15.4 C
Međugorje
29.09.2222.

Dr. sc. Wolfy Krašić o akciji Fenix pokrenutoj u ugušenoj prije pola stoljeća

Nakon gušenja Hrvatskog proljeća, u lipnju 1972. godine u tadašnju Jugoslaviju upala je skupina hrvatskih političkih emigranata s namjerom da potakne narod na pobunu i sruši Jugoslaviju. Ta je akcija poznata kao Feniks-72, a povodom ovogodišnje 50. obljetnice donosimo ciklus od četiri emisije Magistra vitae na temu Bugojanske skupine. Naš gost bio je doc. dr. sc. Wolfy Krašić s Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, a u prvoj uvodnoj emisiji s njim smo razgovarali o stanju u Jugoslaviji 1972. godine te o pogledu hrvatske političke emigracije na slom Hrvatskog proljeća.

O situaciji u Jugoslaviji 1972. godine

“O Hrvatskom proljeću neću govoriti, vjerujem da o tome slušatelji u najosnovnijim crtama znaju. Međutim te 1972. godine dio hrvatskog naroda, ne samo u Hrvatskoj nego i u Bosni i Hercegovini, kao i nekim drugim dijelovima Jugoslavije u kojem su živjeli Hrvati, recimo u Vojvodini, ponovno je bio izložen obimnijoj represiji jugoslavensko-komunističkog režima. Zaredala su se politička suđenja, masovna izbacivanja iz Saveza komunista, opuštanja s posla, zatim premještaji na tzv. politički neosjetljiva radna mjesta, degradacije, prozivanja, verbalna maltretiranja, različiti oblici društvene marginalizacije. U svim tim procesima bili su zahvaćeni deseci tisuća ljudi. Dio Hrvata smatrao je kako je Hrvatsko proljeće uvod u stvaranje samostalne hrvatske države, a njegovo nasilno gušenje, još ga je više osnažilo u želji da jednoga dana živi u samostalnoj državi. No slom Hrvatskog proljeća, slomio je i nade jednog dijela Hrvata koji su smatrali da je moguće ostvariti humaniji oblik komunizma i pravednije odnose među narodima i republikama u Jugoslaviji, pa su onda i oni polako postajali zagovornici stvaranja samostalne hrvatske države. U Hrvatskoj povijesti započelo je razdoblje koje se uobičava nazivati hrvatska šutnja. Kontrola i represija režima u Hrvatskoj bili su toliko snažni i dugotrajni da su se onda i prve liberalizacijske silnice u 80-im godinama pojavile u Sloveniji, u Srbiji, dok je Hrvatska imala epitet dogmatske republike.”

O političkoj emigraciji nakon sloma Hrvatskog proljeća

“Ponajprije treba kazati kako je hrvatska politička emigracija, unatoč istom cilju, a to je bilo stvaranje samostalne hrvatske države, bila izrazito heterogena i podijeljena, s brojnim organizacijama, skupinama i pojedincima koji su imali različita, nerijetko i dijametralno suprotna gledišta i o hrvatskoj nedavnoj prošlosti, ali i o sadašnjosti i budućnosti, prvenstveno o tome kako i s kojim sredstvima treba voditi hrvatsku oslobodilačku borbu. Dat ću jedan pregled po organizacijama i istaknutijim pojedincima.”

