19.4 C
Međugorje
27.06.2222.

Dr. sc. Gordan Ravančić: O dolasku dinastije Arpadović na hrvatsko prijestolje

U četvrtak 2. lipnja 2022. god. u emisiji Magistra vitae, povodom 800. obljetnica od izdavanja Zlatne bule, kraljevske isprave koju je 1222. god. izdao ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. Arpadović, započeli smo govoriti o toj temi. U prvoj, uvodnoj emisiji, doznali smo više o dolasku dinastije Arpadović na hrvatsko prijestolje i o vladavini ugarsko-hrvatskog kralja Bele III., oca Andrije II. Naš gost bio je dr. sc. Gordan Ravančić, ravnatelja Hrvatskog instituta za povijest.

Za početak možete li u kratkim crticama kazati kako Arpadovići dolaze na hrvatsko prijestolje i koje promijene nastaju u zemlji njihovim dolaskom?

“Ugarska dinastija Arpadovića dolazi na hrvatsko prijestolje početkom 12. st. Razlozi tome sežu nekoliko desetljeća ranije. Hrvatski kralj Zvonimir imao je za ženu ugarsku princezu, koja je bila nećakinja ugarskog kralja Ladislava, ona tzv. Jelena Lijepa. Nakon smrti kralja Zvonimira 1089. god., dolazi do jednog dinastičkog rascjepa, jer kralj Zvonimir nije imao svog nasljednika i poznata je ona legenda da je ubijen na Kosovu polju, kod Pet crkava. Naravno historiografija je dokazala da se to nije baš tako dogodilo. On je umro prirodnom smrću, jer nakon njegove smrti još jedno kratko vrijeme vlada Stjepan II. On je bio nećak Petra-Krešimira IV. Međutim došlo je do tog dinastičkog rascjepa 90-ih god. 11. st. Pojavljuje se nekoliko pretendenata na hrvatsko prijestolje. Jedan od tih pretendenata, da ne širim priču, bio je i ugarski kralj Ladislav. U sklopu te kampanje osvajanja i preuzimanja hrvatskog prijestolja, osnovana je Zagrebačka biskupija 1094. god., o čemu nam govori jedan bitno kasniji izvor Felicijanova isprava. Taj prelazak i dolazak ugarske dinastije na hrvatsko prijestolje nije bio tako lagan. Zapravo cijela priča se odvija od 90-ih god. 11. st. do 1102., kada se Koloman kruni u Biogradu za hrvatsko-dalmatinskog kralja. Tu bi valjalo samo istaknuti, osim osnutka Zagrebačke biskupije 1094. god., što nam opet govori o mnoštvu stvari, da je očito došlo do određene dezintegracije i crkvene jurisdikcije, jer prostor na kojem se osniva Zagrebačka biskupa1094., velikim dijelom ulazi i opseže ono što je bila kasnoantička Sisačka biskupija. I zapravo nismo sigurno što se to točno dogodilo, jer se ta Sisačka biskupija spominje 925. god. na Splitskim saborima. Jednako tako, nakon što je osnovana biskupija, Ladislav se povlači, ostavlja svog nećaka Almoša ili Alma, da upravlja. On očito nešto nije dobro radio, jer sljedeći u nizu se pojavio Koloman i 1097. god., vojska koja ide dočekati njegovu suprugu, koja putuje preko hrvatskih krajeva, na Gvozdu se, gdje god taj Gvozd bio, danas dio historiografije misli da je na Petrovoj gori, neki govore da je Kapela, ta ugarska postrojba susreće sa vojnom silom kralja Petra Svačića ili Snačića, to je sada još jedna rasprava o kojoj bi puno mogli pričati, i zapravo pobjeđuje tu vojsku i nakon toga imamo samo vrlo fragmentarne podatke iz bitno kasnijih stoljeća i nešto arheoloških podataka, o tome da neki dijelovi nekadašnjeg Hrvatskog Kraljevstva, priznaju pomalo ugarsku vlast. To se sve nekako zaokružilo 1102. god. Kolomanovom krunidbom u Biogradu. No to nije u potpunosti bio kraj cijele priče, jer tek 1105. god. on ulazi u Zadar, o čemu nam svjedoči natpis na zvoniku Svete Marije, i tek tada se zapravo zaokružuje ugarska vlast na prostoru nekadašnjeg Hrvatskog Kraljevstva. Tu naravno uvijek iskače kada govorimo o tom prelasku, dakle vlasti s dinastije Trpimirovića na dinastiju Arpadovića, i priča o Pacti conventi koja je u historiografiji dugo figurirala kao ugovor između Ugarske i Hrvatske u smislu dakle stvaranja nekakve personalne unije koja je doista bila realnost nakon 1102. god. Međutim suvremena historiografija je pokazala da Pacta conventa ne može biti ugovor, radi se o kroničarskom zapisu sačuvanom tek iz 14. st. i zapravo vrlo vjerojatno govori o društvenim i političkim odnosima 14. st. kada je dio hrvatskog plemstva, koje se uzdiže prilikom stupanja nove dinastije, dinastije Anžuvinaca, koje je pokušavalo pravdati svoja stečena prava, ali nezapisana, kroz priču o Pacti convneti. Ali to bi nas uistinu daleko odvelo. Zapravo s 1102. god. i kroz taj jedan splet raznolikih političkih i kulturnih događanja Arpadovići dolaze na hrvatsko prijestolje. I ostat će Hrvatska u svezi s Ugarskom preko 800 godina.”

