Briga o sebi bila je tema druge emisije ‘Nada koja liječi’, koju smo u programu radiopostaje Mir emitirali u utorak, 27. siječnja. Emisiju urešuje i vodi psihologinja Marijana Grgić, koja je na početku emisije istaknula kako je to tema koja se često provlači kroz njezino savjetovalište Majka Tereza. Emisiju možete poslušati i na YouTube kanalu Radiopostaje Mir Međugorje.
Često na kraju razgovora dođemo do zaključka da su anksioznost, depresija, gubitak životne želje i unutarnjeg elana posljedica čovjeka koji se prestao brinuti o sebi na zdrav način.
Dok nas svijet uči da je briga o sebi najvažnija stvar na svijetu, do te mjere da čovjek stavlja sebe na mjesto koje pripada Bogu, vjernički život često odlazi u drugu krajnost.
Svijet stavlja sebe na prvo mjesto. Vjernik često stavlja sebe na posljednje.
Svijet pretjeruje u brizi o izgledu. Vjernik često pretjeruje u zapostavljanju vlastitog tijela i zdravlja. A obje krajnosti su pogrešne.
U savjetovalištu često susrećem majku koja se cijeli dan daje djeci i obitelji, ali je muči osjećaj krivnje ako za sebe uzme malo vremena – da odspava, pročita nekoliko stranica dobre knjige, zatvori vrata na pola sata, pomoli se u tišini ili se posveti nekom hobiju koji joj donosi radost.
Osjećaj krivnje prati je čak i u osnovnim potrebama – u osobnoj higijeni, liječničkim pregledima, odlasku zubaru ili provjeri vlastitog zdravlja. Uvijek postoji nešto važnije od nje same.
Susrećem mlade i starije majke koje se ne prestaju davati drugima, ali sebi ne daju ni mrvice. Psihološki gledano, to je pogrešna perspektiva. Ljubav prema drugima ne znači manjak ljubavi prema sebi.
Isus kaže: „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.“ Ne kaže: više nego sebe. Nego: kao sebe.
Kada se do kraja izgaramo za druge, a vlastito zdravlje stavljamo na posljednje mjesto, gubimo ravnotežu koju Bog želi za čovjeka.
Iz duhovne perspektive uvijek se sjetim još jedne slike iz Evanđelja. Isus se davao drugima u čudesima i propovijedanju. Ali postoje trenuci kada se povlači u osamu, u tišinu, u molitvu i susret s Ocem. I upravo tamo se odmara. Ako je i Isusu trebao odmor i tišina, koliko je tek potreban nama. Znanost danas to i potvrđuje.
Majke koje žive u stalnom ritmu obaveza često imaju povišene razine hormona stresakortizola. Roditeljski stres može dovesti i do tzv. roditeljskog burn-outa, stanja emocionalnog, mentalnog i tjelesnog iscrpljenja, u kojem se gubi radost roditeljstva. Posebno je važno znati da majčin mozak ne iscrpljuje samo količina posla, nego neprestani prekidi pažnje.
Primjer: Započne jednu aktivnost, dijete je prekine. Započne drugu, prekine je nova potreba. Telefon zazvoni. Ručak zatreba. Beba plače. Taj ritam stvara snažan stres u tijelu.
Zato često majkama kažem: Kada djeca spavaju I ti se odmori, a ako možeš, zaspi barem 15 minuta. 15 minuta do pola sata odmora nije luksuz. Ne moramo glumiti super-heroje.
Peta Božja zapovijed kaže: „Ne ubij.“ Obično mislimo da se odnosi samo na druge. Ali postoji i zaboravljena dimenzija. Kada godinama iscrpljujemo svoje tijelo, zanemarujemo zdravlje, odgađamo preglede, ne spavamo i ne poštujemo vlastite granice, činimo polagano samouništavanje ili polagani suicid. Tvoje tijelo je hram Duha Svetoga. Bog ti ga je dao na čuvanje. Zato je briga o sebi zapravo poštovanje dara života koji smo dobili na čuvanje.
Kako si onda konkretno pomoći da živimo zdravu brigu o sebi i da ne dođemo do izgaranja?
Prvo, poštujmo nedjelju kao dan odmora. Ne samo odlazak na misu, nego istinski dan u kojem dopuštamo sebi stati i predahnuti.
Drugo, poštujmo male obiteljske trenutke kao dragocjene. Ne mora cijela kuća biti savršena, sve obaveze biti odmah izvršene. Možda je večera za obiteljskim stolom važnija od još jedne nabavke ili čišćenja.
Treće, molim vas, usporimo. Kada damo vrijeme molitvi i Bogu, mijenja se naša perspektiva.
Često će mi vjernici reći: „Molim, idem u crkvu, živim vjeru – ali ipak izgaram.“
I tada ih podsjetim: Bog nam je dao ruke, noge, tijelo i um. Molitva nije čarobni štapić, nego nam daje snagu da djelujemo. Ali mi svakoga dana moramo svjesno odlučiti željeti sebi dobro na ispravan način.
Molitva bez poštovanja vlastitih granica postaje izgaranje. Briga o tijelu bez Boga je sebičnost, a zdrava briga o sebi uvijek spaja oboje. Možda je baš danas vrijeme da stvari počnemo mijenjati iz korijena. Da malo usporimo korak. Da ne žurimo toliko.
Možda je vrijeme da vam ispričam priču o dragoj osobi iz Zajednice Cenacolo, koja je danas već u društvu našega Gospodina, u Očevu krilu.
U svom posljednjem svjedočanstvu govorila je kako je, dok je bila zdrava, neprestano jurila. Uza stepenice, niz stepenice. Cijeli dan. Brinula se za djecu koja nisu imala roditelje. Bila je ponosna na svoju snagu. Znala je nositi po dvoje djece u svojim rukama I trčati. A onda ju je Gospodin pozvao na drugi način. Dobila je tumor na mozgu I morala je stati. Kemoterapija je oslabila njezino tijelo, ali je otvorila njezino srce. Rekla je da je upravo tada, kada je prestala juriti, istinski susrela Gospodina. U toj tišini mogla je satima razgovarati s jednom osobom I shvatila je da svaka osoba ima svoju dubinu, i da se toj dubini možemo posvetiti jedino kada zastanemo.
Na kraju je rekla: „Nije važno jesmo li brzi ili spori. Gospodinu jednako može dati i brza i spora osoba.“
Kada ova istina uđe u srce, shvaćamo zašto nas je Bog stvorio različite. Ima nas brzih. Ima nas sporih. Ima nas snažnih. Ima nas krhkih. Ali svi smo potrebni u Božjem planu spasenja. Zato usporimo. Jer Bog voli i brze i spore.
ZAVRŠNA PORUKA
Isus kaže: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni.“
Ako ste danas umorni, iscrpljeni, bez daha – znaj da niste sami. Bog te ne poziva da izgoriš, nego da živiš.
Marijana Grgić
