Dr. sc. Gordan Ravančić: Smisao povijesti je revalorizacija onog što znamo o vlastitoj prošlosti

U četvrtak 16. lipnja, povodom 800. obljetnice od izdavanja kraljevske isprave Zlatne bule, zaključili smo ciklus emisija Magistra vitae na tu temu. U trećoj i posljednjoj ovosezonskoj emisiji, naš gost bio je dr. sc. Gordan Ravančić, ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest, s kojim smo govorili o razlozima izdavanja Zlatne bule i njenom sadržaju.

Nakon povratka s križarskog pohoda, kralj Andrija II. zatiče teško stanje unutar zemlje, a problemi koji su se nagomilali, doveli su do toga da je protiv njega ustao i njegov sin Bela, kasniji kralj Bela IV. Takvo stanje rezultiralo je donošenjem Zlatne bule 1222. godine. Možete li za naše slušatelje reći nešto o tome i o sadržaju Zlatne bule?

“Ono što je bitno kada govorimo o Zlatnoj buli je zapravo imati na umu koji se to sve procesi događaju, koji rezultiraju time da se zapravo pojavljuje sloj stanovništva, koji želi i misli da ima pravo pobuniti se protiv kralja, koji ne osigurava red u kraljevstvu. Naime, čitavo razdoblje druge polovice 12. st., pa onda prve polovice 13. st., na prostoru Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva je zapravo jedno razdoblje kada dolazi do određenog društvenog raslojavanja u sloju povlaštenih ljudi u kraljevstvu. Naime, sustav kraljevskih županija, općenito vojni sustav, je bio zamišljen na način da su postojale određene teritorijalne jedinice na kojima su pojedini ljudi, slobodni ljudi, imali pravo korištenja te zemlje u zamjenu za vojnu službu. Ti ljudi počinju se zapravo u drugoj polovici 12. st., i u prvoj polovici 13. st., društveno raslojavati s obzirom na njihovu, s jedne strane društvenu, gospodarsku ali i političku uspješnost, i neki od njih će zapravo sa krajem 13. st. završiti u kmetskom statusu, a drugi od njih će se uzdići u sloj nižeg plemstva. No u razdoblju početka 13. st. oni se nazivaju iobagioni castri, kao osobe koje ispod kraljevskih utvrda zapravo drže taj posjed, ili u onoj jednoj malo kasnijoj fazi kraljevski servienti ili kraljeve sluge kao takve. U trenutku kada Andrija II. dolazi na prijestolje, taj sloj ljudi nalazi se zapravo u fazi da su oni vojna snaga na koju se kralj može osloniti, ali nisu pravno zaštićeni, zato što kraljevski i sudski sustav, i općenito i teritorijalni aparat kraljevske vlasti ne funkcionira. To je naravno ono što sam rekao, u situaciji kada Andrija odlazi i vraća se sa križarskog pohoda, doživjelo svoj maksimum u smislu da zapravo kralj više godina uopće nije sudio, kvario je novac kojim ti kraljevski servienti plaćaju porez, gubi vrijednost, tj. vrijednost mu je varijabilna, taj novac i ta dobit se nakuplja ne u rukama Ugarskog Kraljevstva, nego u rukama različitih stranaca, koji dobivaju u zakup prikupljanje poreza, i sve to će dovesti do toga da se oni pobune. Toj pobuni, kao što ste rekli, pridružit će se i hrvatski herceg Bela, kasniji kralj Bela IV., i rezultirat će da će u srpnju 1222. god., kralj biti prisiljen potpisati jedan dokument, koji se vrlo često naziva i Magna Charta Srednje Europe, aludirajući na Magnu Chartu Libertatum koja je nešto ranije donesena na prostoru Engleskog Kraljevstva. Iako te dvije isprave sadržajno nemaju toliko dodira kao što se na prvi pogled čini, u svakom slučaju, tom 31 točkom, taj povlašteni dio stanovništva, ti kraljevski servienti, osigurali su svoja prava s obzirom na kraljevsku vlast i s obzirom na magnate i crkvene vlasti. Osvrnut ću se na nekoliko stvari koje smatram da su najbitnije. Dakle, dobili su pravo da kralj jedanput godišnje mora održati obavezan godišnji sud o blagdanu sv. Stjepana kralja, što znači u kolovozu, gdje bi svaki kraljevski servient mogao podastrijeti svoj problem i kralj mora o tome suditi, i bez toga suda se ne može ništa postupati, i to bar jednom godišnje. U slučaju izostanka kralja to treba činiti palatin ili ostrogonski nadbiskup. Stranci ne smiju dobivati prelatska mjesta i ne smiju dobivati značajne i visoke pozicije unutar kraljevskog bilo sudbenog, bilo upravnog, bilo financijskog aparata, što je inače do tada bila vrlo česta praksa. Jednako tako novac se smije samo jednom godišnje mijenjati i to o Uskrsu, tako da bi se zadržala vrijednost novca i zapravo da bi se zadržao gospodarski sustav usustavljen kao takav. Ono što je jako morilo same kraljevske serviente, a zapravo se najviše ticalo vladavine samog Andrije II., jest da je jasno definirano da se navalni rat, kojeg ugarski kralj vodi izvan granica, financira isključivo iz kraljeve blagajne, a obrambeni rat financiraju sami kraljevski servienti. Kada brane svoju zemlju, onda su oni ti koji dakle trebaju osigurati sredstva za obranu. Ali ako su to navalni ratovi, kao što je to recimo bio križarski pohod ili ratovi u Galiciji, e onda u tom trenutku zapravo sam kralj treba to na neki način financirati. Vrlo često se govori da je Zlatna bula obuhvaćala i da se ticala samo ugarskog dijela kraljevstva. Međutim, jedna od odredbi govori o tome da se jedan vrlo specifični porez mora plaćati na način koji je ustanovio kralj Koloman. Radi se o porezu koji se zove marturina, koji se ubirao i bio je karakterističan za prostor današnje, tj. srednjovjekovne Slavonije, koji se inače ubirao u kuninim kožama. Ubirao se samo na tom dijelu kraljevstva, a bio je ustanovljen da se mora plaćati ta kunina koža, koja je iznosila  12 denara. To nam govori da se zapravo Zlatna bula nije ticala samo ugarskog dijela kraljevstva, nego se ticala i nekih drugih dijelova kraljevstva. No ono što svakako treba imati na umu je, i postaviti pitanje, je li doseg Zlatne bule obuhvaćao i hrvatski dio kraljevstva? Poglavito velikaške rodove, kao što su to bili Krčki knezovi kasniji Frankopani, Bribirci, Kačići i drugi rodovi koji su upravljali onim hrvatskim dijelom Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Za to zapravo nemamo nekih dokaza, jer vrlo vjerojatno da ako i je, bilo je zamišljeno da Zlatna bula i to obuhvaća, no njen doseg nije išao do tamo.”

