Prošlo je 50 godina od upada Bugojanske skupine u tadašnju Jugoslaviju. Tim povodom u emisiji Magistra vitae, emitirali smo četiri emisije na tu temu. Naš gost bio je doc. dr. sc. Wolfy Krašić, s Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagreba. U trećoj emisiji, govorili smo o Akciji Feniks-72, kontroverzama oko sudbine feniksovaca, te posljedicama za jugoslavenski sigurnosni aparat.
Što nam možete kazati o pripremama akcije Feniks-72, tko je sve sudjelovao, koji je bio cilj akcije, kada je akcija započela, kako se odvijala? Kako su reagirale vlasti, a kako narod?
“Priča započinje još 1968. godine. Tada na inicijativu stožera HRB-a, za australsku saveznu državu Viktoriju, započinje priprema operacije Planinske lisice, koja je kasnije postala poznata pod nazivom Bugojanska akcija ili akcija Feniks-72, dok su je jugoslavenske obavještajne službe, Udba i KOS, prozvali Raduša-72. Vođe akcije bili su braća Ambroz i Adolf Andrić, te Pavo Vegar, koji su stigli iz Australije u Europu još u drugoj polovici 1969. god. Smjestili su se u Nici, u Francuskoj, kod Petra Andrića. Pripreme su očekivano napredovale, no zaustavljene su 1971. god. budući da pokretači nisu željeli politički naškoditi Hrvatskom proljeću, odnosno dati režimu izgovor da se obračuna s tim hrvatskim nacionalnim pokretom. Kako je vidljivo iz vremena nastanka ideje te odluke da se ona zaustavi 1971. godine, trebaju se odbaciti špekulacije kako je akcija planirana da bi kompromitirala reformni dio hrvatskog komunističkog vodstva, odnosno da je izvedena 1972. da bi se otežao položaj osobama koje su suđene nakon sloma hrvatskog reformnog pokreta. Nekoliko dana nakon poznate sjednice u Karađorđevu, donesena je odluka da se nastavi s operacijom, koja je planirana za početak ljeta, iako se tada još nije znao sastav skupine, plan i cilj akcije. Noćne kondicijske pripreme odvijale su se u Austriji, u okolici Salzburga, dok su se vježbe gađanja vršile u streljani u jednom salzburškom predgrađu. U kampu su bile 24 osobe. Razmatrana su dva plana, organizirati gradsku gerilu u velikim hrvatskim gradovima ili pokušati dignuti narodni ustanak. Prva se opcija činila boljom, no pojavio se strah da će Beograd akciju lako ocrnjeti, uspoređujući je sa tada raširenim djelovanjem raznih pokreta, koji su se percipirali kao teroristički, recimo različitih palestinskih organizacija, IRA-e, baskijske ETA-e itd… S druge strane, vođe akcije bili su svjesni da je podizanje narodnog ustanka gotovo nemoguće, ali su se ipak odlučili za tu opciju. Marko Mudronja, HRB-ovac, jedan od onih koji nije otišao, ali je bio u kampu, svjedočio je kako su oni smatrali da je narod nakon Karađorđeva, ipak spreman na ustanak. Donesena je odluka da područje dizanja ustanka bude u trokutu Sinj–Imotski–Livno-Tomislavgrad–Kupres–Bugojno–Prozor–Posušje–Široki Brijeg, odakle je jedna grupa trebala djelovati prema Dalmaciji, druga prema Srednjoj Bosni, a treća prema Hercegovini. Paralelno su pripremane, još najmanje dvije skupine, koje su trebale biti ubačene ovisno o uspješnosti ove akcije. Jedna od njih je trebala operirati u sjevernoj, a druga u južnoj Hrvatskoj, u trojkama. No zbog neuspjeha prve akcije, i niza drugih okolnosti, pripreme su prekinute. Razmatrala se i mogućnost upada preko Jadrana, no ona je odbačena. Na temelju dokumentacije jugoslavenskih obavještajnih službi može se zaključiti kako su vođe skupine Feniks uspjele izbjeći direktan nadzor jugoslavenskih obavještajnih službi, iako su one znale da se priprema velika akcija. Od 24 osobe u kampu, njih 19 je krenulo u izvođenje operacije. To su bili sljedeći: Adolf Andrić, Ambroz Andrić, Nikola Antonac, Petar Bakula, Filip Bešlić, Vidak Buntić, Vilim Eršeg, Ilija Glavaš, Đuro Horvat, Vejsil Keškić Vinko Knez, Viktor Kancijanić, Ilija Lovrić, Stipe Ljubas, Vlado Miletić, Ludvig Pavlović, Ivan Prlić, Pavo Vegar i Mirko Vlasnović. Prema elaboratu Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove, devetorica su bili politički emigranti, a desetorica su posjedovali jugoslavensku putovnicu, a samo jedan od njih bio je musliman. Svi su emigrirali između 1956. i 1965. god., 8 je članova do tada bilo potpuno nepoznato jugoslavenskim službama. Njih 17 završilo je razne diverzantske tečaje, a Vegar čak dvogodišnju školu za komandose u australskoj vojsci. Bilo je planirano da još najmanje devetero članova bude ubačeno kao dio ove grupe, no zbog razno raznih razloga, među ostalim i djelovanja jugoslavenskih obavještajnih službi, do toga nije došlo. Grupa je 20. lipnja 1972. god. ilegalno prešla austrijsko-jugoslavensku granicu, a o namjerama skupine u dokumentima jugoslavenskih obavještajnih službi stoji ovako: “Skupina je planirala da se stacionira na području Vran planine gdje bi stvorila svoje baze, razvila gerilu i izvodila diverzantsko-terorističke akcije. Računali su da će ih narod prihvatiti kao osloboditelje, da će u postrojbama JNA doći do međusobnog likvidiranja oficira i prelaska postrojba JNA na njihovu stranu, a da jedino preostaje ozbiljnija borba s policijom, Udbom, kao i nekim oficirima JNA i funkcionarima vlasti i Partije, koji jedini drže poredak u Jugoslaviji. Računali su i s atmosferom stvorenom djelovanja pokreta u SR Hrvatskoj i ranim vezama u zemlji”. HRB-ovci su nakon prelaska granice, zarobili kamion poduzeća Autoprevoz iz Dravograda i stigli u Gračanicu, odnosno Humac kraj Uskoplja, u Srednjoj Bosni. Prve vijesti o otmici dobivene su od vozača kamiona, Slovenca, Franca Nabernika, koji se javio telefonom iz Popovače svome poduzeću 24. lipnja u 8 i 40. Služba državne bezbednosti Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova dakle tzv. Savezna Udba u 14 sati i 15 minuta obavještava sve republičke i pokrajinske službe tražeći da se poduzmu odgovarajuće radnje. Idućega dana ujutro, uz pomoć Nabernika, locirano je mjesto gdje je skupina napustila kamion. Grupa se ulogorila kraj Gornjih Lužana, rodnog mjesta člana skupine Ilije Glavaša. Od njegovih rođaka i jednog čovjeka iz susjednog sela dobili su hranu kao i konja za prijenos opreme. Nakon toga su krenuli prema planini Raduši i oko 10 sati ujutro 25. lipnja sreli su jednu skupinu lovaca. Njih su uvjeravali da im pomognu, ali bez uspjeha, pa su im nakon 3 sata vratili oružje ali bez municije. Lovci su ih odmah prijavili tamošnjoj miliciji. Prema podacima iz elaborata kojega je izradila Prva uprava Glavnog štaba JNA tijekom 25. i 26. lipnja u području Bugojna, stiglo je oko 350 vojnika i starješina 7. armije, od čega 150 vojnih policajaca, zatim 300 pripadnika milicije i SUP-a, s time da je dio njih bio mobiliziran, a teritorijalne jedinice na tome području bile su prisutne u jakosti od oko 3.400 ljudi dok je ta mobilizacija završena 26. lipnja. Jedna od grupa spomenutih snaga došla je u kontakt s feniksovcima oko 9 sati i 30 minuta 26. lipnja. U tome okršaju poginuo je kapetan prve klase Miloš Popović, komandir čete Vojne policije, zatim policajac Branko Blečić, ranjen je jedan vodnik-stažist, i jedan vojnik, dok su nestali vodič i jedan djelatnik SUP-a. Na drugoj strani stradao je Adolf Andrić, a tri su feniksovca pobjegla, izdvojila se iz grupe i sutradan su uhićena. Pošto je ta elitna jedinica Vojne policije doživjela neuspjeh, željela se spriječiti potencijalna daljnja blamaža i unošenje nemira u stanovništvo i u državu, pa se nastavlja s daljnjom mobilizacijom Narodne obrane kako se u početku nazivala Teritorijalna obrana, i pričuvne ratne milicije. Jedinice regularne vojske i policije željelo se poštedjeti nove sramote i žrtava, a sukob prikazati kao rat naroda i ustaša. Gubici kod rezervista trebali su okrenuti narod protiv gerilaca. Paralelno s time trajalo je uhićivanje rođaka i niza “sumnjivaca” u ovome području koje su predstavnici režima zlostavljali i mučili. Po dolasku u šumu Bukovac, feniksovci su otkriveni i počeli su ih opkoljavati snage JNA i rezervisti, jačine oko 1000 ljudi. To se počelo zbivati oko 10 sati 27. lipnja a sukob je počeo oko 16 sati istoga dana. Jugoslavenski dokumenti otkrivaju kako su se feniksovci dobro držali, gađali su na sigurno i da nisu bili iznenađeni napadom. Jugoslavenske su snage pak opet pokazale nesinkroniziranost, pa ni opkoljavanje nije izvršeno ravnomjerno. Bilo je nesporazuma u zapovijedanju i rukovođenjem akcijom uz niz drugih propusta i slabosti. Gerilci su se dobro utvrdili u jednoj vrtači, ali je ipak jedan od njih zarobljen. U tome sukobu jugoslavenske postrojbe imale su 8 mrtvih i 6 ranjenih, a s dolaskom mraka odustalo se od daljnjeg napada, pa su se feniksovci bez gubitaka izvukli iz okruženja tijekom noći. Zbog činjenice da su na njih u ovome sukobu bili slani mobilizirani ljudi, među kojima je Ilija Lovrić, inače iz toga kraja, vidio svoje susjede, za koje je držao da su dobroćudni i domoljubni Hrvati, donesena je odluka o prekidu akcije i započinjanju izvlačenja u inozemstvo. Na Dašniku je došlo do novog sukoba, ali bez žrtava, no tada se feniksovci dijele u dvije grupe, koje su se kretale paralelno u razmaku od nekoliko kilometara, jedna prema Blidinju, a druga prema Rakitnu, s diljem povlačenja prema Dalmaciji. Ne ulazeći u detalje, u narednom razdoblju feniksovcu su, što u manjim skupinama, što pojedinačno, otkriveni i ubijeni, ili u borbi ili nakon zarobljavanja, dok su neki ostavljeni na životu i kasnije osuđeni. Treba dodati da su feniksovci pri pokušaju izvlačenja, u nizu slučajeva naišli na podršku i pomoć lokalnog stanovništva koje je onda bilo izvrgnuto represiji. Uz to, razne jugoslavenske jedinice i dalje su ilustrirale razne oblike nepripremljenosti i nesposobnosti. Primjerice u Teritorijalnoj obrani zbio se niz incidenata samoranjavanja, napuštanja položaja, ispaljivanja metaka bez razloga, neposluha prema nadređenima i dezerterstva. Posljednji feniksovac na slobodi Mirko Vlasnović uspio se probiti do rodnog Zemunika Gornjeg kod Zadra, i predao se vlastima u večernjim satima 27. srpnja, i time je završeno djelovanje skupine Feniks-72.”
Što se tiče sudbina Feniksovaca, i tu postoje mnoge kontroverze. Naime postoje očevici koji su svjedočili kako su gledali kako snage milicije i vojske odvode neke članove žive, dok su službena izvješća govorila da su oni poginuli tijekom sukoba?
“Da, nakon prvog okršaja 27. lipnja, zarobljena su trojica feniksovaca, Ivan Prlić, Nikola Antonac i Vinko Knez. Svi su oni uhvaćeni živi, mučeni su i ubijeni, što pokazuju i neki dokumenti i svjedočenja. Istoga dana kasnije zarobljen je i Vilim Eršeg, koji je vrlo brzo nakon toga likvidiran. Jednu od dvije skupine feniksovaca, rekao sam da se ta grupa razdvojila, napustio je Ilija Lovrić i krenuo sam prema Duvanjskom polju. Prilikom okršaja s Teritorijalnom obranom i milicijom, ranjen je kraj ceste Tomislavgrad – Posušje 1. srpnja. Nakon ispitivanja i mučenja, i on je također smaknut. U zaseoku Leskuri, kod sela Gornje Ogorje, 24. srpnja, četvorica feniksovaca našla su se u okruženju, i nakon bjesomučne paljbe trojica su poginula, dok je Petar Bakula, koji je bio ranjen u nogu još kod Perućke brane, preživio. Međutim, jugoslavenske su ga jedinice ispitivale i mučile, te u konačnici na tome mjestu pogubile. Dana 21. srpnja navečer, u mjestu Trnbusi kod Blata na Cetini, druga skupina feniksovaca, sukobila se s lokalnom milicijom, pri čemu su ubijeni Vegar i Andrić, a Buntić i Vlasnović su pobjegli. Čini se da su Andrić i Vegar ubijeni nakon što su bili ranjeni i ostali bez strjeljiva. Buntić je pak kod sela Grabovac, 25. srpnja upao u zasjedu, zarobljen je, mučen pa ubijen. I treba kazati da prilikom zarobljavanja uopće nije bio naoružan. Ukupno da podvučemo crtu, 8 feniksovaca poginulo je u borbama, 11 je zarobljeno, ali je suđeno samo četvorici, Horvatu, Keškiću, Vlasnoviću i Pavloviću, jer je ostatak kako sam i naveo likvidiran.”
Nadovezujući se na prethodno pitanje, što je s Ludvigom Pavlovićem? Zašto ga je Predsjedništvo SFRJ-a ostavilo na životu? Jesu time željeli poslati neku poruku ili unijeti razdor i nesigurnost među članove HRB-a?
“Za početak možda da kažem da je skupina feniksovaca koju je vodio Ilija Glavaš, koji je bio na čelu, nije uspjela u jednom trenutku preći Cetinu, pa su je napustili Vlatko Miletić i Ludvig Pavlović, koji su se vratili u BiH, s područja zaleđa Sinja. I dana 13. srpnja naišli su na zasjedu kraj sela Tribića, u općini Livno, pri čemu je Miletić ubijen, a Pavlović je zarobljen. On je 21. prosinca 1972. osuđen na smrt, ali mu je kazna preinačena u 20 godina zatvora, iz kojega je izišao 1. ožujka 1991. god. i odmah se uključio u obranu od velikosrpske agresije. Poginuo je već 18. rujna iste godine kraj Posušja. Međutim, osim službenog objašnjena, a to je bila njegova mladost, zašto mu je kazna preinačena, odnosno ublažena, bez nekih konkretnih dokumenata, činjenica, podataka zaista mi je u ovom trenutku teško kalkulirati.”
Jugoslavija je izdvajala dosta novca za obranu, čak je prije akcije Feniks, bila druga zemlja u Europi, koja je ulagala u sigurnosni aparat. No unatoč tome, upad skupine Feniks praktično je pokazao koliko je sustav općenarodne obrane krhak i loše organiziran. Kakve su bile posljedice i je li došlo do nekih promjena?
“Kao što sam već rekao, jugoslavenske obavještajne službe su znale da se sprema neka velika akcija ali o njoj nisu imali neposredna saznanja. U jednom dokumentu zaključeno je sljedeće, mislim da se iz citata najbolje vidi kakva je bila situacija: “Služba je o tim saznanjima (o ubacivanju skupine Feniks-72) posvetila punu pažnju i shodno tome poduzela mjere i uložila ogroman napor u cilju onemogućavanja planova i namjera HRB-a. Usprkos tome, ostaje činjenica da je grupa braće Andrić izvršila veći dio završnih priprema i završnu obuku u Austriji, prešla državnu granicu, boravila dva dana u pograničnom području, trećeg dana otela kamion i prebacila se oko 500 km u unutrašnjost državne teritorije, a da služba za to nije znala”. Zaključeno je dalje kako je glavni uzrok tome nedovoljno dobro pozicioniranje doušnika, služba tako konstatira: “da u grupaciji HRB-a u Viktoriji, Australija, međutim SDS nije imala nikakvih pozicija”. Prenijet ću riječi Stane Dolanca, tada sekretara izvršnog biroa Predsjedništva SKJ koji je konstatirao sljedeće: “Nama je poginulo 9 ljudi, 10 imamo ranjenih i to praktički u dva dana. Drugovi su radi osobne hrabrosti poginuli, međutim pitanje je imamo li mi sposobnih jedinica, mobilnih itd…, koje će se uhvatiti u koštac s ovim. Mi to nemamo! Drugo, činjenica je da se ova banda mjesec dana spremala u neposrednoj blizini naše granice, a da mi o tome ništa ne znamo. Činjenica je da mi imamo obavještajnu službu na vrlo niskoj razini, da ne kažem što drugo”. Marko Vrhunec, tada šef Titova kabineta, svjedočio je kako je u ovom razdoblju vladala velika uznemirenost u jugoslavenskom državnom vrhu. Iz razne dokumentacije vidljivo je kako su vlasti provele niz, kako su ih nazivali, zaštitnih i drugih mjera nakon akcije. Australske, austrijske, njemačke i švedske vlasti našle su se na udaru žestoke kritike Beograda, zbog ove akcije, jer su optužene da su pomagale, odnosno tolerirale rad terorista. Međutim kardinalnih promjena u jugoslavenskom vojnom i sigurnosnom sustavu nije bilo, nego je režim, kao i dotada, na svaki iskaz nezadovoljstva i otpora reagirao još snažnijom represijom, prema dijelu stanovništva za koje je smatrao da je pomagalo feniksovcima u domovini, te ubojstvima hrvatskih političkih emigranata u inozemstvu. Dat ću samo jedan primjer. Opravdano se pretpostavlja da je Stjepan Ševo, zajedno sa svojom suprugom, te devetogodišnjom pokćerkom u rujnu 1972. ubijen u Italiji, zbog sumnje Beograda da je sudjelovao u pripremama akcije Feniks-72.”
Andrija Šego
