Od 24. veljače 2022. god. svjedoci smo ratnih razaranja na ukrajinskom tlu, stoga smo u emisiji Magistra vitae odlučili progovoriti o povijesti Ukrajine i Ukrajinaca, a da bi razumjeli sadašnjost moramo poznavati prošlost. Gošća je bila dr. sc. Zdravka Zlodi s Hrvatskog instituta za povijest.
Prije nego krenemo govoriti o suvremenim događanjima, na samome početku, možete li nešto kazati o Ukrajincima, njihovoj povijesti, Kijevskoj Rus’-i. Kada se prvi put spominju i gdje, u kojem stoljeću je afirmirano njihovo nacionalno ime, i zašto ih je ruski predsjednik Vladimir Putin nazvao Malorusima?
„Prvo kada baratamo tim pojmovima, moramo biti svjesni da postoji nešto što su historiografski termini, a nešto drugo su povijesni termini, koji su bili uporabni. Ovdje je ključna riječ, pojam RUS’, koja može označavati stanovnike staroruske države, koja se oblikovala u 9. st., koja je rezultat ujedinjenja niza istočnoslavenskih, ali ne samo slavenskih, već i ugro-finskih plemena, pod vlašću dinastije Rurik, koja nije bila slavenska. Staroruska država koju se često historiografski naziva Kijevska Rus’, nepravedno i nepravilno, to je naziv iz 19. st., dakle historiografski termin, koji nema usko teritorijalno značenje, a kamo da bi se tome mogao davati nekakav nacionalni predznak sa suvremenog stajališta gledano. To pokušavaju retroaktivno činiti neki ukrajinski političari, u suradnji s pseudoznanstvenim interpretacijama, nekih ukrajinskih povjesničara. Naime ruska zemlja, taj pojam objedinjuje nekoliko rusiju. U 12. st. je postojalo 15 tih prostora, kneževina, od kojih je Kijevska Rus’, uvjetno rečeno bila jedna od. Razlog zašto su povjesničari uzeli taj termin Kijevska Rus’, je zato što je nakon Novgoroda, koji je bio prvo središte, Kijev postao središnje mjesto, na neki način centralizacije tog prostora, te starodrevne, staroruske države. Zašto je izabran? Čisto iz strateških razloga jer se nalazi na Dnjepru, a Dnjepar povezuje Baltik sa Crnim morem, od Varjaga do Grka, odnosno do Bizanta. I zapravo pojam staroruske, drevnoruske države koja je postojala od 9. do 13. st. na teritoriju istočno od europske ravnice, nju historiografsko nazivamo Kijevska Rus’, iako se u stvarnosti ona nije tako zvala. I kada govorimo o RUS’-i, kao etnokulturnoj povijesnoj regiji, koja je preživjela u toj nomenklaturi do danas, nakon raspada Kijevske Rus’-i, onda govorimo o jednom kulturno-povijesnom nasljeđu koji se odnosi i na modernu Rusiju, Ukrajinu i Bjelorusiju, iako su dometi Kijevske Rus’-i, uvjetno rečeno, išli čak i do područja današnje Poljske. Naziv Malorusi, Velikorusi, to nije dao predsjednik Putin, to je naziv iz 14. st., koji nije etnonim, ni oznaka za teritoriji, koliko za crkvenu jurisdikciju. Razlog je sljedeći. U 13. st. Tatari, Mongoli su provalili ovdje i ta staroruska država se raspala na dva ključna dijela. Na Vladimiro-Suzdaljski dio, gdje je bila mitropolija, stara, tradicijska kijevska, i Galičko-Volinjski dio u kojem je osnovana nova mitropolija. Podjela na ta dva dijela je primorala Konstantinopol da ona njih označi. I ona mitropolija koja je imala manje parohija, to je bila Galičko-Volinjska, to je jugozapadni dio današnje Ukrajine, se naziva Malorusija. To se dijeli te 1361. god., to je Malorusija, a Velikorusija je prostor jurisdikcije Vladimiro-Suzdaljske mitropolije, koja je imala duplo više parohija, uključujući i Kijev. Tako da kasnije, temeljem tog nazivlja, pojam Malorus, Malarusija, počinje se koristiti kao geografski pojam, kao etnonim, ali ga Ukrajinci tretiraju i kao egzonim, jer su se kasnije odrekli tog termina, ali to je bilo tek u 20. st. Međutim, od 16. st., Malorusija postaje i pravoslavni-knjižni naziv za sve zapadnoruske zemlje unutar Poljsko-Litvanske Unije, od koje se kasnije izdvojila Bjelorusija. U 17. st. pojam Malorusija jedan je od službenih naziva Hekmašćine, i tu sada dolazimo do tog prvog momenta, hajmo reći, do te jezgre suvremene ukrajinske države, koja se upravo u 17. st. spojila sa Ruskim Carstvom, ali gubitkom autonomije, Malorusija postaje samo provincija u Ruskom Carstvu. Pojam Ukrajina je najmlađi pojam i kao geopolitička oznaka i etnonim. Nastaje kao etnokulturni projekt krajem 19. st., kao jedan odraz ideje suprotne konceptu sveruskog jedinstva, i rađa se ta ukrajinska ideja, pod utjecajem Mihala Gruševskog, Dmitrija Donceva, ukrajinskih predstavnika koji su više bili proukrajinski, pronacionalno orijentirani, koji su poricali kulturne i etničke veze s Rusijom. To je bio jedan, hajmo reći, autonomaško-separatistički krug, stremljenje i politička orijentacija prema Zapadu, a koja je opet dobila impuls iz toga Galičko-Volinjskog djela. I to je izazvalo raskol unutar samog maloruskog korpusa u 19. st., odnosno ukrajinskog koji kasnije dominira u toj nomenklaturi u 20. st., čemu su posebno pridonijeli politički aktivisti iz austrijske Galicije, njihovo masovno uključivanje u život Ukrajine. Dakle za dio Malorusa, nekadašnja samoidentifikacija je izgubila legitimitet, dakle više se nisu nazivali Malorusima, i zamijenjena je konceptom Ukrajinaca. Mi više nismo Malorusi, sada smo Ukrajinci, čime su se na neki način u stvari odrekli, onog svog izvornog imena, i to je izazvalo otpor među dijelom ukrajinskog nacionalnog korpusa, jer su neki i dalje smatrali da taj naziv Malorus nije nikako pogrdan, i nije jer on je bizantske provenijencije, nije to izmislio predsjednik Putin, ni ti Rusija, ni Moskva, ali malorusko ime se gubi nakon raspada Ruskoga Carstva, i potpuno izlazi osim iz historiografskih dokumenata i radova, i vi taj pojam više nigdje nemate, i prevladava ukrajinsko ime. Međutim taj paralelizam koji je izazvan upravo ovakvim strujama, koje su bile strogo proukrajinske i bez želje da se Ukrajina veže za Rusiju, na bilo koji način, su izazvali tu jednu trajnu podvojenost ruskog nacionalnog bića, grubo rečeno, jer čisto ukrajinska struja nikad nije uspjela prevladati do raspada Sovjetskog Saveza. Znači postojala je ta jedna jača struja, koja je uvijek nastojala ostati u savezu s Rusijom, i nakon građanskog rata proces izgradnje zasebne ukrajinske nacije na teritoriju Ukrajinske SSSR je bio nastavljen upravo zahvaljujući boljševicima, dakle od strane tog partijskog, sovjetskog vodstva, to je tzv. politika korijenizacije. Što to znači? To je politička i kulturna kampanja sovjetskih vlasti o nacionalnom pitanju 20-ih i 30-ih god., djelomično i 50-ih, koja je osmišljena da se riješe proturječja između središnje vlasti i autohtonog stanovništva na području cijelog Sovjetskog Saveza. To je na području Ukrajine poprimilo oblik ukrajinizacije, a ideološka osnova korijenizacije bila je Deklaracija o pravima naroda Rusije koja je proglašena 1917. god., u duhu čega je djelovao i Staljin, i korijenizacija ruskog jezičnog prostora uvođenjem jezika manjina, koje su bile u sastavu SSSR-a, pa tako i seoskog stanovništva koje je na području Ukrajine zapravo jedino govorilo ukrajinskim, u gradovima se govorio ruski, tako je praktički stanje i danas.“
U nastavku spomenimo Krim zbog sukoba koji je tamo započeo 2014. god. I tada se spominjala mogućnost 3. sv. rata, no reakcije ostatka svijeta tada nisu bile snažne kao danas. Zašto je to tako? I kada već spominjemo Krim, zanimljivo je za naše slušatelje spomenuti i projekt Krimske Californije.
„Ljudi ne razumiju zašto je Krim bio ta nekakva točka prijepora, zašto ni jedan drugi dio Ukrajine to nije bio. Prvo i osnovno, za suvremenu Rusiju je to mjesto od geostrateškog značaja, kao što je uvijek i bio od samih početaka. Krim je u sastavu Ruskoga Carstva od 1783., Osmansko Carstvo je priznalo tu činjenicu 1791., sve do 1954. To je neosporno, i povijesno i moralno, zapravo ruski prostor, koji je 1954. god. iz političkih razloga stavljen pod jurisdikciju Ukrajinske SSSR, ali na način da je taj transfer napravljen vrlo netransparentno, s pravnog stajališta gledano, što se nije previše vodilo računa u Sovjetskom Savezu, jer se smatralo da je to sve jedna država, unutar koje oni između sebe i ne moraju biti toliko transparenti, u pravnom pogledu. Krim dakako osim povijesnoga ima i sakralni značaj za Rusiju, budući da se upravo pokrštavanje istočnoslavenskih naroda događa na Krimu. Nasljednicom Kijevske Rus’-i smatraju se i Rusija, i Bjelorusija i Ukrajina, i tu krštenje kneza Vladimira Svjatoslaviča u 10. st. ide upravo od Bizanta i povezivanja istočnih Slavena s bizantskom dinastijom. Dakle Krim ima taj sakralno-povijesni značaj, ima geostrateški značaj, iako naravno kroz povijest, u 18. st. to znači jedno, u 19. st. znači drugo, ali u 20. st. vidimo da je to i dalje bilo važno. Projekt Krimska Californija je priča kako je Krim skoro postao 51. država SAD-a, odnosno kako se na Krimu zamalo osnovala europska država Izrael. Ovo što vam govorim se bazira na temelju arhivskih podataka, koje je iznio u svojem radu, ali ne samo on, bivši ministar informiranja 90-ih god., to je sam kraj Sovjetskog Saveza, dakle nakon njegovog raspada, gospodin Mihail Poltoranin, koji je na temelju tih dokumenata objasnio kako je nakon revolucije zemlja bila opustošena, a u Sovjetsku Rusiju su počeli dolaziti investitori, ali očito s političkim predznakom i sa nekim drugim namjerama. I tu zapravo vidimo prvi ulet Amerike na ruski kućni prag, da se tako izrazim. Točno 100 godina je sada od toga, a to je projekt u kojem su predstavnici židovske financijske organizacije iz Amerike Joint 1922. god. došli na ideju da na Krimu osnuju židovsku autonomnu republiku. Taj se projekt stvarno pokreće 1929. god., Centralni Izvršni komitet je zaista izdao dionice, gdje je polog i zalog bila krimska zemlja, za novac investicije koje su iznosile nekakvih 20 miliona dolara u tom nekakvom razdoblju od 7 godina, koje su trebali isplatiti boljševičkim vlastima, ali ono što je puno zanimljivije jest da su te dionice izdane uglavnom Amerikancima. 200 Amerikanaca je to kupilo, među kojima je bio Roosevelt, Hoover, financijeri kao što su Rockefeller, Marshall i razni drugi. To nije nebitno u kontekstu priče koja se danas događa na području Ukrajine, u smislu toga tko čini politički i oligarski establišment tih država, ne samo Ukrajine već i Rusije. Novac je išao židovskim naseljenicima, koji su trebali biti sistematski naseljavani na Krim, što je podrazumijevalo iseljavanje krimskih Tatara, na način da se zaobilazio sovjetski proračun, dakle potpuno netransparentna priča. To je izazvalo pobunu i krimskih Tatara, i Bugara i Grka koji su tamo tradicionalno živjeli, pa i ukrajinskog stanovništva, i Staljin je obustavio cijelu priču. Ulaze u II. svjetski rat i priča o Krimskoj Californiji ponovno dolazi na dnevni red i to kao dio mirovne konferencije u Teheranu. Roosevelt je kao osobno zainteresiran, ali puno šire od toga, u razgovoru sa Staljinom praktički ucjenjivao i rekao da se taj projekt mora reanimirati. Staljin je u stvari shvatio da oni sebi ovdje žele iz geopolitičkih razloga stvoriti nekakvu bazu na Krimu, pod krinkom toga da je to u interesu sovjetskih Židova, i tu je navodno pomogao Tito da se to ne dogodi. Staljin se 1954. god. uplašio, pogotovo njegovi nasljednici, da bi konačna isplata starih dugova, prema onom dogovoru iz 1929. trebala biti u slučaju nepoštivanja dogovora s bilo koje strane. Amerikanci su to namjeravali naplatiti, iako je SSSR zapravo zarobljeno njemačko oružje preko Jointa prebacio Izraelu, jako puno sredstava koji su praktički premašivali taj dug, i da Washington ne bi mogao započeti priču oko toga, bio je dogovor da se Krim stavi pod jurisdikciju Ukrajinske SSSR, koja ga u stvari nije željela. Tu vidite jednu priču da Amerika ulijeće u taj ruski prostor i ne uspijeva to napraviti, što pokazuje ako gledamo iz današnjeg konteksta priče, da ona to uspijeva tek nakon raspada Sovjetskog Saveza. Dakle u prvoj, drugoj, a pogotovo u trećoj fazi tih ukrajinsko-ruskih odnosa, nakon osamostaljenja ukrajinske države, tu vidimo da Amerike ne napušta taj projekt. Čini mi se, to je moje mišljenje, ne mora značiti da sam u pravu, ali čini mi se da taj projekt nije napušten, nego da je on sada na neki način implementiran na širi prostor Ukrajine. Dakle nekada je to trebao biti Krim, sada to više nije Krim, sada je zapravo cijela Ukrajina involvirana u tu jednu ideju, kojoj bi danas vjerojatno trebalo dati nego drugačije ime. Ali ja vidim tu poveznicu s projektom Krimske Californije.„
Idućim pitanjem, nikako ne želimo opravdati rat i ratna stradanja, ali ono što je iznimno važno za povijesnu znanost jest utvrđivanje uzroka i povoda nekom događaju, bio taj događaj dobar ili loš. Nažalost, naša današnja tema potaknuta je ratnim razaranjima, no gledajući čisto znanstveno, znaju li se već sada uzroci i povod ovome sukobu koji je započeo 24. veljače 2022. god.?
„Ovaj sukob svakako nije počeo 24. veljače 2022. god. To je ono što upravo mi s historiografskog stajališta jako pazimo u kontekstu, i vi to dobro znate, uzročno-posljedičnih momenata, koje mi nastojimo posložiti da vidimo kako smo došli do toga momenta. Dakle za nas povjesničare je uvijek važno zašto se dogodila situacija koja je kulminirala 24. veljače. Sad tu idemo u povijest događanja. Prvi moment, prva faza je ono od 2014. god., dakle Euromajdan koji se događa, masovni prosvjed protiv vlade Viktora Janukoviča, koji je organiziran izvana i koji odmah izaziva krajem veljače i početkom ožujka antimajdanske prosvjede diljem Ukrajine. Ti prosvjedi su formulirani na način da se zahtijevao referendum i posebna zaštita ruskog jezika, budući da je kulturno-povijesni razvoj Ukrajine bio takav da je taj ruski jezik govorilo praktički dvije trećine stanovništva. Prijelazna vlada koja je svrgavanjem Viktora Janukoviča došla na vlast, koju je činio predsjednik Turčinov, ministar unutarnjih poslova Avakov, i dobrovoljački odredi tzv. samoobrane Majdana, pod rukovodstvom tzv. komandanta Majdana, to je bio vođa tog desnog sektora Andrij Parubij, svi skupa su donijeli odluku da se vojnim putem uguše prosvjedi, i to se nazivalo antiterorističkom operacijom, pa kasnije i operacijom objedinjenih snaga. Zašto to sada ističem? Zato što svi govore kako Putin jednu vojnu operaciju naziva specijalnom operacijom. To su isto napravili i Ukrajinci 2014., kada su svim vojnim sredstvima napali dio vlastitog stanovništva, unutar granica Republike Ukrajine, koji tada još nisu proglasili nikakvu samostalnost, nije tu još bilo ni dobrovoljačkih odreda iz Rusije, a kamo li ruske vojske. Znači ogromna pogreška prijelazne vlade nakon svrgavanja Janukoviča, da vojnim putem rješava nezadovoljstvo dio stanovništva, značajnog dijela svoje države, to je prvo njihov krimen. Prvi vojni udari su išli na Harkov, Lugansk, Donjeck, pa i Odesu, na samom početku ožujka. Tu su pale prve žrtve, jer su tu tenkovi išli na civile. Kada pogledate te snimke, mene to podsjeća na rat u Hrvatskoj, moram to iskreno reći, vrhunac čega su krvni incidenti u Odesi. To je jedan moment, gdje su ljudi protestirali mirnim putem, i ukrajinske snage upravo desnog sektora su suzbijale protestante i oni u se sakrili u Dom sindikata, gdje