Hrvatski oslobodilački pokret

“Započet ću s Hrvatskim oslobodilačkim pokretom, bila je to radikalno antikomunistička organizacija, koju je osnovao bivši poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić 1956. god. Ta je organizacija Hrvatsko proljeće uglavnom doživjela kao pokret mladeži, dakle studenata, ističući kako su ti ljudi formirani u komunističkom sistemu i jugoslavenskom državnom okviru, a svojim su potezima, prvenstveno štrajkom, pokazali da odbacuju i jedno i drugo. I tu manifestaciju, prema HOP-ovom tumačenju veliku pobjedu hrvatske državotvorne ideje nad jugoslavenskom, multiplicirala je činjenica kako ih ni jedan relevantan faktor na Zapadu nije mogao povezati s fašizmom, kao što je to činio sa starijom generacijom zagovaratelje samostalne hrvatske države. U HOP-ovim časopisima se javljaju paralele između 1941. i 1971., odnosno tvrdnje kako je ustaški pokret imao iste ideale kao i studentski 30 godina kasnije. Govoreći o hrvatsko reformno orijentiranim komunistima, kao što su Savka Dabčevič Kučar, Mirko Tripalo i njihovi sumišljenici, HOP je tvrdio kako su oni ta proljećarska gibanja nastojali iskoristiti za svoje ciljeve, a to je bilo stvaranje reformirane Jugoslavije, a završili su odbačeni od naroda, i od Tita i od Partije, jer nisu bili dovoljno dobri, kako kaže jedan članak, pokorni drugovi.”

Hrvatski oslobodilački pokret reorganizacija

“Čelnik drugog krila HOP-a koji se naziva HOP reorganizacija, koji je nastao raskolom 1966. godine, bivši ministar NDH Vjekoslav Rančić pokazao je ipak više smisla za tumačenje ovih događaja. On je Hrvatsko proljeće definirao kao struju komunističkih i nekomunističkih intelektualaca za poboljšanje položaja SR Hrvatske. Ovoj struji pridodao je naravno i studentski pokret, a reformni dio hrvatskog komunističkog vodstva prema Rančiću, spomenuta je nastojanja, kako on piše, ili trpio ili se odnosio prema njima s blagonaklonom neutralnošću, te ih pokušavao iskoristiti u nadmetanju s centralnim jugoslavenskim vlastima za poboljšanje položaja Hrvatske unutar Jugoslavije.”

Hrvatska seljačka stranka

“Hrvatska seljačka stranka, nakon što je njen rad u zemlji ugušen komunističkom represijom nakon završetka II. svjetskog rata, nastavila je svoje djelovanje u inozemstvu, najprije pod vodstvom Vlatka Mačeka, a potom Jurja Krnjevića, koji je za razliku od svojeg prethodnika nedvosmisleno podržavao ideju o stvaranju samostalne hrvatske države. HSS je također priznao ulogu dijela hrvatskih komunista u pokretu, što onih u Matici hrvatskoj, što onih koji su pokrenuli prve reforme. Motivacija potonjih prema HSS-u bio je pritisak hrvatskog naroda koji više nije mogao trpjeti daljnja ponižavanja i iskorištavanja. No već i takva nastojanja hrvatskih komunista smetala su centralističkim i unitarističkim snagama, smatralo se u HSS-u, a kamoli kulturni preporod kako piše Krnjević, koji je izvršila Matica hrvatska i posebno studentski štrajk čiji je cilj bilo samopoštovanje izglasanih ustavnih amandmana.”

