U svijetu koji sve češće mjeri vrijednost čovjeka cijenom njegovih cipela, brojem pratitelja ili brzinom potrošnje, gdje je tržišna logika nadglasala tišinu savjesti, ostaje nešto što ne stari – nešto što gori, a ne izgara. To je djelotvorna ljubav, ne ona uklesana samo u kamen bazilika, nego ona zapisana u ranama i rukama, u kapima znoja i tišini žrtve. Crkva koja ljubi djelima, a ne samo riječima – i to ne kao puki idealizam zanesenih redovnika iz starih pergamena, nego kao živa, tiha, i ustrajna zbilja što se poput zlatne niti provlači kroz stoljeća.
Imajući pred očima brojne crkvene dokumente koji su promišljali ovu temu s teološkom dubinom i pastirskom ozbiljnošću, pokušavam, poput učenika pred velikom slikom, razviti misao dobročinstva – djelatne ljubavi.
Djelatna ljubav – to nije dodatak Evanđelju, to je njegovo utjelovljenje. To je ono gdje Krist postaje vidljiv u kruhu podijeljenom, u bolesniku posjećenom, u riječima izrečenima s nutarnjom pažnjom. To je ona ljubav koja ne umara, jer ne traži sebe.
Već u prvim danima, kad se Crkva rađala iz Duha Svetoga, kad se lomio kruh i srce s njime, rodio se i novi vid služenja: zajedništvo koje ne priznaje ni bogatog ni siromašnog, već samo brata i sestru. Djela apostolska svjedoče o tom iskonskom iskustvu, kad su se imanja dijelila, a razlike topile pod pogledom uskrslog Krista. To je bila evangelizacija svakodnevice. Od sedmorice izabranih, “punih mudrosti i Duha”, do đakona Lovre, koji pred carskim pohlepnicima umjesto zlata iznosi siromahe i kaže: “Evo blaga Crkve” – Crkva je učila da služenje bližnjemu nije socijalni dodatak, već kristološki čin. Svaki komadić kruha razlomljen u ime Kristovo, svaki bolesnik posjećen u ime Božje, jest ostvarenje Blaženstava koje nam je Isusovo Evanđelje darovalo.
Blagopokojni papa Benedikt XVI. to zorno podsjeća: ljubav nije dodatak Crkve – ona je dio njezina genoma. I ako bi Crkva prestala ljubiti djelima, prestala bi biti Crkva, bila bi prazna ljuska duhovnosti, dobra samo za muzeje, ali ne za živote. U Porta fidei, tom nenametljivom, a duhovno moćnom njegovu pismu, stoji rečenica: „Vjera bez djelotvorne ljubavi ne donosi ploda, a djelotvorna ljubav bez vjere ostaje osjećaj u milosti slučaja, u valovima sumnje.“ I doista, što nam vrijedi da u srcu nosimo istinu ako se ona ne spušta u dlan? Ako se iz uvjerenja ne rodi kruh? Ako ispovijest vjere ne rodi posjet nemoćnome, ručak gladnome, oprost drugome?
Dobrotvorno djelo je oblik života koji izrasta iz vjere, iz molitve, iz euharistije – naglašavaju brojni crkveni dokumenti. Samo onaj tko je dotaknuo Kristovu ranjenu ruku zna kako dotaknuti ranu čovječanstva. I zato pravi karitativni djelatnik nije puki socijalni radnik, nego svjedok, mistik svakodnevice, čovjek koji prepoznaje Krista u siromašnome, a ne sebe u dobroti. Kako je divan taj osjećaj! Jesi li ga ikad ćutio u vlastitom životu?
U vrijeme kad se neka čudnovata svjetska humanitarna djelovanja nerijetko mjere isplativošću, a empatija delegira institucijama, vjernik treba ustrajati i, poput Samarijanca, saviti se nad ranjenikom bez suvišnih pitanja o porijeklu i životu. Ne zato jer je dio neke humanitarne organizacije, već jer je Mistično Tijelo Onoga koji je rekao: “Što učiniste jednomu od najmanjih, meni učiniste.” I ne treba nam mnogo: samo malo ulja na rane svijeta i pogleda koji ne gleda odozgo.
Ljubav Božja ne traži pozornicu pod svjetlima reflektora – ona traži lice. U Svetom pismu nije riječ ni o kakvom romantičnom zanosu, već o zapovijedi: Ljubi Gospodina Boga svojega… i bližnjega svojega kao sebe samoga! (usp. Mk 12, 29–31).
No te se zapovijedi ne čitaju samo usnama – one se proživljavaju. Srce koje ne ljubi Boga ne može s ljubavlju pristupiti ni čovjeku. Jer kako grliti one koje ne razumiješ, ako nisi zagrljen Onim koji te razumije do križa?!
Ljubiti bližnjega ne znači samo biti dobar – znači biti Božji. I zato Božja ljubav poprima lice onoga koji ostaje, sluša, podnosi i ne odustaje. Lice učiteljice u školi u Zambiji, volontera u Malaviju, djeteta koje se smije jer je nakon dugog vremena – sito. Lice onih koji kuhaju, dijele i ne zaboravljaju.
Usudim se reći, u tome je snaga djela poput Marijinih obroka – gdje se vjera pretače u tanjur, a tanjur u dostojanstvo. S 13 centi po obroku i 22 eura po godini, hraniti dijete nije luksuz, nego poziv. U 16 zemalja svijeta, svakog školskog dana, više od 2.6 milijuna gladne djece dobiva svoj jedini topli obrok. Taj obrok nije samo hrana – to je Božja providnost pretočena u konkretnost.
Dječji osmijeh nakon tanjura phale u Malaviju – pod stablom, nema cijenu u zemaljskim izračunima. Tu se kruh dijeli s vjerom. A za one koji u tom lancu daruju, to je evanđeosko lomljenje vlastitog “ja” da bi netko drugi mogao učiti, živjeti, sanjati i darovati osmjeh.
Kršćanska djelatna ljubav nije ideja – ona je odluka. Odluka da ne prođeš mimo. Odluka da tvoje ruke govore kad riječi zakasne. Odluka da u svakom djetetu vidiš lice Krista. I tada naš pogled više nije neutralan – on postaje poziv. Ne apstraktan, nego konkretan. Jer ljubiti znači i nahraniti.
U svijetu koji se davi u izjavama, brojkama i sumnjama, djelatna ljubav progovara jednostavnošću. Gladna djeca ne mogu čekati. A mi – ako vjerujemo – ne smijemo šutjeti i ništa ne činiti.
Međugorje, mjesto tišine i Majčina pogleda i Njene posebne prisutnosti, i ovdje svjetionik: tamo gdje Marija šapće “molite, postite, ljubite”, rađa se novo lice vjernika u Crkvi. Onih koje je Gospa naučila da djelatno ljube. Stoga, ova konkretna djela, poput Marijinih obroka, nisu “projekti” – to su odgovori. Odgovori na Božji poziv koji i dalje odzvanja: “Dajte im vi jesti.”
Međugorska duhovnost iznjedrila je tolike obraćenike koji sada imaju srce koje vidi, ruke koje se ne boje umoriti, vjeru koja se ne boji postati kruh. To je duhovnost koja dotiče ono najkonkretnije: gladna usta, znojna čela, ranjena koljena. Duhovnost rođena u molitvi i postu, kad tijelo šuti, a srce progovori: „Idi i čini tako!“ Idi i ne misli više kako izgledaš – nego kako ljubiš. Idi i ne dijeli ostatke, nego sebe. Idi – i daj se, kao što se On dao.
Fra Miljenko Šteko