su nakon pristanka povlačenja, u tom Domu sindikata živi spaljeni ljudi, oni koji su pokušali pobjeći van su bili kamenovani itd… U toj likvidaciji sudjelovao je desni sektor. Znači tu je rat već počeo, u 3. mjesecu 2014. god., i do danas, za taj prostor Donbasa, odnio više od 15.000 ljudi. Nakon ovog incidenta u Odesi, LNR i DNR provode referendum o neovisnosti po uzoru na Krim, i oni nemaju istu pravnu osnovu da pokrenu referendum, bez odobrenja Kijeva. Krim je to objektivno mogao jer ima autonomni status. Ovi nisu mogli, međutim oni su vidjeli da tu nema dogovora sa Kijevom, pa su ga proveli i na temelju toga referenduma su proglasili neovisnost. Međutim Rusija je bila suzdržana prema tom dijelu stanovništva, kojeg oni nazivaju rusko-jezični upravo zato što to nisu bili samo Rusi u pitanju, tu su u pitanju i kazanstanski Tatari i mnogi Ukrajinci koji se identificiraju sa ruskom kulturnom baštinom, kao jednom zajedničkom, da taj identitet Ukrajinaca nije tako jednoznačan kako se predstavlja. Rusija je stalno upućivala na dijalog s Kijevom, oni tu nisu bili spremni intervenirati do posljednjeg trenutka. Stvari su eskalirale dolaskom na vlast Petra Porošenka, zato što je ova prijelazna vlada bila vrlo kratko. Referendum je bio u 5. mjesecu, Porošenko službeno stupa na vlast u lipnju 2014., do čijeg mandata je krenulo masovno krvoproliće. Znači bombardiran je Lugansk, organizirani su sistematski napadi na Donbas, masovno ubojstvo civila, među kojima jako puno djece, i na tome prostoru postoji Aleja anđela. Ubijeni su novinari, dakle dio Luganska, centra grada, je bio sravnjen sa zemljom, nakon čega su iz Rusije, iz ovih pograničnih dijelova počeli organizirano dolaziti ovi dobrovoljci, među kojima se spominje ovaj Strelkov, koji je navodno bio i u BiH, a on je organizirao te prve dobrovoljce, ali to je bilo za Porošenka. I dolaze na to područje, međutim ruska vojska nije dolazila, govoriti o tome koliko su oni bili snabdijevani oružjem, logistički, od strane službene Moskve, za pretpostaviti je da jesu, ali sada nemamo tih dokaza, ja tu sada ne mogu dublje ulaziti u to, i tvrditi da je tako. Međutim, Ruskoj Federaciji je bilo jako stalo da se to sporazumom riješi. Zato su nastali Minski sporazumi 1 i 2, kojih se ukrajinska strana uopće nije držala, što nije ni malo čudno, jer ako idemo dublje u povijest, povijest odnosa između preteče suvremene Ukrajine i suvremene Rusije, odnosi počinju u 17. st. tzv. Perejaslavskim sporazumom, kojim su oni sami zahtijevali da budu dio Ruskog Carstva, da bi kasnije interpretirali tu jednu povijesnu datost, na sasvim drugačiji način. Dakle nisu poštivali taj dogovor i sporazum, nisu ga razumjeli onako kako je zaista sročen i potpisan. I to je nekakva konstanta ukrajinske politike da oni uvijek laviraju, da nikad nisu složni, i da se ne osjećaju obveznima poštivati ono što potpišu, pogotovo ne Minski sporazum 2, koji im uopće nije išao na ruku, a unutar kojeg je i jedna odredba koja jasno pokazuje da je Zapad tada jasno znao što se u toj Ukrajini događa, jer je bilo naređeno da maknu Azov. Azov je jedna od grupacija koja je dio tog desnog sektora, koji su zapravo radikalnim metodama krenuli, zato je cijeli taj sukob postao ratni, nije bilo uopće potrebe za time, trebalo je ići na pregovore. Vrhunac svega je travanja 2019., vidimo da se dolaskom Zelenskog stvari mijenjaju, jedno vrijeme smo imali osjećaj da je tu mir, i mnogi su mislili da se poštuje dio tih minskih pregovora, što nije bila istina. Svih 8 godina, oni su ne poštovali sporazum u smislu da je ukrajinska strana i dalje napadala to područje Ukrajine. I sad travanj 2019., zakon o ukrajinskom jeziku, kojim se praktično diskriminira rusko jezično stanovništvo. Onemogućava ga se da uopće u javnom prostoru, svakodnevnom životu, pogotovo u obrazovanju, da se koristi službeno ruskim jezikom, iako se zna da dvije trećine stanovništva, bez obzira na etničku pripadnost, govori ruski. Nepoštivanje tog zakona je predviđalo ozbiljne kazne, a ruski se prema tome zakonu mogao koristiti isključivo privatno i za vjerske potrebe. Kada je predsjednik postao Zelenski, za kojeg se mislilo da će biti vrlo umjeren, i da će on biti taj koji će pregovorima riješiti cijelu krizu, da će se ta ratna opcija potpuno napustiti, on je od te jedne osobe koja je obećavala, on se zapravo pretvorio u isto jednu radikalnu osobu, koja je na tragu ovih diskriminatornih mjera, nastavio i kroz jednu provokatorsku retoriku, on je čak rekao da će se prevesti tenkovima po Crvenom trgu itd…, na što je dobio odgovore od Moskve, konkretno od samog predsjednika Putina, koji onda počinje pisati ove svoje povijesne tekstove, programske, u kojima oni kažu da su oni jedan narod. Ali to je zapravo jedan povijesni termin, trojedni narod, tri dijela jednog korijena. Naravno kada se to u političkoj retorici koristi, to dobije drugu konotaciju. E sada ta priča oko 24. veljače, za koju je meni strahovito žao i ne mogu vjerovati da se uopće dogodila, što mislim da je najveća pogreška Rusije, povijesna i strateška, jer Rusija time neće ništa postići od onoga što je željela, a sebe je gotovo totalno uništila. Mi puno toga ne znamo da bismo mogli komentirati, samu odluku te noći 24. veljače, tu ima jako, jako puno momenata, međutim kada sam govorila o Krimskoj Californiji, vidite spomenula sam kada se Amerikanci prvi put pojavljuju, hajmo reći, na ruskom kućnom pragu, ako gledate od raspada Sovjetskog Saveza, sve ono na što se Rusija žalila, vezano za potencijalno širenje NATO-a, pokazuje da nije bez razloga, jer od raspada Sovjetskog Saveza imamo dva važna momenta. U toj prvoj fazi 1997. god., Rusija je s Ukrajinom podijelila crnomorsku flotu i priznala joj granice, i kada je izlazila iz Sovjetskog Saveza njoj su granice priznate, upravo pod određenim uvjetima, da njezine težnje prema euroatlantskim strukturama neće biti izražene, odnosno da će se držati neutralnosti, što je zapravo utkano u preambulu Akta o neovisnosti 24. kolovoza 1991., a koji nas vodi prema Deklaraciji o državnom suverenitetu iz 1990. Glava 9, gdje se ta neutralnost spominje. Međutim, tu je ukrajinska strana izigrala Rusiju, na način da je koristila neke beneficije, iako je izišla iz Sovjetskog Saveza, i što se tržišta tiče i što se tiče energenata, i neke druge logistike, prema dogovoru o prijateljstvu, suradnji i partnerstvu, da bi dva mjeseca nakon što je to potpisala s ruskom stranom, potpisala s NATO-om, odnosno Amerikancima, Povelju o posebnom partnerstvu NATO-a i Ukrajine, a u Kijevu je osnovan Informacijsko-dokumentacijski NATO centar. I tu već vidite da svi ti problemi koji ponovno eskaliraju, i opet se u toj drugoj fazi 2008. god. događa situacija, istočno partnerstvo se nudi Ukrajini i Gruziji. Tu se vidi da Amerika neprestano čačka oko tog prostora, iako ta Narančasta revolucija koja je bila 2004. god., tada je izbjegnut taj jedan sukob, iako su Rusi pokušali svoga kandidata Janukoviča, koji je kasnije pobijedio 2010., nametnuti umjesto Juščenka. Međutim taj sukob nije prestao, a taj otvoreni konflikt koji se događa od 2014., iako su pritisci na Donbas i tada bili jako, jako značajni, jer je to jaka industrijska zona. Kada pogledate iz perspektive realnog života, vama postaje jasno koje su te pretenzije na djelu. Opet kad u to sve uključimo znanja, o tome, od koga i čega se sastoji politički establišment Ukrajine i tko su zapravo oligarsi, ne samo ukrajinski nego i ruski, onda se mozaik i ta priča slaže na malo drugačiji način.“
Cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu, a u drugom dijelu emisije, s dr. sc. Zdravkom Zlodi, govorit ćemo o medijskim usporedbama ovoga rata s Domovinskim ratom, te kakve posljedice ovoga sukoba mogu biti za jugoistok Europe.
Andrija Šego
