U emisiji Magistra vitae nastavili smo govoriti o raskolima i herezama koji su pogađali Crkvu tijekom prošlosti. U drugom dijelu, naš gost, doc. dr. sc. fra Daniel Patafta s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, govorio nam je o pokušajima sjedinjenja istočne i zapadne Crkve u 13. i 15. st., upoznao nas s avinjonskim sužanjstvom, kada su pape tijekom 14. st. stolovale u Avignonu i bili pod utjecajem francuskih kraljeva, što je dovelo do Velikog zapadnog raskola, kada je Crkvom istovremeno upravljalo troje papa.
Pokušaj sjedinjenja istočne i zapadne Crkve u 13. st.
“Vrijeme Paleologa je vrijeme već kasnog Bizantskog Carstva, kada je Bizantsko Carstvo praktički svedeno na jedan jako, jako mali prostor Carigrada, još nešto malo u Maloj Aziji i pojedini prostori u Grčkoj. Problem je nastao u tome čak što patrijarsi toga vremena su na carskoj liniji, dakle to su ljudi koji shvaćaju da je sam Bizant u biti pred izdisajem ukoliko se ne poveže sa Zapadom, odnosno ukoliko se ne poveže sa papinstvom. Postoje komunikacije, i Lionski sabor je zbog toga otvoren, međutim, unutar pravoslavlja dominantnu snagu više nemaju carevi, niti patrijarsi, nego iz onog ikonoklastičkog sukoba, duhovna snaga pravoslavlja, odnosno Istočne Crkve, sada su monasi, a unutar monaških krugova je jako izražena antirimska praksa, tako da postoji cijeli monaški pokret, koji je de facto onemogućio provođenje toga jedinstva, jer su oni uistinu u Rimu i na Zapadu gledali da je Rim zapao u herezu, i da su Zapadnjaci heretici. Tako je pod tim snažnim pritiskom monaha, koji su imali ogroman utjecaj na narod, još iz vremena ikonoklazma, jednostavno crkvene i državne vlasti su morale popustiti. Tako je taj pokušaj iz 13. st. propao.”
Pokušaj sjedinjenja istočne i zapadne Crkve u 15.st.
“To su sabori Ferara, Firenca i ti sabori su dapače pokazivali tendenciju velikog uspjeha. Sam bizantski car dolazi tamo, dolaze ključni ljudi Istoka, ne samo carigradski patrijarsi, nego možemo reći ključna imena istočne Crkve, s tim da je u to vrijeme Bizant u biti beznačajna stvarnost. On nema više nikakvo političko značenje, nego radi se o tome da se Carigrad, kao jedan simbol kršćanstva, makar istočnog, očuva i da se ova osmanska opasnost, koja je već prešla i u Europu, ona dakle više nije samo stvarnost Istoka, stvarnost Bizanta, nego je sad i stvarnost europskog Zapada, da se ponovno uspostavi to narušeno jedinstvo. Potpisani su akti, ti akti su nam jako važni jer će oni kasnije poslužiti kao temelj na kojem će se u 16. i 17. st. provoditi unije sa pravoslavnima na području istočne Europe, tako da će tu nastati Grkokatoličke unijatske Crkve. Međutim, opet je problem nastao u tome što i u ranijem pokušaju, nailazimo na veliki otpor pojedinih vrlo važnih monaških, čak svetačkih ličnosti na Istoku. Tako da je nažalost i taj pokušaj propao. Međutim, on je ostavio zapadnoj Crkvi bazu na temelju koje će ona kasnije moći uspostavljati unije sa, kako sam rekao, nekim pravoslavnim narodima uglavnom europskog istoka.”
Avinjonsko sužanjstvo (1309.-1376.)
“Zadnji papa srednjega vijeka za kojeg možemo reći da je snažni papa srednjega vijeka je bio papa Bonifacije VIII., koji se sukobio s francuskim kraljem. Zašto sukob s Francuskim kraljevstvom? Zato što je Francusko kraljevstvo bilo jedino kraljevstvo koje se, možemo reći, počelo formirati u nešto što je jedna protonacionalna država i koje je u tom trenutku bilo ključna i najjača, i vojna, i politička stvarnost Europe, a imati kontrolu nad papinstvom značilo je imati i kontrolu nad opće europskom politikom. Tako da nakon Bonifacijeva sukoba s francuskim kraljem Filipom IV. Lijepim, oko pitanja reda templara, koji su vrlo nepravedno ukinuti, a opet vidimo koliki je tu bio pritisak francuskih kraljeva, dakle da su pod njihovim pritiscima te iz osobnih i sebičnih interesa Filipa Lijepog, ukinuti templari, što je opet pokazalo jednu snagu da papinstvo slabi, a da jačaju pojedini kraljevi. Čak ne i car, car je negdje jedna druga razredna stvarnost, nego francuski kralj. I izabran je Klement V. kao neko kompromisno rješenje, nakon smrti Benedikta XI., ali Klement V. je rođenjem bio Francuz i podložnik engleskog kralja. Ne francuskog kralja, jer je to još ono vrijeme Stogodišnjeg rata, tako da neki dijelovi Francuske su pod engleskom vlašću. No on je Francuz po svom podrijetlu i Filip Lijepi ga je uspio na neki način staviti pod svoju kontrolu. Ustoličen je u Lyonu, mada tome ne treba davati toliko pažnju, takvih stvari je bilo i prije. Međutim, papa Klement V. za novo sjedište izabire Avignon, i tamo je od 1309. do 1376. bilo sjedište papa. I danas su tamo vidljive njihove palače, na neki način ostatak te papinske prisutnosti u 14. st. u Avignonu. Međutim, papa je u biti upregnut u politiku francuskih kraljeva. Avignon je izabran, možemo reći, ne bez veze. U blizini je Francusko kraljevstvo, međutim Avignon nije u posjedu francuskog nego napuljskog kralja Karla II., koji je papinski vazal i koji jest Francuz, odnosno pripada francuskoj dinastiji Anžuvinaca, pobočnoj grani, ali nije vodeća dinastija koja je na čelu francuske monarhije. Tako da je na neki način napravljeno nekakvo, može se reći, rješenje kojim se želi pokazati da papa ima neku neutralnost, uvjetno rečeno, jer nije na posjedu koje pripada francuskom kralju, ali papinstvo je u to vrijeme pod kontrolom francuskih kraljeva što se tiče vanjske politike, osobito francuskih pretenzija prema Italiji. I tu papinstvo na neki način ima važnu ulogu u pretenzijama francuskih kraljeva. Bez obzira na to razdoblje, mi možemo vidjeti da pape toga vremena su bez obzira na francuski utjecaj, što se tiče unutar crkvenih pitanja napravili velike reforme i doveli do nekad konkretnih strukturalnih promjena, međutim Europa kao takva nije mogla prihvatiti tu stvarnost da jedan važan duhovni i politički autoritet bude potpuno pod kontrolom jednoga iako vrlo jakog monarha, jer je to apsolutno značilo da se ugrožava i integritet drugih monarhija u Europi, odnosno drugih vladara, a s druge strane unutar same Crkve su već počela gibanja koja su bila za to da se papinstvo vrati onome mjestu kamo pripada, a to je bio Rim. Čak su se i sveci, osobito Sveta Katarina Sienska koja se izrazito angažirala u tome da se papinstvo vrati u Rim, kroz pisma papama, i uspjelo se to dogoditi s Grgurom IX. 1378., iako uz veliki otpor francuskih kardinala i samog kralja, da je Grgur IX. zajedno sa jednim dijelom kurije, i jednim dijelom kardinala preselio iz Avignona u Rim, i u Rimu ponovno uspostavio papinsko sjedište. Međutim, dio kardinala koji je ostao u Avignonu, u vjernosti i odanosti francuskom kralju, izabrao je novog papu. I mi smo u biti 1378. god. dobili nešto što se zove Zapadni raskol. Tako da razdoblje Avignona ima i svojih pozitivnih strana što se tiče unutarnjih strana crkvene stvarnosti, ali njegovo rješavanje izazvalo je jednu veliku krizu na Zapadu, koja će itekako imati poslije odjeka i unutar gibanja koja će se razviti i dovesti do reformacije.”
Zapadni raskol (1378.-1417.)
“Već govoreći vidite koliki je bio taj politički utjecaj i koliko se papinstvo našlo pod političkim utjecajem osobito francuskih vladara, koji su pod svaku cijenu htjeli očuvati kontrolu nad papinstvom. Međutim ostatak Europe je gledao da se papinstvo odmakne od Francuske. I to je izbor Klementa VII., dakle to su bili stari kardinali koji su bili vezani uz francuskog kralja i oni izabiru Klementa VII. za papu. No, u svakom slučaju sada imamo dvije kurije, imamo dvojicu papa, imamo dva kardinalska zbora, i ne samo to nego podijeljena je kompletna Crkva. Redovi i generali stoluju u Rimu, i generali stoluju u Avignonu. Automatski se to održava na unutarnje podjele u crkvenim redovima, u crkvenim strukturama. Biskupi se orijentiraju ili prema Avignonu ili prema Rimu, Europa, pojedine države prema Avignonu, ovisi koliko su pod utjecajem Francuske, ili želeći ovdje francusku vlast i francuski utjecaj prema Zapadu, odnosno prema Rimu. Tako da na neki način mi cijelo vrijeme imamo problem dvovšlaća u Crkvi i podijele u Europi, a cijela Europa želi da se to riješi. Tako da su se vladari podijelili na neki način, podijelili su se crkveni redovi, podijeljeni su čak i sveci. Obojica papa vjeruju da imaju pravo, obojica papa su uvjereni da su oni legalni pape i oni imaju svoje nasljednike, no zapadni svijet nastoji to riješiti. Pariško sveučilište kao ključni duhovno-intelektualni teološki centar srednjovjekovne Europe predlaže tri opcije kako se to može riješiti, ili ostavka obojice papa, odnosno avinjonskog i rimskog, ili sud, ali je pitanje tko će suditi, ili koncil. I sad, zemaljski vladari u svemu tome postaju sve nezadovoljni, tako da će obojica, i rimski i avinjonski pape gubiti potporu. Neki će se orijentirati prema Španjolskoj, bit će tu unutarnjih sukoba, u svakom slučaju na koncilu u Pisi 1409. god., kako bi se dokinuo raskol, ekskomuniciraju se tadašnji i rimski i avinjonski pape, no na koncilu je rečeno da je taj raskol koji se dogodio, ta shizma, hereza, i da oni koju uz to pristaju su heretici. Dakle tadašnji i rimski i avinjonski papa su proglašeni kao nevaljani i da se treba izabrati novi papa. Izabran je Aleksandar V. Međutim, ni rimski, ni avinjonski ne odustaju od svojega, i sada u Crkvi imamo trojicu papa, koji će čak imati i svoje nasljednike. Neki od njih će biti vrlo skandalozni, kao recimo Ivan XXIII., koji je naslijedio toga Aleksandra V. izabranog u Pisi. On je vrlo skandalozan papa, tako da će se izbrisati iz registra papa, i tek imamo u 20. st. Ivana XXIII., koji će ponovno uzeti to ime. No taj Ivan XXIII. pokušava to nadvladati i saziva novi koncil u Rimu, no nitko na njega neće doći. Onaj koji će presuditi u tome, uz podršku svih vladara Europe, bit će car Sigismund Luksemburški, ili Žigmund kako se kaže na hrvatskom. Godine 1414. saziva koncil u Konstanzi, i možemo reći da je to uistinu bio najveći crkveni skup u povijesti, i glasalo se po nacijama. Nekako je taj prijedlog pariškog sveučilišta išao prema tome da koncil to riješi. Postoje nacije, talijanska, francuska, njemačka i engleska. Mi se kao Ugarsko-hrvatska država, nalazimo u sklopu toga njemačkoga, možemo reći nacionalnog korpusa, iako to nisu nacije u današnjem suvremenom smislu riječi, i kardinali koji su opet jedna skupina koja ima svoj glas. Sva trojica papa su svrgnuta, i jednoglasno je izabran i priznat od sviju papa Martin V. i time je, možemo reći, nadvladana zapadna shizma, odnosno Veliki zapadni raskol, a pojedinci su ili prisiljeni da se odreknu, neki su to prihvatili, a neki nisu, pa su bili zatvoreni, oduzeta im je svaka vlast. U biti izborom Martina V. jest nadvladan Zapadni raskol, ali se pokazalo da su se morale uplesti svjetovne vlasti kako bi se raskol nadvladao, a onda se javio jedan problem, a to je bio koncilijarizam, gdje su pojedinci počeli zastupati ideju da je koncil nad papom, i da je koncil pravi poglavar Crkve, i da jedini ima vlast od Boga i da se pape moraju pokoravati koncilu. Naravno to nigdje u tradiciji Crkve nije bilo u praksi, međutim, u ovakvoj situaciji pokazala se snaga koncila, a ne snaga papinstva. I to će biti jedan od velikih problema zašto će pape u vremenu kada se javlja reformacija, odugovlačiti sa sazivanjem koncila jer je ta ideja koncilijarizma, dugo, dugo visjela nad Crkvom, i kod papinstva kasnijih razdoblja je postojao veliki strah da se ne obnovi koncilijarizam i da se ne degradira papinska služba.”
Cijelu emisiju Magistra vitae poslušajte u nastavku, a u trećem i posljednjem dijelu doc. dr. sc. fra Daniel Patafta govorit će nam o pojavi protestantizma, Martinu Lutheru, osnivanju anglikanske Crkve u Engleskoj i odgovoriti na pitanje živimo li u vremenu novog raskola ili hereze?
Andrija Šego