Prije nego što je Andrija II. zasjeo na prijestolje, kralj je bio njegov otac Bela III., koji donosi neke odredbe zbog kojih je Andrija ostao bez zemlje. To je narušilo mir unutar obitelji. Što nam možete kazati o tome?

“Bela III. u našoj historiografiji je dosta podcijenjen vladar. On je jedan zapravo, kao u svoje doba Bela IV. ili kasnije Ludovik Anžuvinac Veliki, jedan od najznačajnijih vladara onog vremena Europe kada on živi, a u našoj historiografiji je nekako ostao sa strane, jer njegovo uplitanje na prostore Hrvatskog Kraljevstva nije bilo takvo da je starija historiografija prepoznavala vrijednost onoga što je Bela radio. Belina priča je također vrlo zanimljiva. On je živio u zadnjoj četvrti 12. st. i ono što je bilo zanimljivo, zapravo on je bio jedan od onih ugarskih prinčeva koji je bio dan u zalog dinastiji Komnena za potpisivanje mira. Treba imati na umu da je kraj 12. st. zadnji nekakav veliki odsjaj Bizantskog Carstva i vladavina Emanuela Komnena je bila iznimno značajna. Oni su zauzeli gotovo potpuno prostore današnje Bosne, duboko se usjekli u prostor Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva i ugarski kraljevi su imali puno problema s njima. I da bi ostvarili mir, Bela, ne tada još kao kralj, već kao princ, bio je jedan od zaloga mira. On je na bizantskom dvoru ostao sve do 1172. god. kao svojevrsni talac, ali budući da Emanuel Komnen nije imao muške djece, on je trebao biti prestolonasljednik, on je trebao naslijediti Emanuela Komnena na bizantskom prijestolju. Međutim 1170. god. Emanuel Komnen je dobio sina, i onda je automatski Bela, koji je na bizantskom dvoru dobio ime Aleksije, to mu je ime oduzeto, maknut je iz svih privilegije i maknut je iz prijestolonasljednog reda i zapravo je Emanuela Komnena naslijedio njegov sin Aleksije. Bela se vratio u Ugarsko Kraljevstvo i sa svojim povratkom, i sjedanjem na prijestolje, on je zapravo u Bizantu vidio čitav niz načina kako se organizira carska, tj. vladarska kancelarija, kako se organizira uprava, te neke od tih modela pokušao preslikati na Ugarsko Kraljevstvo. Ono što je Ugarsko Kraljevstvo jako, jako dugo vremena morilo, i ne samo u doba Bele III., nego i kasnije jest činjenica da unutar dinastije Arpadovića nikad u potpunost nije bio ustanovljen nasljedni red. Je li to prema senioratu, da najstariji član obitelji nakon smrti kralja treba naslijediti krunu i prijestolje, ili to treba biti prvorođeni sin. Ono što će učiniti Bela III., on će uvesti princip primogeniture, tj. određuje da najstariji sin mora njega naslijediti, a to je bio Emerik. Jednako tako, budući da je došao iz Bizanta, gdje je pisana kultura bila vrlo, vrlo snažna, on uvodi i reforme u sudbeni sustav onodobnog Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, te više neće biti na samim sudovima važan usmeni iskaz, nego se promovira pisana kultura i pisana isprava. I upravo iz doba zadnje četvrti 12. st., pojavljuje se sve veći i veći  broj pisanih isprava. Naravno to je povezano i sa onom obnovom sveučilišta na talijanskom poluotoku i obnovom rimskog prava i puno širem kulturnom procesu, tzv. renesansi 12. st. Jednako tako da ne širim sada puno priču, da krenemo prema Andriji. Andrija