Nedavno smo komentirali jednu emisiju o Božiću u kojoj je poznati novinar na okićenim ulicama New Yorka postavljao pitanja prolaznicima: „Što je Božić i što se dogodilo na Božić?“ Većina prolaznika imala je na sebi neki prepoznatljivi komercijalni božićni nakit: kapu Djeda Mraza, jelku u rukama, umotane božićne darove…
Unatoč vanjskom vidljivom blagdanskom raspoloženju, rijetki su znali odgovoriti na pitanje što je Božić i što se slavi na taj dan. Gledajući i slušajući te ljude na televiziji, čudili smo se kako ne znaju odgovoriti na tako jednostavno i općepoznato pitanje, a u isto vrijeme tobože slave Božić?!
Međutim, ako malo dublje zagrebemo ispod površine našega umišljenog znanja, morat ćemo iskreno priznati i reći: „Zar mi, koji se smatramo velikim vjernicima, znamo što se uistinu na Božić dogodilo?“ Da smo i malim dijelom spoznali što se tada dogodilo, zar ne bismo bili barem malo manje sebični nego što jesmo? Zar bi bio itko pored nas gladan, a mi siti? Zar bi se itko pored nas smrzavao dok je nama toplo? Da je naše srce spoznalo što se dogodilo na Božić, u nama bi se nastanila trajna radost koja bi se s mjeseca vidjela u našim očima i nema gumice koja bi je izbrisala. Prije nego bacimo kamen na ove gore prolaznike s televizije, pogledajmo vlastito siromašno srce koje iskreno ne zna što je Božić ili ravnodušno ne želi znati. Unatoč našem kršćanstvu! Zato će Isus na križu kao i u jaslicama reći: „Oprosti im, Oče, jer ne znaju!“
Isus nije došao na ovaj svijet da bismo mi udobno slavili Njegov rođendan. Puno više bismo trebali slaviti dan Njegova rođenja u našem srcu. Budi iskren i odgovori samom sebi na pitanje: „Kad se Isus rodio u tvom srcu?“ Bi li mogao kazati točno datum, dan i sat kad se to dogodilo? Je li bilo kišovito ili vedro vrijeme? Je li bila noć, jutro ili poslijepodne? Bi li znao reći u kojem mjesecu, godišnjem dobu i u kojim okolnostima se rodio? Znaš li opisati ljude koji su svjedočili tome rođenju? Kako si se tada osjećao i jesi li drugima o tome svjedočio ili samo šutio? Da te upita neki novinar sjećaš li se trenutka kad se Isus rodio u tvome srcu, bi li nešto samo promrmljao ili bi samo šutio i stidio se? Možda bi iskreno rekao da još uvijek čekaš da se rodi. Taj trenutak nitko i nikada ne zaboravlja. Taj se trenutak u svakom svome detalju pamti kroz čitavu vječnost i od tog se trenutka živi. Ako se ne sjećaš toga dana, znači da se Isus još nije ni rodio u tvome srce i da još uvijek čekaš dan kad će se to dogoditi. Na taj dan ne čekaš samo ti, nego čeka i Isus. Čeka da se Božić dogodi u tvom srcu. Kuca na tvoja vrata kao što su Josip i Marija kucali na sva vrata Betlehemaca, ali im se nijedna vrata nisu otvorila.
Iako su evanđelisti Matej i Luka donijeli više detalja o Isusovu rođenju u Betlehemu, nego ostali evanđelisti, ipak ni oni nisu naveli ni dan ni mjesec ni vrijeme kad se Isus rodio. Propustili su opisati gdje je to točno bilo u Betlehemu; u štalici ili špilji?
Nije li smiješno i čudnovato da mi, koji smo tako maleni u odnosu na Boga, želimo postati tako veliki, a Bog, koji je tako neizmjerno velik, želi postati tako malen? Kako se tako veliki Bog može učiniti tako malenim kao što je dijete? Kako tako maleno i bespomoćno dijete može biti moj Bog? Božić je neshvatljiv jer je Božje utjelovljenje naša najveća tajna. Tu tajnu mogu vidjeti i razumjeti samo maleni.
