Urednica i voditeljica emisije Nada koja liječi psihologinja Marijana Grgić, govorila je o anksioznosti za koju kaže kako je jedna od najčešćih pojava današnjice, te da je to jedna od najčešćih tema s kojima se susreće u savjetovalištu.
Najčešća tema s kojom se susrećemo u savjetovalištu, u gotovo 90 posto slučajeva, jest upravo anksioznost i anksiozni, odnosno panični napadi (American Psychiatric Association, 2013).
Danas ćemo razgovarati o mogućim uzrocima koji prethode anksioznosti i o tome kako ona nastaje. Najprije vam želim dati jedan kratak uvid u to kako obično izgleda razgovor s osobom koja dođe u stanju anksioznosti.
Dakle, osoba se javlja s drhtavicom ruku, lupanjem srca, s osjećajem da ne može izaći iz kuće, voziti auto, ući u crkvu, otići u kafić, hodati gradom ili obavljati bilo kakve socijalne aktivnosti.
U sigurnosti vlastitog doma anksioznost se smanjuje, ali ne nestaje potpuno, što je tipično za obrasce izbjegavanja koji kratkoročno smanjuju tjeskobu, ali je dugoročno održavaju (Craske et al., 2014).
Ovo su neki tipični simptomi s kojima se osoba javlja – simptomi koji onemogućuju svakodnevni život i često osobu navode na uzimanje većih količina lijekova za smirenje, kako bi se uklopila u društvene okvire, ne želeći da je drugi percipiraju kao psihički bolesnu ili kao nekoga tko ima problem.
Osoba se vrlo često boji da će doživjeti mentalni slom, takozvani „živčani slom“, i vjeruje da će je anksioznost potpuno slomiti, što proizlazi iz katastrofičnih interpretacija tjelesnih simptoma (Clark & Beck, 2010).
Na prvom susretu obično uzimamo anamnezu, zatim pojašnjavamo što je zapravo anksioznost i što se događa u tijelu i psihi. Već tada, vrlo često, osobe osjete određeno olakšanje.
EVOLUCIJSKA PERSPEKTIVA
Klijentima, kako bih malo smirila situaciju, najprije objasnim upravo tu evolucijsku dimenziju anksioznosti, odnosno, da je naš genetski sustav „predvidio“ anksioznost. Da anksioznost nije osobina ličnosti gubitnika, nego pobjednika.
Ta osobina postoji još od vremena pračovjeka i služila je tome da čovjeka zaštiti od raznih smrtnih ishoda. Čuvala ga je od mraka, od divljih zvijeri, od opasnih situacija u kojima je bilo ključno reagirati brzo i zaštititi vlastiti život. U toj reakciji ključnu ulogu ima naš mozak, osobito amigdala, koja vrlo brzo prepoznaje prijetnju i aktivira odgovor straha (LeDoux, 1996).
I ta se genetska komponenta očuvala sve do današnjih dana. Ljudi su, zapravo, biološki predisponirani da lakše razviju strah od određenih prijetnji, poput tame ili opasnih situacija (Öhman & Mineka, 2001).
Zapravo, upravo zahvaljujući tome što smo u svom genetskom sustavu imali ugrađenu anksioznost, mi smo se kao civilizacija i održali. Zato kažem anksioznost nije znak slabosti. Ona nije obilježje gubitnika, nego pobjednika. Uvijek krenem iz te perspektive i objasnim da je anksioznost tu s razlogom. Ona nas brani. Ona nas štiti od opasnosti. Jer našem tijelu i našem mozgu primarni cilj je očuvati život. Naš organizam će učiniti sve da nas zaštiti, pod svaku cijenu.
A druga važna stvar, iz evolucijske perspektive, jest očuvanje potomstva očuvanje novorođenčeta i nastavak vrste. Dakle, to su dvije temeljne „zapovijedi“ našeg organizma: očuvati vlastiti život i očuvati život potomstva. I upravo zbog toga će naše tijelo, naš živčani sustav, naš mozak učiniti sve što može da nas zaštiti, pa čak i onda kada opasnost više nije stvarna, nego samo doživljena.
Znanstveno gledano, anksioznost funkcionira poput „dimnog alarma“ bolje je da se uključi i kada nema stvarne opasnosti nego da zakasni kada opasnost zaista postoji (Nesse, 1999; Marks & Nesse, 1994).
FIZIOLOŠKA I PSIHOLOŠKA POVEZANOST
Ako se pokaže da je fiziološka perspektiva odgovorna za simptome anksioznosti, tada se simptomi vrlo često značajno smanje već samim liječenjem ili regulacijom tog stanja. Međutim, u većini slučajeva događa se da je fiziološka slika uredna, odnosno da su nalazi dobri. Tada se usmjeravamo na psihološku perspektivu i detaljnije objašnjavamo što se zapravo događa u paničnom napadu. Ali ono što je jako važno naglasiti jest da se i unutar fiziološke razine često nalaze određene disbalanse koji nisu bolest, ali itekako utječu na tijelo. Primjerice, vrlo često osobe imaju neuređene navike hranjenja i spavanja.
To može dovesti do pojačanog rada probavnog sustava, nelagode u želucu, pritiska u području prsa, što osoba često doživi kao problem sa srcem. Taj osjećaj pritiska ili nelagode može potaknuti dodatnu zabrinutost, a zatim i pojačanu pažnju na rad srca. U tom trenutku osoba počinje osluškivati svoje tijelo, primjećuje promjene u ritmu srca, koje su često bezopasne, ali ih doživljava kao opasne.
To može izazvati strah, a strah dodatno ubrzava rad srca. I tako ponovno ulazimo u onaj začarani krug: tjelesni simptom – misao – strah – pojačan simptom (Clark, 1986).
Važno je reći i da probavni sustav i srce jesu povezani putem autonomnog živčanog sustava, posebno preko vagusnog živca, koji povezuje mozak, srce i probavne organe (Thayer & Lane, 2000).
Zato nije neobično da nelagoda u želucu može izazvati osjećaje u prsima ili promjene u radu srca.
No ključno je razumjeti: u većini slučajeva ti su simptomi neugodni, ali nisu opasni.
Problem nastaje u interpretaciji, kada tijelo nešto signalizira, a mi to protumačimo kao prijetnju. I tada se panika počinje razvijati i pretvara se u začarani krug. Kada govorimo o fiziološkoj perspektivi, klijente uvijek zamolim da provjere nalaze.
S obzirom na to koji dio tijela im stvara tegobe, uvijek preporučim da se isključe moguće fiziološke, odnosno medicinske podloge.
Istina je da većina klijenata to napravi i prije samog dolaska, prođu osnovne pretrage i opće nalaze kako bi bili sigurni da nema organskog uzroka njihovih simptoma. Jer u praksi se često događa da određena fiziološka stanja mogu imitirati anksiozne napadaje. Posebno se to odnosi na hormone, a najčešće na hormone štitne žlijezde.
Primjerice, pojačan rad štitnjače može izazvati simptome vrlo slične anksioznosti: ubrzan rad srca, nemir, unutarnju napetost, osjećaj tjeskobe (Hage & Azar, 2012).
Zato je važno naglasiti: nije svaka anksioznost isključivo psihološka. Ponekad tijelo prvo šalje signal, a psihološki dio dolazi kao reakcija na to stanje. Upravo zato u radu uvijek gledamo čovjeka cjelovito, kroz tijelo, psihu i duhovnost.
DUHOVNA PERSPEKTIVA (LOGOTERAPIJA)
Sada bih željela prijeći na duhovnu perspektivu, odnosno na ono što u logoterapiji nazivamo noološkom razinom (Frankl, 1984).
To je ona razina na kojoj, kada isključimo fiziološke uzroke i kada na psihološkoj razini razumijemo što nam anksioznost govori, dolazimo do dubljeg pitanja smisla. Tu često objasnim klijentima nešto što im u početku bude neobično.
Kažem im: anksioznost nije vaš neprijatelj. Ona je vaš prijatelj.
Ona je, slikovito rečeno, poput toplomjera. Kao što povišena tjelesna temperatura nije bolest sama po sebi, nego pokazatelj da se u tijelu nešto događa, tako je i anksioznost signal da se u našem unutarnjem svijetu nešto pokrenulo.
Ona nam pokazuje stanje našeg organizma, fizičkog, psihološkog i duhovnog.
I zato je važno postaviti pitanje: što mi moja anksioznost govori? Što se događa u mom životu?
Zašto moje tijelo reagira drhtavicom, ubrzanim radom srca, nemogućnošću da budem na određenim mjestima? Možda zato što se na tim mjestima ne osjećam dobro.
Možda zato što cijeli život radim ono što drugi očekuju od mene. Možda zato što u meni postoji potreba za dubljom razinom života, psihološkom ili duhovnom, koja još nije zadovoljena.
U logoterapiji upravo se govori o toj dimenziji smisla, o potrebi čovjeka da živi u skladu sa svojim vrijednostima i unutarnjom istinom (Frankl, 1984). Kada ta razina izostane, vrlo često se javlja unutarnja napetost.
Kada dođemo do te dublje razine, često volim spomenuti i svetog Pavla. On u svojoj poslanici kaže da mu je dan „trn u tijelu“ kako se ne bi uzoholio.
„…dan mi je trn u tijelu… da se ne uzoholim.“ (Druga poslanica Korinćanima 12,7)
Drugim riječima, čak i u patnji može postojati smisao. I često kažem klijentima: ponekad nam je anksioznost upravo taj „trn“ koji nas drži budnima, koji nas vraća na bitno, koji nas čuva od oholosti i površnosti.
S druge strane, u Bibliji se vrlo često ponavlja rečenica: „Ne boj se.“
Ta se poruka kroz različite oblike pojavljuje stotinama puta u Svetom pismu.
„Ne boj se, jer ja sam s tobom.“ (Knjiga proroka Izaije 41,10)
To nije bez razloga. Bog zna kako smo stvoreni. Zna našu osjetljivost, naš strah, našu potrebu za sigurnošću. Zna koliko smo krhki. I zato nas ne osuđuje zbog straha, nego nas u njemu prati.
Zato često kažem: anksioznost nije samo problem koji treba ukloniti. Ponekad je ona poziv na promjenu, da usporimo, da počnemo živjeti drugačije.
Možda nas poziva na dublju molitvu ili da promijenimo način na koji molimo ili da promijenimo način na koji gledamo sebe. Jer ponekad susretnem osobu koja puno moli, ali nema zdrav odnos prema sebi, ne prihvaća sebe, ne vidi Boga kao Oca, ne dopušta si slabost.
Dakle, kada dođemo do te duboke psihološke i duhovne razine, pred nama se otvara jedan potpuno novi prostor kao ogromno slikarsko platno. Možemo naslikati nešto potpuno novo i obično počnemo živjeti drugačije.
PRIMJER IZ PRAKSE
Ostao mi je u sjećanju jedan razgovor s osobom koja dolazi iz jednog jednostavnog, radnog životnog okruženja. Bila je to osoba koja je bila vrlo inteligentna, ali, kao i većina ljudi, nije imala prethodno znanje iz područja psihologije, osobito kada je riječ o anksioznosti i paničnim napadima. I to je potpuno razumljivo, svatko od nas ima svoja područja u kojima je stručan i ona u kojima nije.
Već nakon prvog susreta toj je osobi bilo znatno lakše. Prošli smo zajedno psihološku, fiziološku, ali i duhovnu perspektivu anksioznosti. Objasnili smo što se događa u tijelu, što u mislima i što u dubljoj, unutarnjoj razini života.
I kao da su stvari jednostavno sjele na svoje mjesto. Na kraju susreta rekla mi je nešto što nikada nisam zaboravila: „Marijana, kada si mi rekla da nisam lud, meni je odmah bilo lakše.“
I to je zapravo jako važan trenutak, jer ponekad ljudi ne dolaze zato što traže složena rješenja. Dolaze zato što žele čuti da nisu „sišli s uma“.
Ako se danas borite s anksioznošću, ako imate osjećaj da vas tijelo izdaje, da gubite kontrolu, da ne možete više želim vam reći jednu važnu stvar.
Nećete poludjeti. Nećete izgubiti sebe. I ovo kroz što prolazite ima smisla, iako ga možda sada ne vidite. Vaše tijelo nije protiv vas. Vaše tijelo radi za vas. Možda malo previše, možda malo preglasno, ali radi s jednom jedinom željom – da vas zaštiti.
I možda prvi put u životu ne trebate pobijediti taj osjećaj. Možda ga trebate razumjeti I poslušati.
Anksioznost je početak jednog dubljeg odnosa sa sobom I zato nemojte bježati od nje pod svaku cijenu. Zapitajte se što mi ovo govori?
Gdje u svom životu nisam dobro? Gdje idem protiv sebe? Gdje trebam stati, a gdje krenuti?
I zapamtite, niste sami. Bog vas vidi i u ovom stanju. „Ne boj se, ja sam s tobom.“
I zato… je danas dovoljno je da ne odustanete od sebe. Diši, živi, moli, doći će mir.
Marijana Grgić
