Ovoga tjedna završili smo ciklus emisija o hrvatskom banu Nikoli VII. Zrinskom, koji je bio najdalekovidnija i najvažnija osoba hrvatske povijesti 17. st. Naš gost bio je dr. sc. Hrvoje Petrić, red. prof. s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U zadnjoj emisiji govorili smo o političkom djelovanju bana Nikole i njegovoj preranoj smrti.
Dr. Hrvoje Petrić u Magistra Vitae o borbama Nikole VII. Zrinskog
“U hrvatskoj povijesti, spletom okolnosti Nikola VII. je po meni nepravedno zapostavljen. On se uvijek stavlja u kontekst braća Petar i Nikola Zrinski, a herojstvo, ono mučeništvo, koje se dogodilo Petru Zrinskom i Frani Krstu Frankopanu, jednostavno je njih lansiralo kao glavne zvijezde. Oni jesu zasluženo hrvatski mučenici, to je činjenica.”
“Nikola Zrinski po prvi, u to vrijeme, od hrvatskih političara zapravo radi hrvatsku, mogli bi reći, domoljubnu jasnu doktrinu, koja postoji”
Dr. sc. Hrvoje Petrić,
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
U političkom smislu, vrijeme 17. st. je vrijeme velikih pretumbacija političkih odnosa u tadašnjoj Europi. Nametalo se pitanje što će biti s Kraljevinom Hrvatskom, jer su ugarske elite smatrale da je ona samo jedna od zemalja koja je podređena Ugarskoj, a ne ravnopravna s njom, i u takvom vremenu Nikola VII. Zrinski razvija svoju političku doktrinu: “Nikola Zrinski po prvi, u to vrijeme, od hrvatskih političara zapravo radi hrvatsku, mogli bi reći, domoljubnu jasnu doktrinu, koja postoji. To je vrlo jasno. Ona do sada nije bila naglašavana, ali je ona vrlo jasno bila razrađena. Recimo jedan od momenata koji se tu može vidjeti je saborsko zasjedanje 1655. održano 11. siječnja u Zagrebu. Raspravljalo se kako će izgledati krunidbena diploma, jer je kralj Ferdinand III. odlazio, trebao je biti izabran Leopold i nije bilo slučajno kako će izgledati kraljevska diploma.”
Ugarska strana tražila je da se navede da je Hrvatska podređena Ugarskoj, no Nikola VII. Zrinski: “u tom trenutku posebno traži da se istakne da je novi kralj, kralj Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, i to točno tim redom. On (Nikola) isto naglašava da je on (kralj) izabran na taj način kako je navedeno u 1. članku ustava kralja Vladislava Jagelovića od 1490. god., kada su Kraljevina Hrvatska i Slavonija imale identične slobode kao Kraljevina Ugarska. Što to pokazuje?! To pokazuje da ima jasnu hrvatsku politiku u to vrijeme i na taj način on smatra da je Hrvatska ravnopravna Ugarskoj i da ima ista prava.”
“Ja sam inače sebe svjestan, znam naime da sam pravi Hrvat, tek tome Zrinski!”
Svi problemi u 19. st. nastat će jer se odustalo od koncepta Nikole VII. Zrinskog. “On je smatrao da Hrvatska treba uvesti modernizacijske mjere, npr. da se plemstvu nametne plaćanje poreza (plemstvo je u to vrijeme bilo oslobođeno plaćanja poreza), da seljaštvo bude zaštićeno od strane države, ali isto tako da se uvede stalna hrvatska vojska. Isto tako Nikola Zrinski je, može se to vidjeti, u praktičnom smislu, nastojao i da ta Hrvatska ima svoje mjestu, zajedno s Ugarskom, u okvirima Habsburške Monarhije, sa onom količinom samostalnosti koliko je bila realna u to vrijeme. Već taj model hrvatske politike koju on ima, jasno promišljeno, i o kojoj nije dovoljno do sad bilo pisano, znači njegov koncept političke doktrine Nikole Zrinskoga omogućuje put ovoga što će biti realizirano tek krajem 20. st.”
Dr. Hrvoje Petrić u Magistra Vitae o usponu bana Nikole VII. Zrinskog
Pošto habsburška politika nije bila usredotočena i spremna na oslobađanje okupiranih zemalja od Osmanlija, Nikola se okreće i zajedno s Venecijom, Dubrovačkom Republikom, Francuskom i Poljskom “gradi sustav saveza. On gradi jednu politiku prema budućnosti, u kojoj opcija da nema Habsburgovaca na čelu Hrvatske, je jedna od mnogih mogućih” no njegova prerana smrt 18. studenog 1664. god., kada je stradao u lovu na vepra u Međimurju, prekinula je njegove planove.
U jednom od pisama, u kojem on jasno navodi zagrebačkom dožupanu Ivanu Ručiću iz 1658. god. kad ga on pita što on je, Nikola je vrlo jasno rekao: “Ja sam inače sebe svjestan, znam naime da sam pravi Hrvat, tek tome Zrinski!”
Andrija Šego