Razlog zašto evanđelisti nisu zapisali dan Isusova rođenja jest u tome što im taj dan nije ni bio toliko važan. Dakle, najvažniji dan za njih nije bio kad se Isus rodio u štalici, nego kad se Isus rodio u njihovu srcu. Jednostavno su sva četvorica zapisivali ono što im je bilo važno zapisati. Zato su jako precizno opisivali dan i vrijeme kad se Isus kao Bog rodio u njihovim srcima. O tom događaju pišu opširno i vrlo precizno. U svome evanđelju opisuju kako je to bila treća ura i pedeseti dan nakon uskrsnuća. Dakle, navode točan dan i točno vrijeme jer je to za njih bio jako važan dan. Bili su odmah spremni za Njega umrijeti svjedočeći svoju ljubav prema Njemu jer se u njihovim srcima rodio Isus kao Bog.
Sv. Ivan pisao je svoje evanđelje krajem prvog stoljeća kad je već bio starac. Iako je u već poodmakloj dobi, točno se sjeća i dana i sata kad je Isusa prvi put susreo u svojoj mladosti: „To bijaše oko desetoga sata.“ (Iv 1,40) O danu, satu i godini Isusova rođenja nije zapisao ništa, ali zato do u detalje piše kada se Isus u njegovu srcu rodio.
Sveti Pavao je sigurno jako puna znao o Kristovu rođenju u Betlehemu, ali o tome nije ništa zapisao. Ali je zato stotine puta svjedočio i više puta zapisao kako se obratio pred Damaskom i kako se Isus tada rodio u njegovu srcu. Obraćenje se događa onda kad se Isus kao živi Bog rodi u mojem srcu.
Dakle, svi pamte taj trenutak kad se Isus kao Bog rodio u njihovu srcu i detaljno ga opisuju. To im je bilo važno jer poslije toga više ništa nije bilo isto. To je bila prijelomna točka u njihovu životu s koje više nije bilo povratka. Svi pamte taj trenutak, pamtiš li ti? Pamtiš li trenutak kad se Isus rodio u tvome srcu? Poslije toga trenutka ništa ti više ne će biti isto. Tada će ti biti važnije davati nego primati, važnije tješiti nego biti utješen, važnije opraštati nego primati oproštenje, važnije služiti nego biti služen, važnija poniznost od ponosa, važnije umrijeti za drugoga nego sebi živjeti, važnije ljubiti nego biti ljubljen. To će biti tvoj Božić i tvoj najvažniji trenutak. Bez toga ni ovaj 25. prosinca ne će imati veliko značenje. Ostat će samo na folklornoj i komercijalnoj razini s nostalgičnim osjećajima koji će se rasplinuti poslije obilnog božićnog ručka i odgledanog „božićnog“ filma Sam u kući.
Štalica u kojoj se Isus, unatoč hladnoći i neredu, želi roditi je moje srce i tek kad mu omogućimo da se tamo udomi i počne rasti, možemo početi brinuti za donošenje Svjetla onima koji su još u tami. Pazeći pritom da se zbog milosnog dara, koji je nama darovan, ni po čemu ne osjećamo bolji od njih. U jednom ukazanju vidjelici Mirjani Gospa je bila posebno tužna. Baš u to vrijeme se posebno pisalo i pričalo o ratu u Iraku i Afganistanu. Mnogi su tada postavili pitanje: „Je li Gospa tužna zbog rata u Iraku i Afganistanu?“ Nitko se nije upitao je li Gospa tužna zbog mene? Ona gleda direktno u srce i zato je tužna jer vidi. Vidi da nema ni danas u tim našim srcima mjesta za Isusa kao u ono doba u Betlehemskim kućama.
Isus nije došao na ovaj svijet da bismo mi udobno slavili Njegov rođendan. Puno više bismo trebali slaviti dan Njegova rođenja u našem srcu. Budi iskren i odgovori samom sebi na pitanje: „Kad se Isus rodio u tvom srcu?“ Bi li mogao reći točno datum, dan i sat kad se to dogodilo? Je li bilo kišovito ili vedro vrijeme? Je li bila noć, jutro ili poslijepodne? Bi li znao reći u kojem mjesecu, godišnjem dobu i u kojim okolnostima se rodio? Znaš li opisati ljude koji su svjedočili tome rođenju? Kako si se tada osjećao i jesi li drugima o tome svjedočio ili samo šutio?
K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše. (Iv 1,11) Nisu ga primili ne zato što su bili loši, nego zato jer ga nisu prepoznali. Dolazi nam u onome što smo u napasti shvatiti kao sporedno. Što je za mene sporedno, a što je bitno? Ne bi valjalo da nas iznenadi činjenica na kraju našega života da je ono što je za mene sporedno za Boga bilo bitno, a ono što je za mene bilo bitno, za Boga bilo sporedno. Isus se rodio u sporednom gradu od sporednih roditelja, odrastao u sporednom Nazaretu, družio se sa sporednim ljudima, sporednima navještavao Kraljevstvo Božje i samo su ga oni sporedni najbolje razumjeli i prihvatili. Oni glavni ga nisu ni prepoznali. Božić je blagdan sporednih. Božić je blago koje je skriveno i zakopano na njivi sporednih, siromašnih i malenih.
Mudraci s istoka su prevalili dug put da bi vidjeli nešto posebno i neviđeno dotada. Međutim, vidjeli su samo jedno obično malo dijete. Bog skriven u običnom malom djetetu. Zašto Bog bira baš pastire? Zato što su oni jedini u čitavom Betlehemu koji su bili u stanju u običnom malom djetetu prepoznati Sina Božjega. To je bio slučaj i sa starcem Šimunom i staricom Anom. To je bio slučaj i s desnim razbojnikom. Kada nitko ne vidi, oni vide. Vidjeli su jer su bili jednostavni, nekomplicirani, ponizni i otvoreni za misterij. Bog se od njih ne skriva za razliku od mudrih i umnih.
Nije li smiješno i čudnovato da mi, koji smo tako maleni u odnosu na Boga, želimo postati tako veliki, a Bog, koji je tako neizmjerno velik, želi postati tako malen? Kako se tako veliki Bog može učiniti tako malenim kao što je dijete? Kako tako maleno i bespomoćno dijete može biti moj Bog? Božić je neshvatljiv jer je Božje utjelovljenje naša najveća tajna. Tu tajnu mogu vidjeti i razumjeti samo maleni. Bog se nije objavio samo pastirima nego svima, ali su ga samo pastiri mogli vidjeti u tom trenutku jer su bili dovoljno maleni. Bili su dovoljno djeca da vide Dijete. Da vide neshvatljivu Ljubav. Ljubav Božju osjećamo tako snažno kad vidimo Isusa na križu kako za nas umire. Međutim skok s kraljevskog Božjeg prijestolja u malu štalicu mnogo je veći razmak nego razmak između Betlehema i Golgote. (Wilfried Stinissen)
Božić nije samo blagdan za djecu nego još više za nas odrasle jer smo zaboravili ono što djeca znaju.
Piše: Fra Stanko Mabić
******************
List Glasnik mira izlazi jednom mjesečno. Godišnja pretplata (12 brojeva): Hrvatska 130 HRK, BiH 30 KM, europske zemlje 40 €, Švicarska 60 CHF, USA, Kanada i Južna Amerika 80 USD, Australija 120 AUD.
Služba pretplate:
Nikolina Sivrić
e-mail: pretplategm@nullmedjugorje.hr
Tel.: 00 387 36 653 300