je očekivao da će dobiti hrvatsko herceštvo, jer je unutar Arpadske kuće bilo zamišljeno da mladi vladar treba, dok kralj vlada, da prestolonasljednik dobiva titulu hercega ili vojvode u hrvatskom dijelu kraljevstva, to je bio Emerik. Ali s dolaskom Emerika na prijestolje, nakon smrti Bele III. 1196., Andrija neće dobiti to herceštvo, jer je on trebao biti i bio je proglašen i krunjen za kralja Haliča (Galicije), to je područje današnje Ukrajine. To je područje, baš kao i danas nažalost, bilo nemirno područje tijekom srednjega vijeka. I Andrija je tijekom tog svog herceškog razdoblja, a i razdoblja vladavine kada će postati kralj 1205. god., morao povesti 14 različitih kampanja pokušavanja primirivanja te zone i kontrole, što mu neće uvijek polaziti za rukom. Tako da ono što je Andrija očekivao bilo je da će se on naći u nasljednom redu, nakon svoga brata. To se neće dogoditi, jer kako sam rekao Bela je uveo princip primogeniture i Emerika je trebao naslijediti njegov sin Ladislav, što će se na kraju i dogoditi, ali taj će Ladislav vrlo kratko vladati. Početak Emerikove vladavine, a kraj vladavine Bele III. bit će začinjen s jednom klicom razdora unutar dinastije Arpadović, između braće Emerika i Andrije. Ono što je još jednako jako važno za spomenuti, jest činjenica da je nakon smrti Emanuela Komnena kojeg sam spomenuo, došlo do postupnog povlačenja Bizanta iz područja onoga što bi danas nazvali Balkan, i tu je Bela III. proveo čitav niz ratova, i za to mu je bila potrebna vojska. A unutar Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva ugarski kraljevi su se mogli oslanjati na plemstvo koje je njima vjerno i da bi zapravo dobio vjernost plemstva, a moramo se sjetiti da je Bela III. dugi niz godina svoga mladenaštva nije bio prisutan u Ugarskom Kraljevstvu, njegove veze i poveznice s ugarskim plemstvom nisu bile toliko čvrste. On je te veze pokušao popraviti, da radi jednu reformu upravnog sustava, da čitave kraljevske županije i druge velike kraljevske posjede daje u trajno vlasništvo pojedinim velikaškim rodovima u zamjenu za njihovu službu. I to naravno dok je kralj bio jak, kao što je bio Bela III. koji je znao dobro manipulirati sa državnim financijama, stvar funkcionira. Međutim kada se pojavi malo slabiji vladar, koji nije u stanju tako dobro manipulirati sa ljudima i sa sredstvima s kojima raspolaže, stvar se vrlo brzo može raspasti, jer zapravo u koliko veliki magnati koji dobiju na trajnu upravu pojedine dijelove zemlje, ukoliko se dovoljno vojno osnaže, kralj im zapravo ne može ništa. Tako da je Bela, Emeriku, pa onda i Andriji, ostavio zemlju koja je prošla jednu priličnu reformu, ali ta reforma nije bila potpuno uvrježena unutar samog kraljevstva, te će, kao što je Bela vodio veliki broj ratova, Andrija voditi još više ratova i često neće biti prisutan u zemlji. Dogodit će mu se gotovo potpuni raspad teritorijalnog aparata kraljevske vlasti.”

U drugom dijelu emisije govorit ćemo o vladavini ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. Arpadovića, o njegovim borbama za prijestolje sa bratom Emerikom i odlaskom u križarski rat.

Andrija Šego

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne