14.3 C
Međugorje
29.05.2222.

Dr. sc. Zdravka Zlodi o usporedbi Hrvatske i Ukrajine i posljedicama ovog sukoba u Ukrajini

Od 24. veljače 2022. god. svjedoci smo ratnih razaranja na ukrajinskom tlu, stoga smo u emisiji Magistra vitae govorili o povijesti Ukrajine i Ukrajinaca. U četvrtak 21. travnja 2022., s našom gošćom dr. sc. Zdravkom Zlodi, s Hrvatskog instituta za povijest, nastavili smo govoriti o toj temi, no ovoga puta odlučili smo provjeriti što historiografija kaže na usporedbe Hrvatske i Ukrajine, koje su se pojavile u političkom i medijskom diskursu, te kakve posljedice ovaj sukob može izazvati na prostoru Jugoistočne Europe.

Ovih dana u medijima se mogu pročitati i čuti usporedbe Hrvatske i Ukrajine, kako ove dvije zemlje i dva naroda imaju istu sudbinu, da je teritoriji i jednog i drugog naroda kroz povijest bio u sastavu raznih monarhija, carstava, država i sl. Osim toga, spominju se usporedbe ovoga rata s Domovinskim, kako se i jednom i drugom narodu negira identitet, jezik, kulturna baština, spočitava pravo na suverenost, lijepe se etikete nacista i fašista, tvrdi se da je samo postojanje te države prijetnja drugoj strani. Što nam govori povijena znanost, odnosno historiografija, ima li više sličnosti ili razlika?

„Ove paralele s Hrvatskom, osobito kada je riječ o usporedbama ukrajinsko-ruskog sa hrvatsko-srpskim ratom, ja apsolutno ne podržavam, osim činjenice da rat ma gdje god se dogodio, uvijek neminovno ima jednako destruktivne, razarajuće posljedice. U tom smislu, iskustvo je usporedivo sa svakim ratnim zbivanjem i područjem. Inače, bilo kakve analogije ovakvog tipa kako se i u političkom i medijskom diskursu nama nameću, ja smatram potencijalno opasnima, pogotovo kad se istima bave političari bez ikakvog znanja o povijesnim činjenicama i o dubljem povijesnom kontekstu nekih događanja. Treba se usredotočiti, razmatrajući ukrajinsko-ruski rat, isključivo na njihov jedan povijesni suodnos i ne to uspoređivati ni sa čim što se ovdje kod nas događalo, jer su ovdje kod nas stvari puno kompliciranije. Pogotovo to treba izbjegavati kada je riječ o uspoređivanju Hrvatske s Ukrajinom, što objektivno nema nikakvog razloga. Usporedbe na toj liniji uparivanja, kako ja kažem, naroda i država, baš kako se to na umjetan način čini u slučaju linije Srbija-Rusija, upravo na srpsku inicijativu, a ovdje malo više na ukrajinsku. Dakle, Ukrajinci prema nama pokušavaju, ono što Srbi neprestano rade prema Rusima. To je totalno povijesno i činjenično neutemeljeno, ali to se sada očito nameće kao dio jednog političkog, pa onda i medijskog diskursa, koji u ovakvim isforsiranim usporedbama nastoji dati legitimitet, bojim se, nekim lošim političkim odlukama, koje su djelomično nama diktirane izvana, ali i koje su nastale kao posljedica nekih privatnih preferencija, odluka pojedinaca na vlasti, u cilju nekakve snažnije senzibilizacije hrvatskog naroda i građana da, hajmo reći, zauzmu ispravan stav u ovoj stvari,  da se maksimalno angažiraju oko ovog pitanja kako na teritoriju RH, tako i izvan nje, čime se hrvatski narod i građani dovode u priličnu zabludu, pa onda i u opasnost zbog činjenica da vidimo da su se neki ljudi odazvali i kao dobrovoljci, misleći da je to nešto što je istovjetno našoj situaciji. Apsolutno nije. Milim da se posljedično dugoročno narušava kredibilitet naše države. Nema potrebe za time. Za Hrvatsku to dugoročno može imati štetne i ozbiljne posljedice, ne samo gledajući da bi nam izvana netko nešto mogao, nego sebi ćemo stvoriti jedan unutarnji problem, kojeg još uvijek nismo svjesni, iako imamo jedno povijesno iskustvo koje je kulminiralo 90-ih. Moramo shvatiti zašto je do toga došlo, da se to više ne bi ponovilo, da ne bi ponovno dali prostor za još jedno loše povijesno iskustvo. Mi već sada uočavamo neke loše i apsurdne pojavnosti, o kojima se naravno kod nas ne govori, u nekim drugim državama da, koje su teško u skladu sa zaštitom naših nacionalnih interesa, a mi sami imamo ovdje problema na ovim prostorima koje ne možemo riješiti. Što se tiče Domovinskog rata, ja bih samo taksativno naglasila neke stvari, koje su bitan razlikovni moment ovog i onog rata. Kao prvo Hrvatska nije na miran način izišla iz SFRJ. Hrvatska nije imala tu šansu na miran način izaći iz Jugoslavije, kao što je to recimo slučaj sa Sovjetskim Savezom, budući da je Srbija pokušala vojnim putem spriječiti pravo na samostalnost pojedinih Republika, pogotovo Hrvatske, što Moskva tada nije nikome napravila. Hrvatsko-srpski rat, da tako kažem, gdje smo mi bili napadnuti iz više smjerova, iz više Republika, dakle iz BiH, iz Crne Gore, iz Srbije, plus četnički ekstremisti unutar zemlje, to je bio samo jedan od ratova koje je Srbija pokrenula na prostoru bivše Jugoslavije. Povela je i rat protiv Slovenije, protiv Hrvatske, protiv BiH, i tko zna do kud bi to otišlo, s obzirom na tadašnje ponašanje međunarodne zajednice, koja se ni približno nije toliko brinula za ta događanja, i zapravo je na neki način sve to amortizirala dajući Srbima dosta prostora i vremena da realiziraju svoje planove. Da se nije dogodila Srebrenica kao jedna prijelomna točka, pitanje je što bi bilo. I nakon toga im je puno trebalo da poduzmu odgovarajuće mjere protiv Beograda. Hrvatska ničim objektivno nije izazvala ni započela rat u SFRJ, ni ti prema van, a pogotovo na svom teritoriju. Znači ratna operacija protiv nas je dio jedne stare politike i nacrta o Velikoj Srbiji, koji se bazirao na projektu otimačine teritorija, po doktrini krvi i tla, zato upozoravam upravo na štetnost politike, koja bi nas opet mogla dovesti u tu situaciju. Retorika i odluke službenog Zagreba nikada nisu bile slične retorici Kijeva. Pazite, ja tu govorim o onome što se događa od prijelazne vlade u Kijevu, od 2014., dakle od Euromajdana nadalje. To nije usporedivo, mi nismo slali ni vojsku, ni tenkove, ni ti smo raketirali dijelove Hrvatske na kojem je živjelo srpsko stanovništvo, znači mi to ničim nismo izazvali, što smo mi doživjeli. Ni ti smo u svojoj borbi za samostalnost rehabilitirali ili promovirali bilo kakve SS odrede. Ja moram reći da sam zaprepaštena upravo tom činjenicom. Proučavajući samo taj segment, jer su me zanimale te optužbe, zbog čega se tu govori o denacifikaciji. Nažalost ta pojavnost u Ukrajini, koja traje od njezine samostalnosti, je toliko uznapredovala, da bi smo morali jednu posebnu emisiju o tome napraviti, da bih vam rekla sve pojedinosti koje se toga tiču. Nažalost te optužbe su prilično osnovane, da sada ne ulazim u detalje. Hrvatska to nikada nije imala, ali vidite nas se optužuje za svaki zarez, samo zato što smo u Drugom svjetskom ratu imali NDH, to se Ukrajincima nikada nije spočitavalo. Hrvatska je za razliku od Ukrajine, 90-ih gotovo u svemu krenula od nule. Nije imala 30 godina vremena da se ustroji po svim osnovama kao država. Naš manevarski prostor za obranu od agresora, iznutra i izvana, je zbog toga bio ograničen, osim što su mobilizacijski i ljudski kapaciteti, kao jednog puno manjeg naroda, u jednoj manjoj zemlji bili apriori daleko manji. I u tom smislu, nitko se ne može uspoređivati s hrvatskim narodom, u njegovoj borbi u Domovinskom ratu, jer mi smo se zaista borili za opstojnost kao narod, a ne samo za državnu samostalnost. Ova jako važna stvar, koja se sada prešućuje, to je da smo imali embargo na oružje, čime je ta civilizirana Europa Hrvatsku lišila prava na obranu, ali je joj je upravo tada Rusija crnim putem, i Bjelorusija, to se ne zna, na neki način, naravno mi smo to platili, omogućila da kupi to oružje, što je bilo presudno za nas. Mi se vjerojatno ne bismo mogli obraniti samo sa oružjem iz vojarni koje smo uspjeli mirnim putem dobiti pod svoje ruke. Tu je riječ o vrlo važnim stvarima, koje treba isticati kao doprinos u borbi za hrvatsku opstojnost i samostalnost. Tu je Rusija odigrala vrlo ključnu, pozitivnu ulogu za nas i tu treba biti zahvalan. Hrvatska je isključivo sebi i svojim snagama, uz dužno poštovanje spram par dobrovoljaca iz Ukrajine, u borbi na bojnom polju i na diplomatskom polju, u procesu stvaranja i izgradnje svojih veza, izvojevala jednu pobjedu koja se ne može ni sa čim uspoređivati, i u tome smislu mi nikome ništa ne dugujemo. Ni ti imamo razloga vraćati nekome tobožnje usluge, ni moralno, ni materijalno, a pogotovo ne na uštrb svojih interesa. Druga važna stvar koja je nevjerojatna s obzirom na okolnosti u kojima se Domovinski rat odvijao, hrvatske izbjeglice koje su bježale iz ratom ugroženih područja Hrvatske, su bježale na dijelove Hrvatske koji su bili neugroženi ratom, barem ne toliko značajno. Nisu se prvog dana agresije nigdje pojavili sa kompletnom opremom za preseljenje na tuđim granicama, ni ti je za nas itko organizirao bilo kakav sveopći prihvat, ni ti novčanu glavarinu za naše izbjeglice u eurima. Osim svojih ljudi, Hrvatska je tijekom rata zbrinjavala i mnogobrojne izbjeglice iz BiH. Naši ljudi nisu bježali iz gradova, kao što je Varaždin, Čakovec, Pula, da bi iskoristili rat za odlazak na područje tadašnje Europske Unije. Mi smo imali svoje iseljenike, hrvatski ekonomski migranti, ponajviše u Njemačkoj, ali i diljem Europe i svijeta. Hrvatska tijekom pregovora, što je vrlo značajno i to se može primijetiti u medijima vrlo zorno, način na koji je nastupala, način na koji je predsjednik Tuđman nastupao i zastupao hrvatske interese, ja mislim da se ponašao kao današnji predsjednik Ukrajine, da nas ne bi bilo. Dakle mi nismo u svojoj retorici nikada postavljali ultimatum, nikoga ucjenjivali, i ono što je najvažnije nismo tada tražili nikakvu anihilaciju Srbije i srpskog naroda, u javnom prostoru, ni ti su oni doživljavali po svijetu probleme zbog politike Beograda, kao što danas doživljavaju Rusi diljem Europe, koji zato što su Rusi, nisu baš ništa krivi za tu politiku Moskve. Znamo koliko mi kao ljudi, kao građani, možemo objektivno utjecati na nekakve političke odluke. Dakle, Hrvatska je morala uložiti višestruke napore da bi dokazala svoju istinsku ugroženost, vjerodostojnost svojih navoda o stradanju hrvatskih civila, no nikada Vukovar i sve ono što se događalo, a postoje materijalni dokazi, već su tada postojali, upravo četničke provenijencije, što se događalo tamo i u Škabrnji, to nije zgranulo svijet dovoljno da bi pomislili to nazvati genocidom, a radilo se upravo o tome. I osim masovnih grobnica za hrvatske vojnike, zarobljenike, bili su formirani logori u kojima su ti ljudi mučeni, dakle to nije usporedivo. Znači naša medijska i diplomatska logistika je bila u procesu nastajanja, tako da mi nismo imali veleposlanstva po svijetu, pogotovo ne po Europi da oni za nas i agitiraju, kao što vidimo da ovdje ukrajinska strana ima mogućnost, a kamoli da netko regrutira dobrovoljce ili recimo plaćenike da se bore za nas. Mi to ne bismo mogli niti platiti. Mi smo lobirali istovremeno dok smo se branili u nemogućim uvjetima. Kao jednu važnu stvar opet moram istaknuti, naravno dezerterstvo i izbjegavanje vojne obaveze je klasika u svim ratnim zbivanjima, međutim hrvatski narod se nije, naši vojni obveznici se nisu masovno preoblačili u žensku odjeću i upakirani u ukrasne kutije bježali preko granice. Koliko god možemo s ljudskog stajališta razumjeti neke takve poteze ljudi, ja moram reći na općenitoj razini usporedbe Hrvatske i Ukrajine bi trebale prestati, jer zaista nemaju nikakve osnove, i one poprimaju jedan već neukusan politički, gotovo da ne kažem šovinistički karakter, s obzirom na izjave kao Hrvati su jadranski Ukrajinci, to je izjavio jedan ukrajinski diplomat, koji je i danas na funkciji u BiH, to je zaista nepristojno, nekulturno, budući da višetisućljetni kulturno-povijesni razvoj hrvatskoga naroda na današnjem prostoru, je bio usmjeravan i oblikovan pod sasvim drugim okolnostima, s jednom važnom razlikom. Mi smo ipak tijekom jednog značajnog povijesnog razdoblja bili politički subjekt i tijekom svoje povijesti smo ipak institucionalno i kroz svoju elitu, koju oni nikada nisu imali, sačuvali elemente državnosti. Ukrajinci to nisu imali, kozaci nisu nikakva elita, oni su jedan razvijeni oblik hajdučije, bez uvrede, ali to je tako. Hrvati su uistinu, ono što je najvažnije, bili antemurale Christianitatis, oni nisu poput ukrajinskih kozaka dovodili Osmanlije na prag kršćanske Europe. Mnogi ljudi ne znaju da su upravi kozaci potaknuli onaj Veliki bečki rat. To jest bio početak kraja Osmanlija, njihove moći, ali je činjenica da su oni izvršili jednu izdaju kršćanske Europe, time što su ih doveli na poljski prag, a time i prag cijele Europe. Mi nismo paktirali s Osmanlijama, mi smo se protiv njih borili, i naše granice to jasno pokazuju. Osim toga neka pogledaju spomenike naše pisane kulture, naš književni opus, od srednjovjekovlja preko humanizma, renesanse, baroka do prosvjetiteljstva, klasicizma, romantizma itd…, i da imaju uvijek u vidu da su upravo na krilima ideje slavenske uzajamnosti, koju smo mi književno i programski prvi promicali, tu je hrvatski narod kolijevka toga. Mi imamo najstarije zakonske tekstove na hrvatskom jeziku od 13. st. Hrvatska srednjovjekovna književnost je dosegnula svoj puni oblik u 15. st., dakle neka vide gdje su oni tada bili. Kada oni dižu ustanke protiv Poljaka o kojima svi znaju, Bartol Kašić je već davno napisao prvu hrvatsku gramatiku, tako da nema tu nikakvih usporedbi, pogotovo u tom smislu koji je osnovni, identitetski, faktor neke nacije a to je jezik. Oni tek sada rade na reformi ukrajinskog jezika, mi smo to hajmo reći već odradili u 17. st. I općenito, bez ikakvog preuveličavanja, doprinosi Hrvata svjetskoj kulturnoj baštini i zaštiti Europe od Osmanlija se ne mogu ni sa čim uspoređivati, u odnosu na to što je Ukrajina dala toj istoj Europi, ali vidite odnos Europe, da me netko krivo ne shvati, je prilično nezahvalan prema Hrvatskoj, kada vidimo kako se ona sada odnosi. Nama su u toj nekoj komparaciji upravo hrvatsko-ruske povijesne veze, osim hrvatsko-slovačkih veza, to su veze o kojima mi možemo razgovarati kao o jednom transparentom suodnosu.”

Iako posao povjesničara nije da proriče budućnost, koliko je trenutno stanje opasno za jugoistok Europe, na kojem se svaka država bori sa nekim svojim unutarnjim problemima. Prelamaju li se ovdje interesi SAD-a i Rusije i kakve su posljedice svega toga?

“Apsolutno da. Ne da se prelamaju, nego se već i događaju bez obzira na ovaj konflikt koji je sada eskalirao, koji objektivno traje od 2014., što se tiče ukrajinsko-ruskog suvremenog sukoba. Balkan je sam po sebi jedna strateški, geopolitički jako važna, ali trusna točka u Europi. I upravo zato što je toliko važna mi ovdje mira zapravo i nemamo, a mogli bi normalno ovdje živjeti. I nisu ti sukobi koji su često inicirani izvana nimalo slučajni. Tradicionalno Rusija je Balkan uvijek smatrala zonom svojih najvažnijih interesa, vezanih i za uronjavanje vlastite sigurnosti, s obzirom da se ona od 18. st. etablira kao europska velesila i s tim izlazom na Crno more i pretenzijom da izađe na topla mora, prije svega na Sredozemno more. Da bi to osigurala, ona sebi mora osigurati taj crnomorski bazen i mora osigurati Balkan. Zato je Balkan za nju jako važan, a i za održavanje njezinog utjecaja kao prestižne velesile. To je posve jasno. Rusija i njezina politika, i stremljenje prema Balkanu, možda najzornije pokazuju koliko je Balkan bitan. Ova regija je povijesno uvijek bila put njezinog kretanja prema toplim morima, i svi ratovi koje je ona vodila tijekom tog 18., 19. st., izuzev rusko-japanskog rata, povezivali su se zapravo sa tim njezinim postizanjem kontrole nad Balkanom, a kao povod se u povijesti koristilo to pravoslavno stanovništvo, ne samo slavensko, ali primarno slavensko ali pravoslavno, gdje je ona bila zaštitnik, ustvari je imala protektorat nad tim pravoslavnim narodima i državama Balkana. Međutim upravo s tom činjenicom i njezinim težnjama da izbije na Sredozemno more, nije se mogla miriti Velika Britanija, nekadašnja imperija, koja je danas isključivo ostala monarhija. Ona se protiv toga borila svim sredstvima. I ovaj sukob treba isto tako gledati. Mi sad ovdje to gledamo kao jedno geopolitičko šire sučeljavanje Amerike sa Rusijom, ali iza Amerike stoji Velika Britanija. To je ustvari jedna stara antiruska politika Velike Britanije da se suzbije moć Rusije, koja je ovdje sada maksimalno došla do izražaja, ali vidite Velika Britanije uvijek djeluje kao siva eminencija, ona nikad ne ide izravno, ona uvijek nekako tuđim rukama i nije joj to prvi put, jer ona je i iza Krimskog rata, jednu antitursku koaliciju uspjela pretvoriti u antirusku, to je jedan zanimljiv moment koji možda najbolje zrcali njezine logističke igre na kontinentu koje, vidimo u suvremenom svijetu ne prestaju čak niti kada ona napravi Brexit. Međutim ono što se često u ruskoj historiografiji spominje, Balkan je ostao nedostižan cilj za carsku Rusiju i smatra se da je odigrao kobnu ulogu u njezinoj povijesnoj sudbini, što je istina jer je Rusija ustvari preko Srbije uvučena u Prvi svjetski rat, za koji uopće nije bila spremna, koji je doveo do raspada carske Rusije. Da opet ne govorim o tome koje su to snage iznutra rušile Rusiju. Rusija je vodila jednu politiku na Balkanu, nažalost osobito zadnjih 15 godina, od  2007./2008., kada se upravo kao reakciju američkih intervencija u njezino dvorište, ona spušta na Balkan i tu se aktivira nakon dugo vremena, jer ona tu ima dosta amplituda svoje prisutnosti na Balkanu. Nekad je više, nekad je manje angažirana, ali vidimo sada kada govorimo o suvremenom razdoblju, da se Rusija upravo aktivira zadnjih 15 godina, počevši vezano za tobožnje Partnerstvo za mir, i oni vele: „Aha dobro, ako će te vi nešto raditi u našem dvorištu, mi se možemo lako spustiti na Balkan, jer mi vam tamo imamo nekakvu svoju bazu“. I u tome smislu je to moguće uspoređivati i voditi računa o tim nekakvim zbivanjima. Međutim, nažalost, politika koju je Rusija vodila zadnjih 15 godina na Balkanu, što se opet jako pokazalo zadnjih 8 godina, kada je Rusija ovdje zbog raznih sankcija, i smanjenog manevarskog prostora na međunarodnoj političkoj sceni to kompenzirala aktivnostima na Balkanu. I ona je to pokušala nadoknaditi, međutim ona je samo tu naglasila ograničenost svoje prisutnosti, jer Rusija nikada nije ovlada Balkanom. Zašto? Ne zato što nije mogla, već zato što nije umjela. Rusija na Balkanu u svojoj geopolitičkoj retorici i praksi tradicionalno je uvijek primjenjivala selektivan pristup u odnosu spram, hajmo reći slavenskih naroda, ako uzmemo da je Balkan objektivno dominantan u tom smisli. I to je radila na štetu interesa svih naroda i zemalja Balkana i na svoju. Dobro je rekao jedan ruski analitičar da će ako Rusija ode sa Balkana, ona sama za to biti kriva, ne zbog sučeljavanja sa nekakvim svojim geopolitičkim partnerima. Zašto je taj pristup loš? Zato što su to anakrone matrice 18./19. st., s kojim se ne da voditi nekakva suvremena vanjska politika, pogotovo na Balkanu, gdje su konfesionalni, pravoslavni principi pretpostavljeni antropološko-kulturno srodnim, odnosno istinski slavenskom, do čega su oni navodno držali. Ja tvrdim da oni nisu vodili tu politiku, nego neobizantsku, oni nisu možda to razumjeli, i zbog čega sam ja tu politiku upravo i nazvala antislavenskim pristupom, jer to nije bio slavenski pristup, to je bilo u suvremenim rusko-balkanskim odnosima nešto što je dovelo do njezinog snažnog povezivanja s krajnje diskutabilnim osoba i strukturama, poniklim ponajprije na razvalinama velikosrpske politike. To je ono što mi vidimo snažno povezivanje Putinove administracije s tim strukturama u Srbiji, koja je u stvari rehabilitirala tu njihovu staru mantru, i koja nikada nije bila napuštena, već je dodatno osnažena upravo ruskom prisutnošću i podrškom, političkom pa onda i vojnom koju ne smijemo zanemarivati i govoriti da su to pištolji na vodu, ne, vjerujete da nisu. To je značajno osnažilo nastojanje Srbije, da se i dalje zanosi radikalnim idejama o restauraciji nekakvog Dušanovog carstva, nekakve Velike Srbije, pa se to upakirava, i da sebe smatra liderom na Balkanu, što je krajnje smiješno, i da to radi putem aktiviranja hegemonističkih težnji koje su sada upakirane o ideji o srpskom svetu, koje je zapravo koncepcijski samo oponašatelj koncepta ruskog svijeta, međutim da se razumijemo to nije nikakva inačica, ti pojmovi sadržajno i povijesno su neusporedivi. Uzimajući u obzir bogato nasljeđe Balkana, jer je ovaj zadnji rat to jasno pokazao, i snažnije primordijalne nagone nekih da pod utjecajem pseudo povijesnih predodžbama o sebi i drugima, povremeno uskrsavaju potrebu za ratom, ne treba isključiti, to smo već i vidjeli odmah u startu nekakva previranja, da se opet suočimo s nekakvim novim 90-ima. No jednu stvar moram naglasiti! Misliti da je ruska prisutnost na Balkanu potencijalno opasna za stabilnost regije, više nego njezino potpuno odsustvo, bilo bi sasvim pogrešno. Rusija, povijesno gledano, ima veliku i značajnu ulogu u potiskivanju Osmanskog Carstva sa ovih prostora, pa i sa prostora Europe u cjelini, i tu zaslugu Rusije ne smijemo nikako zanemariti. Međutim njezina prisutnost na Balkanu mora biti korigirana, i zbog nje same je to važno, ali ona je nekakav zalog balansa, s obzirom da vidimo da ovdje imamo upliv sada već i nekih drugih sila koje baš ne razumiju ovaj prostor. Mislim da bi se upravo potiskivanje Rusije sa Balkana u potpunosti moglo pokazati pogubnim s obzirom na povijesnu ostavštinu koja nam je na ovim prostorima ostala još od osmanskih razdoblja. Mi znamo kojih ovdje problema imamo, a koji su osvježeni stvaranjem pseudo država na prostoru bivše SFRJ, ne zahvaljujući Rusiji, već zahvaljujući Americi koja ne razumije kulturno-povijesna kretanja i razvoj prostora na koje ona intervenira. I u kontekstu ovog sukoba daleko je veća opasnost da se sukob reflektira, to je nešto što bih htjela istaknuti, što mislim da je bitno, jer se ljudi dosta povode za ovakvim medijskim senzacionalizmima. Bilo bi dobro da se tu ljudi dosta nekako neutralno odnose prema svemu i da uzmu u obzir ljudski faktor od kojeg uvijek sve počinje. Bojim se da, ako se ne bi ta retorika smirila i ako ne bismo racionalno i korektno počeli sagledavati neke stvari, upravo u ovom povijesnom kontekstu u kojem razgovaramo, ovaj sukob se može reflektirati na našim prostorima na način da se sukob između Ukrajinaca i Rusa, reflektira i preslika u naše sredine, kao što se to već događa u nekim sredinama. Kod nas to još nije tako izraženo, ali ima pojavnosti o kojima ja znam, što ne bi bilo dobro, s obzirom da mi na ovim prostorima imamo i predstavnike ruske i ukrajinske nacionalne manjine, i nama su Rusi povijesno tu prisutni i vrlo značajna jedna manjina, koja je zadužila hrvatski narod na polju znanosti, kulture i umjetnosti, i s te strane nikako ne bismo smjeli dozvoliti da se zadire u tu sferu našeg suodnosa s Rusijom, ili da nas ne daj Bože netko ucjenjuje da mi prekinemo odnose s Rusijom, ruskom kulturom. To se ne smije dogoditi, to bi bilo jedno barbarstvo ravno granatiranju gradova i ubijanju civila, dakle mi kao intelektualci se tu slažemo i razumijemo. Mislim da se takve tendencije moraju zaustaviti, pogotovo za sredine kao što je Hrvatska, koja inače ima jednu predobru manjinsku politiku, kakvu nema nitko, budući da ne bismo opet stvorili nekakvu privilegiranu manjinu, što vidimo da sad u ovom trenutku nekakvih emocionalnih naboja i svega drugoga, što se čini za dolaznike iz Ukrajine, koje je Hrvatska uzela u priličnom broju, za razliku od Srbije, koja ima veće kapacitete od nas, koja već sad pokazuje određene ambicije da zastupa s pozicije, koje joj moralno ne pripadaju. Mi tu moramo biti jako oprezni. Ne bih voljela da nam se upravo u tom smislu nešto nama preslika na naš prostor i da to dugoročno ima nekakve neželjene posljedice, ali kažem mi imamo dovoljno i svojih problema.”

Cijelu emisiju, u kojoj nam je gošća bila dr. sc. Zdravka Zlodi, s Hrvatskog instituta za povijest, poslušajte u nastavku.

Andrija Šego

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne