Svaki čovjek ima u životu želje koje želi ispuniti jer smatra da će svaka ta ispunjena želja biti jedan od putokaza koje će ga voditi k njegovom krajnjem cilju, a to je vječni život u zajedništvu s Presvetim Trojstvom. Jedna od takvih želja koju sam imao i ispunio je otići i pomoliti se na grobu bosanske kraljice Katarine Kotromanić, poznatije po njezinom djevojačkom prezimenu, Kosača. Nakon početnog uzbuđenja i molitve zagledao sam se u latinski natpis na Katarininom spomeniku i uočio nešto čudno. Na spomeniku piše da je bila sestra Stjepana Kosače, barem sam tako razumio s ovo malo znanja latinskoga jezika kojim raspolažem. Odlučio sam to istražiti!
Sumnja koju sam imao pokazala se točnom, mnoge je povjesničare mučio ovaj natpis, čak toliko da ga neki nisu ni prevodili. Većina se slaže da je učinjena greška tijekom prepisivanja natpisa na novu ploču koja je postavljena na desni stup gledajući od glavnog oltara prema izlazu bazilike Aracoeli. No, jedan drugi povjesničar, a to je Krunoslav Draganović, tvrdi da nije došlo do greške, nego da je nespretno nadodana ta riječ kako bi se naznačila njezina pripadnost Trećem redu sv. Franje. Naime, u posljednje su vrijeme povjesničari propitivali njezinu pripadnost Trećem redu sv. Franje, jer nigdje nema izravnih dokaza o tome. Najstariji spomen o njenoj pripadnosti Trećem redu je iz 1503. godine u kojem piše da je ”mnogo godina živjela u Rimu prema Trećem pravilu sv. Franje i nosila habit u javnosti” (Špoljarić, 2019.). Očito je pisac ovo napisao na temelju svjedočanstva živih svjedoka (a vjerojatno i nekih pisanih izvještaja bratstva) koji su čuvali uspomenu na svoju članicu, kao što svi franjevački redovi čuvaju uspomenu na svoje članove i redovito ih imenom spominju na godišnjicama njihove smrti. Primjera radi Hercegovačka franjevačka provincija u svome Nekrologiju čuva uspomenu na fra Pavu Jakića koji je preminuo 1508. godine.
Isto tako kao dokaz o njezinoj pripadnosti Trećem redu možemo uzeti i sam pojam ”sestra” na njezinu spomeniku koji je nespretno naknadno ubačen. Dokaz tome je prijepis natpisa koji je napisan bosanicom (ovaj natpis je kasnije uklonjen, a stajao je uz latinski natpis) u kojem se uopće ne spominje da je bila (bilo čija) ”sestra” nego da je bila kći Stipana Kosače i Jelene te žena Stipana Tomaša. Draganović pretpostavlja da je tijekom premještaja njezina groba i postavljanja nove spomen-ploče neki ugledni franjevac zatražio da se u natpis stavi da je bila i pripadnica Trećega reda sv. Franje, ali se zbog uštede prostora na ploči upisao samo pojam sestra, i to nespretno, što je izazvalo pomutnju u prevođenju i tumačenju natpisa na spomen-ploči do današnjih dana.
Tijekom svoga boravka u Rimu Katarina je bila dosta aktivna žena. Ništa nije prepuštala slučaju, čak je i politički djelovala koliko je mogla. Pratila je što se događa u ondašnjem svijetu i prema svojim mogućnostima pokušala je utjecati na neke od njih. No ipak ovdje bih radije prikazao njezinu drugu stranu, a to je onu religioznu, sakramentalnu, koja se očitovala u svakome segmentu njezina života. U svojoj kući je izgleda imala vlastitu kapelicu te svećenika-franjevca koji je u njoj služio. Kuća je bila ispunjena molitvom jer su prema Pravilu Trećega reda morali izmoliti sedam časova u danu. Koliko je bila bliska s franjevcima govori i činjenica da su joj u oporuci većina svjedoka bili franjevci. Sa svojim dvorjankama živjela je i ostale segmente života prema Pravilu Trećega reda sv. Franje. Crne haljine koje je stalno nosila možda su bile ustvari neka vrsta redovničkog odijela kojeg su članovi Trećega reda u to vrijeme nosili, jer Pravilo Trećega reda iz 1289. godine nalaže da se sestre ”odijevaju u ogrtač i haljinu načinjene od istog takvog jednostavnog sukna, ili barem neka s ogrtačem imaju donju haljinu ili pelerinu bijele ili crne boje, ili pak širok ogrtač od konoplje ili lana, sašiven bez ijednog nabora” (Izvori, 2012.). Njezina odjeća prikazana na spomen-ploči jako je jednostavna i podsjeća na redovničko odijelo.
Kraljevsko dostojanstvo nije joj smetalo da redovito odlazi i pomaže u bolnici svetoga Alberta. Koliki je trag ostavila u toj bolnici i društvu koje se brinulo za bolnicu, govori i činjenica da je sveta misa za pokoj njezine duše slavljena još dugo nakon njezine smrti. Ono što je živjela i za što se zavjetovala to je u djelo provodila. Sestra Katarina sveto je živjela i tako je umrla. Dugo je poslije njezine smrti ostala živa uspomena na njezin način života. Ovdje su donesene samo neke osnovne informacije o njezinom boravku u Rimu.
Ona nam može biti primjer svetoga života. Možda više ne moramo nositi crno odijelo kao ona, ali zato možemo činiti djela ljubavi svome bližnjemu. Djela ljubavi su bezvremenska i nikada ne izlaze iz mode ali su isto tako izazov svakome vremenu. Naša je sestra doživjela velike traume u životu koje je nisu pokolebale u hodu kroz život. Ići dalje s Isusom Kristom upravo je najvažnije što nam je ova ponizna ali i hrabra žena ostavila.
Mir vam i dobro.
fra Antonio Petric
Literatura: Krunoslav DRAGANOVIĆ, Katarina Kosača bosanska kraljica, Sarajevo, 1978.; Luka ŠPOLJARIĆ, ”Bosanska kraljica Katarina i humanisti, drugi dio”, u: Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti HAZU, god. 37, 2019., str. 83-97; Franjevački izvori, Zagreb-Sarajevo, 2012.; Bazilije Stjepan PANDŽIĆ, Bosna Argentina: Studien zur Geschihte des Franziskanerordens in Bosnien und der Herzegowina, Köln-Weimar-Wien, 1995.