Hrvatski narodni odbor

“Djelovanje Branimira Jelića, on je bio čelnik organizacije Hrvatski narodni odbor, koncem 60-ih i početkom 70-ih godine svakako je jedan od najzanimljivih i najintrigantnijih događaja iz povijesti hrvatske poslijeratne političke emigracije. Jelić je unio jedan revolucionarni preokret u emigrantsku politiku istupajući s idejom kako bi SSSR možda mogao biti partner u stvaranju samostalne hrvatske države. Oslikavajući tu viziju, navodio je kako stoji u vezi s nekim visoko pozicioniranim hrvatskim komunistima koji navodno podupiru projekt osamostaljivanja Hrvatske. I stoga su se pojavile glasine, kako u emigraciji, tako i u Jugoslaviji, kako su neke obavještajne službe, u prvom redu jugoslavenske ili sovjetske, potaknule Jelića na takvu izjavu a kako bi protivnici reformskog smjera hrvatskog rukovodstva dobili povod za smjenjivanje istoga. Iako je nemoguće u potpunosti isključiti mogućnost da su spomenute obavještajne službe imale nekog utjecaja na Jelića da tako postupi, ipak je mnogo izglednije kako se radilo o Jelićevom autohtonom potezu. To se u prvom redu radilo o promidžbenoj akciji, a kako bi se upozorilo Zapad da je Hrvatima dosta čekanja da se uvaže njihovi zahtjevi i da su spremni prihvatiti bilo kakvu pomoć za stvaranje samostalne države. Strah od eventualnog izbijanja Sovjeta na Jadransko, a time i Sredozemno more, kroz možebitno podupiranje hrvatskih težnji za neovisnom državom, trebalo je u Jelićevoj viziji natjerati Zapad da promijeni svoju politiku prema Jugoslaviji. Ivan Jelić naslijedio je svojeg ipak daleko poznatijeg brata Branimira 1972. godine, budući da je on preminuo od rana koje je zadobio u drugom pokušaju atentata jugoslavenskih obavještajnih službi. Ivan Jelić objašnjavao je potporu hrvatskog naroda Savki, Tripalu i ostalim, nadanjem kako je njihov krajnji cilj stvaranje samostalne države, dok im je manje bitno bilo hoće li uspjeti reformirati komunistički sistem, odnosno stvoriti humani socijalizam. On im je odrekao pravo stvarnog i daljnjeg pretendiranja na mjesto predstavnika hrvatskog naroda jer ne samo da su njihovi zahtjevi i dosezi bili kako ih on naziva minimalistički što znači da su željeli samo više autonomije za Hrvatsku unutar Jugoslavije, nego i zbog toga što prema Jelićevu mišljenju čak ni u tome nisu uspjeli.”

Hrvatska republikanska stranka

“Hrvatsku republikansku stranku osnovala su 1951. godine braća Ivan i Ante Oršanić, istaknuti katolički intelektualci u međuraću i visoki dužnosnici režima NDH. Hrvatska republikanska stranka tvrdila je da je Karađorđevo, misli se na sjednicu u Karađorđevu, bio konačan čin u raskrinkavanju Savke, Tripala i ostalih hrvatskih komunista, kao što je bila Banovina Hrvatska to za Vlatka Mačeka. Republikanci kažu ovako: “U oba slučaja narod je želio samostalnu državu, u oba je slučaja narod vjerovao Mačeku, odnosno Savki i Tripalu, i u oba je slučaja bio prevaren. Prvi je puta dobio Banovinu, a drugi puta ni ti to”. Republikanci su istodobno i likovali i žalili. Prvo, jer su smatrali da je Karađorđevo bilo ultimativni dokaz kako je reformska politika pogrešna i kako se njome može samo do “Banovine”, ali ne i do nezavisne države, a drugo, jer su smatrali da se taj period mogao i trebao bolje iskoristiti za jačanje polulegalnih i ilegalnih snaga koje bi mogle preuzeti teret borbe nakon ponovnog uvođenja čvrste diktature. Republikanci su držali kako uvjeti za hrvatsku nacionalnu pomirbu, na što su neke snage u emigraciji pozivale tijekom 1960-ih, nisu ostvareni. Isto tako pisali su da je za svrgnuti dio hrvatskog komunističkog vrha hrvatstvo bila samo taktika, a jugoslavenstvo strategija.”

Hrvatski komunistički disident Ante Ciliga

“Kako bih dao jedan drugačiji primjer spomenut ću Antu Ciligu. Radi se o međunarodno poznatom hrvatskom komunističkom disidentu, koji je preživio Staljinove zatvore na Uralu, izgnanstvo u dalekom Sibiru, ali i ustaški logor Jasenovac. On je očekivao da će se dogoditi povratak Savke, Tripala i ostalih na vlast, kao legitimnih predstavnika hrvatskoga naroda, baš kao što se i Maček u drugoj polovici 30-ih vratio iz internacije u istočnoj Bosni, i dobio priliku pregovarati s Beogradom o položaju Hrvata u Jugoslaviji, što je onda rezultiralo stvaranjem Banovine Hrvatske.”

Časopisi Hrvatska revija i Slobodna riječ

“Neki ljudi okupljeni oko časopisa Hrvatska revija, koji je bio najkvalitetniji časopis, kojega je izdavala hrvatska politička emigracija, još i prije pada Aleksandra Rankovića, čime počinju proljećarska gibanja 1966. godine u dijelu hrvatskih komunista vidjeli su najefikasniju snagu koja bi mogla djelovati u pravcu hrvatskog izdvajanja iz Jugoslavije, ili pak Hrvatsku, jačanjem njenog položaja u federaciji ili konfederaciji, dovesti pred vrata toga cilja, dok bi posljednju dionicu izvršili oni elementi koji bezuvjetno stoje na poziciji potrebe stvaranja samostalne hrvatske države. Hrvatska revija je u pružanju potpore reformnim hrvatskim komunistima prednjačila među hrvatskim političkim emigrantima i što je vrlo važno ona je tu potporu počela, kako sam rekao, pružati vrlo rano u odnosu na ostalu emigraciju i to je jedan od razloga zašto se vjera u te hrvatske komuniste znatnijim dijelom istopila već tijekom 1970., a posebno 1971. godine. Još istaknutiju potporu reformnom dijelu SK Hrvatske izražavao je časopis Slobodna riječ iz Buenos Airesa, u kojem je često pisao Ante Smith Pavelić, sin poznatog Ante Pavelića zubara.”

O ideji hrvatskog pomirenja

“I na koncu, reći ću nešto o ideji o hrvatskom pomirenju. Naime kruh mladih emigranta okupljenog oko časopisa Nova Hrvatska koji je izlazio u Londonu, te organizacija Hrvatski narodni otpor pod vodstvom Vjekoslava Maksa Luburića, jednog od nositelja politike terora u NDH, prvi su ponudili dvije različite koncepcije hrvatskog mira ili pomirenja, odnosno prijedloga suradnje nekadašnjih zaraćenih hrvatskih političkih opcija i što je još važnije mladih naraštaja, koji nisu sudjelovali u ratnome sukobu a na stvaranju samostalne hrvatske države. Obje su varijante ove ideje prolazile kroz različite faze, no za vrijeme trajanja hrvatskog reformnog pokreta, Luburić je, od nuđenja suradnje samo bivšim razočaranim hrvatskim partizanskim borcima, proširio ponudu na sve hrvatske komuniste. Potonji su motivaciju za takav čin trebali pronaći u rastućoj opasnosti od sličnog udruživanja na srpskoj strani, odnosno pretvaranja Jugoslavije u Veliku Srbiju. Ako su jednom hrvatski komunisti surađivali s ostalim komunistima s područja Jugoslavije poradi očuvanja golog života pred režimom NDH, te njenim patronima Italijom i Njemačkim Reichom, rezonirao je Luburić, tada je bilo realno očekivati da bi mogli surađivati s hrvatskim nacionalističkim snagama u obrani protuudarom unitarističkih i centralističkih snaga nakon pada Aleksandra Rankovića, a koji je Luburić očekivao da će se zasigurno dogoditi. Jakša Kušan, osnivač i urednik Nove Hrvatske u počecima svojeg političkog djelovanja obraćao se svim hrvatskim komunistima i pozivao ih da u prvom redu budu Hrvati, pri čemu su mogli ostati komunisti. S pojavom i jačanjem hrvatskog reformnog pokreta Kušan je smatrao kako će se SKH pod utjecajem demokratizacijskih i liberalizacijskih procesa pretvoriti u neku vrstu socijalističke ili socijaldemokratske stranke. I to je trebalo dovesti do urušavanja komunizma u Hrvatskoj, pa onda i Jugoslaviji, nakon čega bi Hrvati mogli slobodno konzumirati pravo na samo opredjeljenje. Ovi scenarij, koji su Luburić i Kušan zamišljali, tijekom 1960-ih, odigrali su se kako dobro znamo, koncem 80-ih i početkom 90-ih, kada je došlo i do demokratizacije života u Jugoslaviji, te opredjeljenja velike većine stanovnika Hrvatske za neovisnu državu, ali isto tako, pokušaja stvaranja Velike Srbije pod vodstvom, uvjetno rečeno, novog Rankovića, Slobodana Miloševića. To bi u najkraćim crtama bio jedan pregled toga kako su hrvatski emigranti doživljavali Hrvatsko proljeće.”

Andrija Šego

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne