Prije 30 godina odlučeno je da će nova državna moneta u Republici Hrvatskoj biti kuna, a od 1. siječnja 2023. godine kunu je zamijenio euro. To su nam bila dva povoda za snimanje emisije na temu: „Kuna – kroz povijest“ u kojoj smo, u prvom dijelu, doznali od kada se lik kune pojavljuje na hrvatskom srednjovjekovnom novcu, kako se taj novac nazivao, kako se kovao, te do kada je bio u upotrebi. Naš gost bio je dr. sc. Tomislav Bilić, Muzejski savjetnik i voditelj numizmatičkog odjela Arheološkog muzeja u Zagrebu.
Iako je tema naše emisije „Kuna kroz povijest“, kažimo na samome početku da se porez prije pojave kovanog novca plaćao u kuninoj koži. Iz kojeg vremena pratimo plaćanje takvog poreza, i što označavaju pojmovi kunovina i marturina, koje vežemo uz taj porez? Jesu li ti pojmovi istoznačni?
“Pojmovi kunovina i marturina definitivno jesu istoznačnice. Međutim, pojam marturina javlja se u srednjovjekovnim izvorima i to u onom srednjovjekovnom latinitetu označava ili životinju kunu, ili porezno davanje. Dok je termin kunovina, novovjeki prijevod tog termina marturina, kojeg su upotrebljavali hrvatski povjesničari krajem 19. st., kako bi zapravo kroatizirali sami taj naziv. Pojam se nekako uvriježio u javnosti, a ne vidim zašto i ne bi, jer je približno točan prijevod onog što je ta latinska srednjovjekovna riječ označavala. Što se tiče ovog što ste spomenuli da se porez prije pojave kovanog novca plaćao u kuninoj koži, riječ je dakle o tom porezu marturini. O tome nemamo nikakvih pouzdanih povijesnih podataka. Imamo jako puno podataka da se marturina, to porezno davanje, plaćalo u razno raznim kovanicama, od banskih denara, frizatika, raznih drugih valuta. Međutim kunino krzno nije posvjedočeno kao platežno sredstvo kojim se marturina plaćala. Otkuda onda to, otkuda onda taj podatak? Negdje krajem prve trećine 14. st., živio je jedan vrlo, vrlo obrazovan crkveni čovjek, odnosno kanonik, koji se zvao Ivan Gorički. Povjesničari ga smatraju i najobrazovanijom osobom svoga vremena. On je najpoznatiji po tome što je napisao “Statute zagrebačkog Kaptola”, današnje zagrebačke nadbiskupije, koji su sačuvani u čak dvije recenzije, koje su međusobno razdvojene nekakvih 20-ak godina. U tim “Statutima” ima jedan opširan uvodni povijesni dio, gdje Ivan Gorički piše o marturini. U njegovo vrijeme ona se plaćala u banskim denarima, ali on piše da u davna vremena, vjerojatno za vrijeme vladavine kralja Kolomana, da se ta marturina plaćala u kuninim kožama i da su lokalni vlastodršci, feudalci, od svojih seljaka, koji su živjeli na njihovoj zemlji, primali darove u kuninim krznima, od kojih su onda izrađivali kapute. Međutim, Ivan Gorički to nije mogao znati, Ivan Gorički je tu priču kreirao na temelju svoje izuzetno velike obrazovanosti i na temelju jednog svog, ako ne osobno, onda interesa organizacije u kojoj je radio. Naime, upravo za vrijeme njegova života, nekoliko desetljeća su se vodile teške debate oko toga je li crkvenu desetinu moguće plaćati u naturi. U to vrijeme je pala vrijednost novca, recimo da se novac pokvario, a pošto se desetina plaćala u novcu, onda je onima koji su je sakupljali bilo u izravnom interesu da se ona plaća i u naturi. I kako bi osnažio taj zahtjev Crkve i kako bi ga podupro sa argumentima, koje je projicirao, recimo u daleku prošlost, on je zapravo kreirao priču o plaćanju marturine u kuninim krznima. To je primjer jedne učene etimologije. Već sam više puta istaknuo da je bio izuzetno učen čovjek, pravnik, koji je zastupao zagrebački Kaptol u raznim procesima, i on je bio više nego kvalificiran da kreira jednu taku priču. Naravno, kasniji povjesničari su prihvatili tu priču, međutim nije rečeno da ta priča nije istinita, dakle ta etimologija je vrlo uvjerljiva, i moguće je da ona održava stvarno stanje stvari, ali povijesni izvori nam to ne potvrđuju.”
Pronašao sam podatak da se u Zlatnoj buli Andrije II. iz 1222. godine spominje ubiranje marturine već u doba kralja Kolomana, i da se sastojalo u davanju tih kuninih koža, a isto tako neki autori smatraju da se ta marturina ubirala u doba vladara narodne krvi, te da se grad Osor na Cresu mletačkoj vladi obvezuje 1018. god. na davanje danka od 40 kuninih koža.
“Ovaj podatak je vrlo pouzdan iz 1018. god. On je potvrđen u onovremenim poveljama, i on nam je vrlo znakovit u uporabi kuninog krzna. Naime, kao što ste spomenuli, Osor i grad Beli, također na Cresu, plaćali su danak Veneciji u kuninim krznima, dok je Rab plaćao u svili, a Krk je plaćao u lisičjim krznima. Znači govorimo o plaćanju danka koji nema nikakve veze s poreznim davanjem marturinom. Te dvije stvari treba prilično jasno odvojiti, jer ih povijesni izvori odvajaju. Ono što možemo zaključiti da su gradovi na Cresu sigurno plaćali danak i da je kunino krzno bilo sredstvo plaćanja danka u tom razdoblju. Kad ste spomenuli Andriju II., da u Zlatnoj buli Andrije II. spominje se porez marturina, ali se ne spominje davanje u kuninim krznima. Pojavio se krivi prijevod u jednome radu, odnosno kriva interpretacija određenih načina plaćanja vezano uz marturinu. Međutim, Zlatna bula Andrije II. definitivno to ne spominje. Ona spominje da je postojao porez marturina. Čak ne znamo je li se taj dio Zaltne bule odnosio na srednjovjekovnu Slavoniju ili se odnosio na samu Ugarsku. Postoje stručnjaci koji smatraju da se Zlatna bula odnosila isključivo na Ugarsku, dok većina hrvatskih povjesničara smatra da se barem taj dio specifično odnosio na srednjovjekovnu Slavoniju, ali ni u jednom dokumentu ugarske kraljevske kancelarije, ili bilo kojem drugom, ne spominje se plaćanje u naturi, odnosno plaćanje marturine u kuninim krznima.”
Kada započinje ubiranje marturine u kovanom novcu?
“Ono što mi znamo iz povijesnih izvora, ono počinje odmah kada dolazimo do prvih podataka o probiranju marturine, a to je već krajem 12., u svakom slučaju početkom 13. st. Marturina se redovito pobirala u novcu razno raznim, možemo reći, nominalama ili valutama, ali definitivno ono što znamo da se od samog početka ubirala u kovanicama, i ubirala se tako do kraja njenog postojanja.”
Gdje se i od kojeg materijala kovao taj novac, kako je izgledao taj postupak, te koja je razlika između banovca, denara i frizatika?
“Sve ove nominale, odnosno valute koje ste spomenuli, kovane su od srebra. I slavonski banovac, i denar općenito, i frizatik, zapravo su denari. To je manji srebreni novac koji je bio široko rasprostranjen zapadnom, srednjom, a djelomično i istočnom Europom. Treba razdvojiti te kategorije na upravo ove koje ste vi spomenuli. Dakle kada govorimo o frizaticima, govorimo zapravo o najranijim denarima koji su kovani i na našem prostoru. Oni su se proširili iz današnje južne Austrije, iz Koruške, i kovali su se čak i na našem prostoru negdje od pa recimo, prve trećine ili kraja prve trećine 12. st., pa nadalje. Nešto veći od njih bili su denari, koji se pojavljuju isto nešto kasnije. Među tim denarima nama su naravno najzanimljiviji slavonski denari ili slavonski banski denari, koji se popularno nazivaju banovci. Znamo točno kad i tko je osmislio taj naziv. Riječ je o Ćiri Truhelki, našem poznatom arheologu i numizmatičaru, koji je zapravo preveo latinski naziv moneta banalis ili denarius banalis kao banovac. Neki su to prihvatili, neki nisu. Čini mi se da se uvriježilo u historiografiji, pa zapravo zašto ne. Ali čini se da su to te tri glavne nominale koje su korištene i za plaćanje marturine. Niz povelja eksplicitno spominju da se marturina plaćala sa određenim svotama u frizaticima. Kasnije se spominju denari, za koje točno ne znamo koji su bili prije samog početka kovanja slavonskih, odnosno banskih denara, ali spominju se kasnije i sami slavonski, odnosno banski denari, kao kovanice u kojima se plaćala marturina. Novac je danas teže prepoznati, zapravo su najkarakterističniji ovi naši slavonski denari, koji su rađeni od dosta kvalitetnog srebra i osobito su dosta kvalitetno tehnički izrađivani u početku. Njih je onda najlakše i tipološki odrediti i prepoznati. On je na sebi imao tu karakterističnu kunu, najčešće između dvije šesterokrake zvijezde. Među povjesničarima postoje razilaženja što ta kuna predstavlja. Najvjerojatnije ona predstavlja heraldičko obilježje srednjovjekovne Kraljevine Slavonije, ali neki smatraju da je baš preko ove veze s marturinom, iz tog razloga, ona postavljena na hrvatski novac. Za to u principu nemamo nikakvih dokaza. Dokazi su recimo fiktivni, odnosno nečija interpretacija, ali opet nemamo ni konkretnih dokaza da je u 13. st. to bio službeni grb Kraljevine Slavonije. Ono što znamo, slavonsko plemstvo je tvrdilo krajem 15. st., da je kuna bila u drevnom slavonskom grbu, u grbu Kraljevine Slavonije, ali opet to je njihova interpretacija. Možemo je prihvatiti ili ne, čini se uvjerljiva, ali opet oni su imali određeni interes kada su tu interpretaciju davali. Što se tiče samog postupka kovanja, u odnosu na današnji postupak, on je bio relativno jednostavan, ali je bio puno zahtjevni. Naravno, izrađivale su se kovne pločice, koje u principu nisu morale biti sve potpuno jednake težine, nego se određena količina kovine morala podijeliti na određeni broj kovnih pločica. Ako su one odstupale određeni postotak, toleriralo se do 10%, toleriralo se čak nešto i više, onda to nije bilo problematično. A kovanje je bilo onako kako danas susrećemo na brojnim srednjovjekovnim sajmovima, znači kovanje pomoću kliješta, pomoću pečata koji je bio fiksni za avers, pomični za revers. To je mogla raditi jedna ili dvije osobe, i kovale su se relativno velike količine novca. Obično se smatra da je to bio jako zahtjevan posao koji nije mogao proizvesti puno predmeta u kratko vrijeme, ali znamo iz numizmatičkih analiza da se puno toga moglo proizvesti u jednom radnom danu, nekoliko stotina ili nekoliko tisuća tih predmeta.”
Zna li se gdje je se kovao novac na području današnje Republike Hrvatske?
“Svakako se zna. Ono što se sigurno zna je da su se ti slavonski denari, popularno banovci, s početka kovali u pakračkoj kovnici, i u zagrebačkoj kovnici, nekakvih možda stoljeće i pol. Postoje još neke lokacije koje se spominju u poveljama, odnosno srednjovjekovnim izvorima. Kao moguća mjesta kovanja spominju se Virovitica i Požega,, ali nažalost, vrlo je dvojbeno jesu li još neki gradovi imali kovnice, jer je nekada teško razlikovati u samim poveljama što je točno, što su autori povelja htjeli reći, odnosno na što su točno mislili. Ono što znamo je da je zagrebačka kovnica bila izuzetno produktivna i kovala je novac jako dugo vremena, konkretno banske denare, a ti banski denari su se proširili i izvan granica Kraljevine Slavonije, često i daleko izvan, a određeni ugarski gradovi često su ih imitirali, kovali su sličan ili vrlo sličan novac, jer je bio vrlo ugledan, dakle količina srebra u njemu je bila znatna, odnosno nije se na njemu toliko varalo i on je bio opće prihvaćen na području širem od Kraljevine Slavonije.”
Kada spominjemo kunu i lik kune na hrvatskom srednjovjekovnom novcu, spomenimo kako neki autori govore da se ne radi o kuni, nego o psu, a neki spominju i lik lava.
“Da, spominje se lik lava kao anžuvinska kraljevska oznaka, spominje se i pas, međutim tu treba razlikovati raniju i kasniju fazu kovanja slavonskih denara. U ranijoj fazi prikazi su dosta jasni, a u kasnijoj fazi su prilično slabiji. Te kasnije prikaze moguće je svakako interpretirati, možda da poznajemo samo njih, ne bi nam kuna bila prva asocijacija, ali ipak činjenica je da je velika većina autora prilično sigurna da je riječ o kuni. U krajnjoj liniji, znamo da su u srednjem i ranom novom vijeku lokalno stanovništvo, odnosno vlastela, interpretirali taj prikaz kao kunu, povezanošću s ovim starim kraljevskim slavonskim grbom. Osobno mislim da nema nekog velikog mjesta sumnji da je tu riječ o kuni. Argumenti koji konkretno spominju lava, imaju svoju podlogu u nekim povijesnim izvorima, u smislu onovremenih okolnosti, ali čini mi se da argumenti vezani uz kunu daleko pretežu i da to specijalno ne bih dovodio u pitanje da je to prikaz kune.”
Do kada je taj srednjovjekovni kovani novac bio u upotrebi?
“Pa kada govorimo o ovim nominalama, odnosno valutama o kojima smo do sada pričali, otprilike su frizatici i slavonski denari, odnosno banovci, istovremeno izašli iz opticaja. Znači negdje oko druge polovice, ili čak kraja 14. st. S time da je vrhunac broja emisija frizatika bio puno raniji, negdje prva polovica 13. st. Već od druge polovice 13. st., oni se puno manje upotrebljavaju, dok općenito denari koje ste spomenuli, nastavljaju se upotrebljavati dalje tijekom cijelog srednjeg vijeka, samo su to sad kraljevski ugarski denari, koji se kuju u kraljevskim kovnicama, a ne više ovi naši, hajmo reći, autonomni denari hrvatskog odnosno srednjovjekovnog slavonskog kraljevstva.”
Pronašao sam podatak da je ugarsko-hrvatski kralj Ladislav 1350-ih pokušavao ukinuti te banske daće i zamijeniti ih porezom kraljevske komore, te da je to na kraju učinila kraljica Marija 1384. god., i da je u zagrebačkoj kovnici dala kovati kraljevske novce?
“Je, upravo tako. Čak se zagrebačka kovnica nastavila povremeno koristiti kao kraljevska kovnica. Tu treba razlikovati upravo te ugarske kraljevske kovnice i banske, odnosno lokalne kovnice. Nekad nam to stvara probleme u interpretaciji povijesnih izvora, jer se često spominje kovnica s onu stranu Drave, a ne znamo je li se to odnosi na zagrebačku ili pakračku kovnicu u smislu lokalnih kovnica koje su kovale banske denare, ili se tu govori o recimo kovnici u Sirmiju, ili možda nekom drugom gradu, gdje se kovao taj kraljevski novac. Sa dolaskom dinastije Anžuvinaca znatno se mijenja društveno-politička slika Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, dolazi do puno veće centralizacije, mada su kraljevi i prije, i Arpadovići su pokušavali centralizirati, u prvom redu, prihode od kovanja koji nisu bili beznačajni. Znamo da je u početku namjesnik Slavonije i Hrvatske bio član kraljevske loze Arpadovića, ali tek su Anžuvinci sa svojom jačom infrastrukturom, sa jačom vojskom, sa općenito centraliziranijom organizacijom uspjeli na neki način centralizirati i kovanje novca, odnosno u potpunosti staviti pod kontrolu krune.”
Što nam govore pisani izvori, kako je tadašnje stanovništvo nazivalo taj novac, kazali ste ranije, naziv slavonski banovac dao je Ćiro Truhelka?
“Da, ono što mi znamo, znamo iz povelja. Široko stanovništvo nije bilo uključeno u samo to davanje naziva. Znamo da su povelje pisali uglavnom činovnici na kraljevskom ili nekim lokalnim dvorovima, odnosno središtima moći, tako da je teško reći kako je široko stanovništvo nazivalo novac. A znamo da su ga nazivali upravo kako sam spomenuo. Znamo da su frizatici bili upravo tako i nazivani, ili frizaški denar ili frizatik. Banski denar je imao hrpu naziva, barem 30-ak, ali najčešće je to bio moneta banalis ili denarius banalis. Nekada, vrlo često, samo denarius. Zapravo ne znamo konkretno koja je novčanica bila adresirana, a ima čak dosta srednjovjekovnih dokumenata iz Pečuške biskupije, gdje se spominje banski denar, denarius banalis, ali ne znamo je li tu riječ baš o banskom denaru kovanom na području Kraljevine Slavonije ili je u Pečuhu, odnosno na području Pečuške biskupije isto tako kovano nešto što se zvalo banski denar, što možda je i nije izgledalo kao banski denar, ali se u svakom slučaju tako nazivalo. Možda se na taj način dao i veći autoritet i vrijednost samoj kovanici koja je proizvedena izvan područja banske vlasti. Uglavnom, najčešći naziv definitivno je denarius, a on se mogao odnositi na sve, pa čak ne i na same kovanice, nego i kao oznaka valute, odnosno platežnog sredstva u širokoj primjeni.”
Cijelu emisiju Magistra vitae, poslušajte na našem YouTube kanalu.
Andrija Šego
