U ovotjednoj emisiji Magistra vitae, povodom 50. obljetnice od upada Bugojanske skupine u Jugoslaviju, nastavili smo govoriti o toj temi. Naš gost i ovoga četvrtka bio je doc. dr. sc. Wolfy Krašić, s Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, a drugoj od četiri emisije na ovu temu, danas smo govorili o Hrvatskom revolucionarnom bratstvu. Tko i kada osniva ovu organizaciju? Što je ona bila? Kakvu ideologiju je zastupala? Koji su bili ciljevi organizacije?
“Analizu djelovanja emigrantske organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo nije moguće započeti njenim osnivanjem početkom 60-ih godina u Australiji. Što više takav je obrazac objašnjavanja postojanja hrvatskih emigrantskih skupina koje su koristile nasilje u svojem djelovanju, koristila i jugoslavenska komunistička vlast. Ona je svaku tendenciju koja bi vodila stvaranju samostalne hrvatske države izjednačavala sa ustaštvom, fašizmom i u konačnici masovnim zločinima. Samostalna hrvatska država u vizuri jugoslavenskog komunističkog režima mogla je biti samo nova stara Nezavisna Država Hrvatska. No nakon proteka određenog broja godina nakon II. svjetskog rata, kada su se kao protivnici jugoslavenskog režima počeli javljati mladići, koji su bili djeca ili koji su rođeni tijekom rata, režim je naišao na znatnu teškoću. Morao je objasniti kako su se mladi ljudi, odgojeni i formirani u jugoslavenskom sustavu, izloženi snažnoj ideologizaciji kroz školski sustav, kroz omladinski komunističke organizacije, medije, služenje vojnog roka i slično, okrenuli protiv njega. Tumačenje je bilo jednostavno i znatnim dijelom netočno. Tvrdilo se kako su takve mlade ljude zaveli stariji politički emigranti, navodni bivši ustaše i koljači, kako su ih zarazili virusom ustaštva, te su oni kao neka vrsta zombija, spremni na najgora teroristička djela. Međutim radikalizacija dijela mlađih hrvatskih političkih emigranata nije bila plod promidžbe političkih emigranata koji su na razne načine bili angažirani u NDH, nego je ponašanje režima prema dijelu hrvatskog naroda i tretiranju stvarnih i potencijalnih neistomišljenika rezultiralo nasiljem. Osobe mlađe životne dobi, učenici srednjih škola i studenti, od nastanka, komunističke Jugoslavije, sudjelovali su u raznim oblicima hrvatskog državotvornog otpora i opozicije. Mnogi od njih izgubili su uske članove obitelji u ratu, slušali su o masovnim strijeljanjima, uhićenjima, mučenjima, bili su izbacivani iz stanova, te izloženi snažnoj promidžbi novih vlasti koje su za njih bile antikatoličke i antihrvatske, odnosno velikosrpske.
Odlučivanje mladih na otpor
U srednjim su se školama održavale tzv. konferencije na kojima su članovi saveza komunističke omladine Jugoslavije i delegati gradskih komiteta Partije na različite načine vršili pritisak na sve one koji su u bilo čemu imalo odskakali od zacrtanih normi u stavovima o raznim pitanjima, ponašanju, pa čak oblačenju i frizuri, koji su za komuniste mogli biti previše “zapadni”. Sve one koje bi se označilo kao neprijatelje ili potencijalne neprijatelje po završetku konferencije skojevci su fizički maltretirali i napadali. Oni koji su bili označeni kao neprijatelji teško su dolazili do hrane i posla, u ionako teškom i izazovnom poratnom vremenu. I stoga se niz mladih osoba odlučio na otpor u raznim oblicima, poput pisanja i širenja letaka, ispisivanja antirežimskih krilatica, pa i skupljanja oružja, opreme i potrepština za križarske gerilce, pridruživanje križarima, ali i samostalno oružano djelovanje protiv režima. Otpor mladih nije iščeznuo s nestankom križara i potpunom stabilizacijom komunističkih vlasti, nego se nastavio. Među njima nije bio mali broj onih koji su smatrali kako se hrvatska država može ostvariti jedino oružanom borbom. Razlozi za takav stav ponovno su ležali u ponašanju režima, a mnogo manje u djelovanju “kontrarevolucionarnih, klerikalnih i šovinističkih” ostataka u društvu, kako je režim tvrdio. Dio učenika i studenata hrvatske nacionalnosti bio je revoltiran odnosom prema hrvatskom jeziku, povijesti, književnosti, tradiciji, koja se prema njihovom mišljenju potiskivala i zatirala. Susretali su se s diskriminacijom pri dobivanju stipendije ili soba u studentskom domu, a kasnije i pri zapošljavanju. Veliki dio takvih osoba držao je katoličanstvo sastavnim dijelom hrvatskog nacionalnog identiteta što ih je onda dovodilo u sukob sa ateističkim komunističkim režimom. Režim je na bilo kakvu kritiku odgovarao različitim pritiscima, prijetnjama, privođenjima, maltretiranjima i mučenjima, ako je ikako mogao dugotrajnim zatvorskim kaznama često s prisilnim radom.
Bijeg u inozemstvo
Tijekom boravka u zatvoru kažnjenika se nastojalo slomiti, natjerati da se odrekne stavova zbog kojih je osuđen. Također takve se osobe nastojalo vrbovati za doušnički rad, za policijske i obavještajne službe, ako su ustrajali u svojim stavovima i odbijali spomenuti angažman narušavalo im se i zdravlje, a neki su čak u ćelijama i umoreni. U mnogim slučajevima, bilo kakav iskaz neslaganja s režimom vodio je u pretvaranje u njegova poluroba, kroz doušništvo, ili odguravanje na društvene margine i puko preživljavanje. Mlađe osobe koje nisu željele prihvatiti ovakvu sudbinu pokušavale su pobjeći u inozemstvo, ne mogavši više podnositi opisanu, po njih, nesnosnu situaciju. Neki su se zadovoljili mogućnošću normalnog života, dok su neki započeli ili nastavili sa antijugoslavenskim djelovanjem. S opisanim iskustvom te shvaćanjem kako se od Zapada nemaju čemu nadati, kao što je bio slučaj sa starijim generacijama, zaključili su kako se na silu jedino može odgovoriti silom. I za taj zaključak nisu bili zaslužni, ili su bili zaslužni samo u manjoj mjeri Pavelić i preživjeli ministri NDH, taj zaključak takvim su mladićima usadili, da se tako izrazim, pendreci i zatvori komunističke Jugoslavije.
Osnivači HRB-a
HRB su osnovala četvorica mladića rođenih 1930-ih godina, iz Hrvatske i BiH. Radilo se o Juri Mariću, Gezi Paštiju, Iliji Toliću i Josipu Oblaku. Nezadovoljni radom hrvatskog oslobodilačkog pokreta odlučili su stvoriti novu organizaciju koja se na učinkovitiji način trebala boriti za stvaranje samostalne hrvatske države. Pašti je zauzeo čelnu poziciju, onu glavnog tajnika. Paštijev sukob sa režimom, moram to spomenuti, datira još iz vremena dok je on bio 16-godišnjak i jedan od osnivača hrvatske državotvorne ilegalne organizacije Mlada Hrvatska u Čepinu. Članovi su širili usmenu i pismenu antirežimsku promidžbu i slali predstavnicima vlasti pisma sročena u istome tome tonu. Navodno su predviđali fizičke napade na članove Partije, međutim prije nego li je uhićen, Pašti je uspio pobjeći u inozemstvo. On je bio autor većine programskih dokumenata HRB-a, među kojima se važnošću ističu Temeljna načela, Stegovni pravilnik i Prisega. Iz tih se dokumenata može zaključiti da se radilo o ilegalnoj tajnoj revolucionarnoj organizaciji. O svojevrsnoj ideologiji HRB-a više se doznaje iz dokumenta koji nosi naslov Sloboda ili smrt, a koji je prvenstveno bio priručnik, kako u njemu piše, za konspirativno i diverzantsko gerilsko djelovanje. U njemu je napisana i ova misao: “Samo hrvatska revolucija može slomiti hrvatsku ropsku sudbinu. Prvenstveno to je revolucija duha, a ne oružja.”, uz to objašnjeno je da SAD podržava Jugoslaviju, i da se pomoći s te strane ne treba nadati.
Časopis Uzadnica
U podizanju revolucije nije se računalo na stariju generaciju, bila ona ustaška ili partizanska, nego na mlade ljude. Nema sumnje da su osnivači i članovi HRB-a imali pozitivan stav o NDH. Primjerice to je vidljivo iz naziva HRB-ove hijerarhije, recimo Glavni revolucionarni stan HRB-a po uzoru na Glavni ustaški stan i sl. Zatim priručnik za vođenje hrvatske gerile, kojeg je napisao Adolf Andrić, nosio je naziv Osvetnici Bleiburga. Nadalje takav se stav može detektirati listajući časopis Uzdanica, koji je bio glasilo organizacije hrvatske mladeži Australije, a koja je svojevrsno bila legalno krilo HRB-a i njegov regrutni bazen. List je obilovao ustaškom ikonografijom, brojni prilozi govorili su o borbama iz II. svjetskog rata, u skladu s težnjom da se mladu generaciju pouči o tom dijelu hrvatske povijesti, ali općenito snažnom militarističkom retorikom časopisa. Cilj je bilo podastiranje nužnih znanja, koja će mladima biti potrebna za provođenje nove hrvatske revolucije za novi 10. travanj. Također zamjetan je broj članaka koje prožima snažna antikomunistička retorika, no kako je jačalo Hrvatsko proljeće u Domovini, i na tome je polju dolazilo do promjena koji se ogledao i u ovom stavu: “Zamisliti danas buduću Hrvatsku bez hrvatskih komunista bilo bi samo odgađanje njezinog ostvarenja u nedogled”, jer objašnjava se dalje: “jer bi borba nepotrebno iscrpljivala se na iskorjenjivanju Partije”, dalje se kaže da je bolje za saveznika u stvaranju Hrvatske imati Hrvata komunistu, nego bilo kakvog demokrata, Amerikanca, Nijemca ili Francuza.
Jednakost svih Hrvata
Povodom atentata na jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj Vladimira Rolovića, kojeg su izvršili članovi Hrvatskog narodnog odbora Miro Barešić i Anđelko Brajković, dan je sljedeći komentar: “Hrvatstvo je buknulo, svakim danom se rasplamsava sve više i više, revolucija je u njemu samome. To je revolucija zbijanja redova, uništenje svih ideoloških razlika”. Naime ovdje valja ponuditi objašnjenje kako je među političkim emigrantima tada kolala još uvijek ne potvrđena informacija da Barešić i Brajković potječu iz partizanskih dalmatinskih obitelji. O tome je li HRB bio ustaška ili samo radikalna hrvatska emigrantska organizacija može se zaključiti iz sljedećeg, HRB je nedvojbeno NDH držao pozitivnom pojavom, uskrsnućem hrvatske države nakon gotovo 1000 godina i preuzeo je dio njene tradicije, ali nije preuzeo ideologiju ustaškog režima, nije zagovarao obnovu NDH. Dodirne točke HRB-ovog programa i NDH bile su samo dvije, ideja o samostalnoj hrvatskoj državi, te njenim granicama koje bi obuhvaćale BiH, Boku Kotorsku, Srijem i Bačku. Kako mu ime kaže HRB je prvenstveno bio revolucionarna organizacija, koja je u hrvatskoj državotvornoj borbi trebala odraditi dionicu rušenja beogradskog režima i pripomoći uspostavi samostalne hrvatske države. HRB nije bio politička organizacija ili pokret koji je imao razrađen stav o tome kako bi ta država trebala biti uređena. Što je bio i što je trebao biti zajednički nazivnik članova HRB-a objasnio je jedan od osnivača Jure Mamić: “Kao najvažnija uzeta je linija jednakosti svih Hrvata voljnih boriti se i poraditi na ostvarenju hrvatske državne nezavisnosti”. Organizacija je sastavljena od mladih ljudi koji su smatrali kako se hrvatska država ne može stvoriti i bez oružane komponente djelovanja nastajale su i u Hrvatskoj i u BiH. Ono što se može zamijetiti kod njih je da su ideološka pitanja sve više padala u drugi plan, a da je spremnost na otpor režimu i borba za samostalnu hrvatsku državu bio glavni kohezivni faktor. U prvoj polovici 60-ih kao članovi hrvatskih državotvornih ilegalnih organizacija bilježe se i mladići iz Dalmacije, čije su obitelji za vrijeme rata podupirale partizanski pokret. Ipak treba reći da su i hrvatski politički emigranti i pripadnici hrvatskih ilegalnih državotvornih organizacija i skupina, i brojni režimski neistomišljenici, koji su na razne načine pružali pasivan otpor režimu, samostalnu hrvatsku državu zamišljali isključivo kao demokratsku.”
Andrija Šego