Stanje unutar zemlje nije se naročito promijenilo, što nam pokazuje i godina 1231. kada je kralj Andrija II. morao izdati novu, proširenu Zlatnu bulu. Koje su promijene tada nastupile?

“Ono što se dakle vrlo brzo pokazalo, vrlo slično, sad moram napraviti analogiju iako ne potpunu sa Engleskim Kraljevstvom, jednako kao što su se morali donijeti Oksfordski statuti zbog nepoštivanja engleskog kralja onoga što je potpisao s Magnom Chartom, tako je i Andrija mislio da je sa činjenicom što je potpisao ispravu koju danas prepoznajemo kao Zlatna bula, da je time riješio svoj problem, i nastavio je zapošljavati poglavito strance kao ubirače poreza, što je naravno nakon nekog vremena izazvalo revolt, pa je 1231. god. bio prisiljen izdati novu ispravu. U toj se ispravi dolazi do dvije jako važne izmjene. Ima ih nekoliko, većinom se stvari ponavljaju, ali smatram da su dvije iznimno važne. U ispravi iz 1222. god. bilo je izrijekom rečeno da ukoliko kralj ne bi poštovao tu 31 točku, koja je propisana, niži plemići, kraljevski servienti, imaju pravo na oružanu pobunu ius resistendi. Zašto je to važno? Na taj ius resistendi, na to pravo će se pozivati vrlo često i u kasnijim stoljećima dijelovi ugarskog, a i hrvatskog plemstva. Međutim u ispravi iz 1231. god. taj ius resistendi je izmijenjen, jer je rečeno ukoliko kralj ne postupa kao što je dogovoreno, odluka o tome je li kralj pogriješio ili nije pogriješio prepušta se ostrogonskom nadbiskupu, koji ima pravo ekskomunikacije vladara zbog nepoštivanja zakona. To može zvučati da se kralj zapravo time lako izvukao. Međutim, to nije baš tako budući da je ekskomunikacija u onom vremenu, dakle u Europi 13. st. koja je prožeta kršćanskim duhom i zapravo svjetovna i crkvena vlast su međusobno silno prožete, ali treba reći i između ostalog se sjetiti, da bi netko i postao ugarsko-hrvatski vladar, mora biti krunjen krunom sv. Stjepana koju mu na glavu može staviti samo ostrogonski nadbiskup. U tom smislu kazna ekskomunikacije je prilično strašna kazna. Sjetimo se samo recimo u trenutku kada Papa ekskomunicira Karla Dračkog, iako je to stoljeće i pol kasnije, 1380. god., to Karlu Dračkom stvara silni problem u smislu instalacije za ugarsko-hrvatskog kralja. Tako da ta činjenica promjene odredbi Zlatne bule, iako se čini da je kralj zapravo lakše prošao, zapravo i nije. No jesu li i kasniji vladari poštovali tu Zlatnu bulu? Zapravo za doba vladavine Arpadovića i kasnije Anžuvinaca, Zlatna bula nije jako utjecajna. Međutim u 15. st. doći će do velikih promjena unutar Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, s obzirom da će već sa 14. st. izumrijeti dinastija Arpadovića, a onda sa krajem 14. st. i dinastija Anžuvinaca, pa će onda zapravo  nekako ponovno doći u fokus ugarskog plemstva, pa će se pojedini vladari, recimo dinastija Jagelovića, morati zaklinjati na Zlatnu bulu.”

