati ih prema Kristu i prema Crkvi.