Naše zaključno pitanje može biti jedna tema za sebe, malo ste već i otkrili. Koliko su se poštovale odluke Zlatne bule, vidimo iz vladavine Andrije II., on je izdao tu ispravu, pa se nije držao svih točaka. Što je s njom bilo kroz povijest i do kada je ostala na snazi? Kazali ste izmijenilo se nekoliko dinastija, a u 16. st. dolazi i dinastija Habsburg. Što se tiče one točke da velikaši imaju pravo ustati na kralja, vjerujemo da se pri tome naši slušatelji prisjećaju 17. st. i ustanka Zrinskih i Frankopana i ostalih ugarskih velikaša.

“Baš ste to lijepo rekli. Uistinu Zlatna bula je ostala u svijesti dijela plemstva Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva i povremeno su se pozivali na nju. E sad ostaje uistinu velikim dijelom upitno koliko je to imalo neku pravnu težinu i valjanost, pogotovo zato što je kraljevstvo prošlo kroz nekoliko dinastičkih transformacija, a onda naravno i ustrojbenih transformacija. Iako nam se čini da je Zlatna bula vrlo analogna onoj Magni Charti koju sam već spomenuo, zapravo čini se da nije imala toliku težinu unutar samog Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. To nam govori i činjenica da je najstariji prijepis, koji nam je ostao, iz 1318. god. i danas se čuva u arhivu ostrogonske nadbiskupije. Dok recimo za Englesko Kraljevstvo postoji sačuvan original. No da se vratim u ovu priču sa Zrinskim i Frankopanima. Nedavno smo obilježavali godišnjicu pogibije i Zrinskog i Frankopana, uza čiji se ustanak povezuje i mogućnost pozivanja na ius resistendi, pravo otpora sadržanog u Zlatnoj buli. Velikim dijelom, to je otvoreno pitanje jer ova suvremena pravna povijest govori o tome da se i nisu mogli pozvati. Međutim ono što smatram važnim za naglasiti zapravo u tijeku je jedan projekt koji se provodi u sklopu Pravnog fakulteta, koji zapravo ide upravo u smjeru raščlanjivanja osnovanosti pobune Petra Zrinskoga i Fran Krste Frankopana, dakle cijelog tog sklopa hrvatskih i ugarskih magnata, koji su ustali protiv cara Leopolda. Ono koliko ja za sada imam saznanja, zapravo čini se da se nisu u tom trenutku 17. st., imali pravnu osnovnu za potezanje ius resistendi. Međutim pričekajmo rezultate projekta kojeg vodi akademkinja Nella Lonza, pa ćemo po tom pitanju biti pametniji. U svakom slučaju Zlatna bula je jedan vrlo vrlo zanimljiv dokument, koji očigledno nije imao onoliko duboke i dalekosežne posljedice kao što se to činilo, ili kao Magna Charta, a imalo je potencijala da ima. No to je opet jedno svjedočanstvo, na neki način da život na ovim prostorima, između Istoka i Zapada, ponekad dakle povijesni vjetrovi neke stvari koje se čine u jednom trenutku da su pozitivne ili u kamen uklesane, zapravo s vremenom se pokaže da nisu takve.”

Upravo iz tog razloga dobro je što postoji historiografija i što se uvijek istražuje.

“Bez revizije povijesne znanosti, nakon što je Vjekoslav Klaić napisao pet knjiga Povijesti Hrvata, zapravo se onda više ne bi trebali baviti hrvatskom poviješću, što naravno nije istina, jer smisao povijesti kao povijesne znanosti, znanstvene discipline jest revalorizacija onog što znamo o vlastitoj prošlosti!

Cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu.

Andrija Šego

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne