Senat Sveučilišta u Mostaru odlučio je dodijeliti apostolskom nunciju u Bosni i Hercegovini nadbiskupu Luigiju Pezzutu najviše priznaje, odnosno titulu počasnoga doktora „doctor honoris causa“. Ovo počasno zvanje dodijeljeno mu je danas na Sveučilištu u Mostaru gdje je svečano promoviran u počasnoga doktora znanosti.
Govor rektora Sveučilišta u Mostaru prof. dr. sc. Zorana Tomića
Vaša Ekscelencijo mons. Pezzuto,
poštovani predsjedniče Povjerenstva akademiče Čoviću,
poštovani članovi Povjerenstva,
poštovani članovi Senata i Upravnog vijeća SUM-a,
poštovani uzvanici i gosti, dame i gospodo, pozdravljam vas u ime Sveučilišta u Mostaru.
Unatoč teškim okolnostima, Sveučilište u Mostaru izrazito se trudi obrazovati i odgajati mlade ljude u „vrsne znanstvenike da u društvu preuzmu odgovarajuće službe“ te posvećuje sve više i više pozornosti znanstvenim istraživanjima i kulturi. Želimo se isticati znanstvenim radom. Studenti su u središtu naše djelatnosti, ali i sadašnji i budući profesori. Unatoč svemu, prostor u kojemu živimo i djelujemo smatramo izvorom uzajamna obogaćivanja. Svjesni svoga vlastitog identiteta, promičemo susrete koji pomažu uzajamnom razumijevanju, upoznavanju i prihvaćanju drugoga.
U viziji Sveučilišta u Mostaru istaknuto je kako smo snažno opredijeljeni stvaranju razvijene visoko organizirane, integrirane i funkcionalne visokoškolske ustanove uključene u Europski prostor visokoga obrazovanja i Europski istraživački prostor.
Također smo istaknuli da će Sveučilište stvarati nove ideje i tehnološka rješenja, kritičkim promišljanjem i kreativnošću postati jedan od ključnih pokretača gospodarstva i ekološki prihvatljivoga održivog razvoja te promicatelj kulturnoga i povijesnog nasljeđa zajednice u kojoj je nastalo.
Ovako usmjerena vizija Sveučilišta u Mostaru upućuje na europske standarde u visokome obrazovanju, predanost u oblikovanju prihvatljivih i provedivih ideja, odgovornost prema društvu i sebi. Naša vizija upućuje i na otvorenost, potrebu prilagođavanja, ali i brzoga djelovanja u određenim okolnostima. Vizija Sveučilišta u Mostaru ponajviše upućuje na dijalog i suradnju. I upravo zbog takvih strateških opredjeljenja Sveučilište u Mostaru svakodnevno traga za institucijama i pojedincima s kojima će u otvorenoj i odgovornoj suradnji primijeniti vrijednosti visokoga obrazovanja i akademizma, ali ne zaboravljajući vrijednosti koje je papa Pavao VI. nazvao „civilizacijom ljubavi“.
Jedna je od takvih institucija s kojom imamo izvrsnu suradnju i nuncijatura Svete Stolice u Bosni i Hercegovini. Jedan je od takvih prijatelja i istaknuti diplomat, nadbiskup, teolog, humanist, kozmopolit i mirotvorac monsinjor dr. Luigi Pezzuto, peti apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini.
Monsinjor Luigi Pezzuto je, prije svega, pastir svoje Katoličke Crkve, a potom i diplomat, i, kako sam istaknuo, humanist i mirotvorac. Monsinjor Luigi Pezzuto je, kao takav, prijatelj Bosne i Hercegovine i značajno pridonosi ugledu naše domovine u svijetu. On poznaje povijest i društvene uvjete Bosne i Hercegovine te izrazito razumije unutarnju složenost, pa i političku i društvenu napetost. Vaša Ekscelencijo, Vaš odgovor na sva složena pitanja uvijek je bio odgovor pun čovjekoljublja, dobroćudnosti, naklonjenosti i suosjećanja prema općim i ljudskim vrijednostima. Dok su drugi zatvarali, Vi ste otvarali put dijaloga. Trudite se biti jednaki prema svima u Bosni i Hercegovini s ciljem da svima bude bolje na svim poljima života.
Godinama monsinjor Luigi Pezzuto održava izvrsne odnose i susrete s našim Sveučilištem u Mostaru. Pomaže nam u uspostavljanju brojnih veza s drugim institucijama. Uvijek se rado odazivao našim pozivima i održavao predavanja studentima i profesorima te sudjelovao na međunarodnim konferencijama koje je organiziralo Sveučilište u Mostaru. Svi su ti susreti i gostovanja bili puni optimizma, otvorenosti, suradnje i ljubavi prema čovjeku i Stvoritelju. Bio nam je i ostao učitelj životnoga dijaloga, ali, nadasve, prijatelj.
Zbog takva doprinosa Bosni i Hercegovini i izvrsna odnosa sa Sveučilištem u Mostaru, naš je Senat odlučio dodijeliti monsinjoru Luigiju Pezzutu najviše priznaje, tj. titulu počasnoga doktorata „doctor honoris causa“. Danas dodjeljujemo ovo počasno zvanje s dubokim uvjerenjem kako će monsinjor Luigi Pezzuto uvijek biti prijatelj Sveučilišta u Mostaru i države Bosne i Hercegovine bez obzira na to gdje obavlja svoju dužnost koju mu povjeri Sveta Stolica. Također želimo da i dalje ostane graditelj mostova među ljudima, kulturama, narodima i državama, moleći se za sve ljude okupljene u vrijednostima čovjekoljublja.
Obraćanje promotora akademika Dragana Čovića
Uvažena Ekscelencijo mons. Pezzuto,
poštovani rektore Sveučilišta u Mostaru prof. Tomiću,
cijenjeni članovi Povjerenstva,
poštovani uzvanici i gosti, drage kolege!
Iznimna mi je čast, kao promotoru na dodjeli počasnog doktorata Sveučilišta u Mostaru, predstaviti današnjeg laureata.
Monsinjor Luigi Pezzuto, nadbiskup je Rimokatoličke Crkve i peti apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini od 17. studenog 2012. godine, kada ga je na tu poziciju imenovala Njegova Svetost papa Benedikt XVI. Sama činjenica da je tada odabran iskusan diplomat, poliglot i jedan od najizvrsnijih sluga svete Katoličke Crkve, značajan je pokazatelj iznimne zainteresiranosti Svetog Oca za stanje u BiH, ali i položaj i budućnost desetina tisuća katolika u Bosni i Hercegovini koji se u svojoj domovini susreću s brojnim izazovima. Međutim sve to, iako mnogo, nije osnovni razlog današnjeg okupljanja na ovoj prigodnoj ceremoniji povodom dodjele titule počasnog doktorata. Razlozi su mnogo dublji, a primarno se vežu za sve ono što je mons. Pezutto ostvario nakon svog dolaska u BiH ozvaničenog uobičajenom predajom vjerodajnica tadašnjem predsjedatelju Predsjedništva BiH. Danas želim nešto i o tome reći u prilog priznanja koje današnjim činom Sveučilište u Mostaru, jedino hrvatsko sveučilište na hrvatskome jeziku u BiH, dodjeljuje našem uvaženom gostu i primatelju ove počasti. Stoga je uputno izdvojiti i ovom prigodom ponoviti najznačajnije što ovaj prijedlog za dodjelu akademske počasti čini potpuno opravdanim i potrebnim.
Naime, kao apostolski nuncij i predstavnik Svete Stolice u Bosni i Hercegovini Luigi Pezzuto je od samog početka predano radio na promociji zajedničkog dobra, zagovoru poštivanja prava i dostojanstva za sve oslanjajući se na kršćansku doktrinu jednakosti i solidarnosti među ljudima, znajući da se samo na tim načelima može izgraditi istinski trajni sklad između ljudskih zajednica. Snažno se zalagao i zalaže za uspostavu društva mira i blagostanja, ponajviše u smislu da konstitutivni narodi BiH napreduju na putu pomirenja i uzajamnog praštanja, jer je trajni i istinski mir između naroda, ali i mir u Bogu moguće postići samo traženjem oprosta, praštanjem i pomirenjem. Razvidan je stav da k tomu uzvišenom cilju BiH kao društvo mogu odvesti samo čiste kršćanske, a onda i europske vrijednosti, kao što je snošljivost odnosno tolerancija koju svakodnevno moramo snažiti u međusobnim odnosima. Upravo zato mons. Pezzutto uvijek i u svakoj prigodi ističe značaj rada na izgradnji tolerantnog ozračja i suradnje između tri naroda kroz “strpljivo traženje istine i pravde”… jer „..netolerancija prema različitosti drugoga, koja plaši i izaziva nepovjerenje vodi u rat“ pa je stoga „treba zatrti i eliminirati“. Naša je kršćanska i ljudska dužnost ustrajati u borbi za vrijednosti istine i pravde, i pri tom pokazivati visok stupanj tolerancije te djelima svjedočiti našu kršćansku etiku koju živimo kroz Evanđelje i svetu Katoličku Crkvu predvođenu našim papom Franjom.
Nigdje pastoralni i diplomatsko-politički rad nisu tako sjedinjeni kao u vatikanskoj diplomaciji, a kazao bih, osobito u riječima i djelima kandidata za dodjelu počasnog doktorata, koji je vjeran i predan kako svojemu duhovnom tako i svjetovnom zvanju. Jedno i drugo se prožimaju, a svima nama drugima koji se bavimo politikom ili nosimo javnu odgovornost daje pouzdanje i vjeru da je moguće približavanje politike i morala, pa i više od toga, naime, da politika zapravo treba težiti tomu da bude u funkciji morala. Možda je to ono što je potrebno svima, osobito BiH i njenim žiteljima.
Poruke i angažman Luigija Pezzuta imale su i ključnu ulogu u realizaciji pohoda Svetog Oca Bosni i Hercegovini pape Franje, koji je upravo zahvaljujući monsinjoru do u detalje upoznat sa svim relevantnim pitanjima koja se tiču odnosa Vatikana i BiH, položajem i procesima vezanim za hrvatsku katoličku zajednicu u Bosni i Hercegovini. Njegovo djelovanje je živo svjedočanstvo da Sveta Stolica izbliza prati, cijeni i podupire stalno učvršćivanje procesa mira, poštivanja prava svakog od konstitutivnih naroda kao i pojedinačnog građanina u kontekstu usmjeravanja BiH prema uključenju u Europsku uniju i postizanju općeg dobra.
Ponovio bih za kraj i zaključak iz izvješća Povjerenstva, u kojem je sadržano sve što do kraja legitimira dodjelu počasnog doktorata Sveučilišta u Mostaru monsinjoru Luigiju Pezzutu. Apostolski nuncij u BiH dokazao se kao istinski prijatelj ove zemlje, svih njenih konstitutivnih naroda, podržavajući jednakopravnost i pravičnost te euroatlantski put Bosne i Hercegovine. S tim u vezi očevidno je da se radi o osvjedočenom prijatelju naše domovine. Povjerenstvo je uzimajući sve navedeno u obzir, jednoglasno donijelo zaključak i prijedlog da monsignor Luigi Pezzuto, opunomoćeni predstavnik nasljednika svetog Petra, istaknuti diplomat, svećenik, teolog, poliglot, humanist, kozmopolit i mirotvorac, ispunjava sve uvjete za realizaciju dodjele počasnog doktorata znanosti Sveučilišta u Mostaru. Ponovit ću za kraj da ovu počast iskreno doživljavamo i kao puni doprinos afirmaciji naših vlastitih načela i ciljeva koje postavljamo sebi kao Sveučilištu, duboko uvjereni da ćemo na ovakav način ustrajati u provedbi univerzalnih humanističkih načela koja su u korijenu naše katoličke vjere i predstavljaju okosnicu suvremene Europe. Toga uvijek moramo biti svjesni, a današnji čin je još jedno upečatljivo svjedočanstvo tome.
Obraćanje NJ.E. mons. Luigia Pezzuta, apostolskog nuncija, u povodu dodjele doktorata “Honoris Causa” Sveučilišta u Mostaru
Gospodine Rektore,
gospodo profesori,
dragi studenti,
Dopustite mi, prije svega, da uputim pozdrave i izrazim svoje poštovanje i zahvalnost ovoj akademskoj instituciji, čiji smo gosti: ovom prestižnom sveučilištu, koje se s pravom može smatrati ponosom, ne samo hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini nego i svih entiteta koji čine ovu regiju.
Pozdravljam s poštovanjem, prije svega, rektora, cijenjenog profesora dr. Zorana Tomića, kojem izražavam sve moje poštovanje, moje prijateljstvo i moje divljenje, kako na kulturnoj i profesionalnoj razini, tako i na onoj ljudskoj i obiteljskoj. Njemu, kao čovjeku vjere poručujem: snaga nas kršćana dolazi upravo iz vjere, kao otvaranje ljudskog srca Onome koji, jedan i jedini, ima istinske “riječi života vječnoga”.[1]
Zajedno s njim, čini mi se vrlo ispravnim sa zahvalnošću istaknuti i sve one koji služe u ovoj instituciji kulturnog, znanstvenog i ljudskog obrazovanja, počevši od nastavnog osoblja, prema njihovom redoslijedu i stupnju, pa do pomoćnog osoblja svih razina, toliko potrebnog za uspješno odvijanje akademskih aktivnosti.
Međutim, sveučilišta, kao i bilo koja druga obrazovna institucija, postoje u funkciji studenata. Iz tog razloga, Deklaracija o kršćanskom odgoju Drugog vatikanskog koncila, čiji je latinski naslov “Gravissimum Educationis”, svečano potvrđuje sveopće i neotuđivo pravo ljudskog bića na obrazovanje. S tim u vezi, u spomenutom koncilskom dokumentu doslovno stoji: “… mladim ljudima … mora se pomoći u skladnom razvoju njihovih fizičkih, moralnih i intelektualnih sposobnosti …”. Dalje: (mladi) također moraju biti uvedeni u društveni život … kako bi se … mogli uklopiti u različita područja ljudskog suživota …”[2]. Stoga, pozdravljajući studente koji studiraju na ovom Sveučilištu, poručujem im da ih osjećam kao braću i kolege: i mada je moj današnji doktorat “honoris causa”, a ne “laboris causa” poput njihovog, ipak me smješta u istu jezgru ove akademske obitelji.
Nadalje, ne mogu a da ne uputim poseban pozdrav istaknutoj ličnosti u društveno-političkom i kulturnom kontekstu Bosne i Hercegovine. Radi se o predsjedniku Draganu Čoviću, koji je također uvijek prijateljski raspoložen i pažljiv prema Svetoj Stolici, Apostolskoj nuncijaturi i meni. Od srca mu zahvaljujem na njegovoj osobnoj blizini ovom Sveučilištu, kao i na poruci koju je uputio ovom skupu.
Istinu govoreći, kao što sam se bio dogovorio s vašim rektorom, trebao sam posjetiti Sveučilište u Mostaru 12. ožujka 2020. godine i trebao sam uputiti riječ studentima o uvijek relevantnoj i aktualnoj temi “mir”, u svjetlu papinskog nauka: u svjetlu poruke pape Franje za proslavu Svjetskog dana mira 2020. godine. Pandemija nam nije dopustila da se držimo početnog programa, međutim dogovorena tema ostaje pa ću je sada izložiti.
1.Naslov tog teksta vrlo je zanimljiv: “Dijalog i pomirenje kao put ka miru”.”[3]
Dragi prijatelji, uvjeren sam da ne postoji nitko tko može bolje od vas razumjeti dragocjenost i vitalnu snagu ovih triju pojmova: mir, dijalog, pomirenje. U povijesnom kontekstu poput vašeg, koji je obilježen procesom, odnosno dinamičnom situacijom usmjerenom prema miru kao vrhunskom dobru koje još nije u potpunosti postignuto, ove tri riječi padaju u vaša srca kao predmet vaših najdubljih težnji. Ali, upamtite: sve težnje za vitalnim dobrima, nakon što postanu stvarnost, ako nema prikladnog i svjesnog tretmana njihovog očuvanja i učvršćivanja, uključuju veliki rizik od povratka na stanje težnje. Drugim riječima: mir, dijalog i pomirenje su kategorije koje nisu statične, već dinamične, u trajnoj izgradnji i razvoju. Za napore graditelja mira, dijaloga i pomirenja nikada neće biti moguće reći “dovoljno je”.
Papa Franjo misli upravo na taj rizik, u spomenutom dokumentu za proslavu Dana mira 2020. S tim u vezi, Papa predlaže, kao lijek, koncept mira kao “predmet naše nade”[4].
Ali što to znači “mir kao predmet naše nade”?
Često se – tvrdi papa Franjo – zadržavamo na temi mira uzimajući u obzir prije svega “razloge koji sprečavaju mir” i dopuštamo da nas zarobi logika koja u biti ne favorizira mir. Razgovaramo o miru, želimo mir; međutim mir je samo početna točka, da bismo onda završili u analiziranju i podcrtavanju razloga koji bi mogli dovesti do rata. Na taj se način – možda i nehotice – ne podržava ozračje nade već se ostaje zarobljenicima ratne filozofije.
Umjesto toga, kada govorimo o miru kao o „predmetu nade“, govorimo o njemu s optimizmom: to jest, o miru kao neotuđivoj vrijednosti, kao vrijednosti koju treba nužno i pod svaku cijenu postići, uvjereni da se on može i mora postići. To znači učiniti mir “predmetom nade”. Poznata je narodna izreka koja kaže: “Ako želiš mir, spremaj se za rat”. Ova izreka ne govori o miru kao o „predmetu nade“, već kao o predmetu očaja. Nasuprot tome mi uvijek želimo govoriti o miru kao o “predmetu nade”.
2.Sad kad smo ovo razjasnili, volio bih da se zapitamo: osim konkretnih i neposrednih razloga za rat, koja je duboka i krajnja motivacija koja se skriva u uzroku svakog rata? Na kraju krajeva, što je ono što gura pojedinca ili narod u rat s drugim pojedincem ili drugim narodom? Ovo pitanje si postavlja i papa Franjo u citiranom dokumentu. Ali on daje i odgovor, doslovno navodi: “Kao što znamo, rat često započinje netrpeljivošću prema različitosti drugoga i zbog želje za dominacijom”[5].
“Netrpeljivost zbog različitosti drugoga” znači “strah od drugoga” čija se različitost doživljava kao prepreka i problem.
A posljedica “straha od drugoga” je “nepovjerenje prema drugome”: strah i nepovjerenje prema drugome, jer se na drugoga gleda kao na “drugačijeg” i, prema tome, na opasnog. Zaključak ovakvog razmišljanja je, prema tome, da drugi, budući da je opasan, mora biti isključen, prekrižen ili barem podčinjen. Dobro razumijete podlost ove logike koja, ako se slijedi, nužno vodi u rat.
Pokušajte razmisliti: ako se ova logika straha i nepovjerenja u drugog, usvoji za svaku različitost prisutnu u regiji ili na cijelom planetu, mogle bi se ostvariti dvije moguće alternativne posljedice: ili neposredni potisak prema ratu, ili neobični paradoks zadržavanja rata zbog toga što se svaka različitost, u strahu od prijetnje i mogućeg uništenja od strane drugih, suzdržava od bilo kakvih radnji koje bi mogle izazvati reakciju istih. Ja mogu prijetiti tebi i ti možeš prijetiti meni: u tom se trenutku uspostavlja neobična i paradoksalna ravnoteža koja je sposobna barem privremeno držati pod kontrolom eventualni početak sukoba. Reći će neki – evo mira i sigurnosti! Ali nije tako. Zapravo, ova vrsta ravnoteže izgrađena na strahu od vojnih ili ekonomskih prijetnji, kao i na nepovjerenju u druge, uvijek je prilično krhka i ne zadržava se dugo ni na međunarodnoj, ni na regionalnoj, a niti na nacionalnoj razini.
Iz ove neistinite ravnoteže, izvire trka za nuklearnim naoružanjem, i “eskalacija” ekonomske kompetencije, sa ciljem da bi se urušila neistinita ravnoteža, vladanjem nad drugima i, kao slijed toga, njegovim uništenjem, u pogrešnom uvjerenju da će se na taj način postići mir.
Stoga se možemo složiti s papom Franjom da su “međunarodni mir i stabilnost nespojivi sa svakim pokušajem da ga se gradi na strahu od međusobnog uništenja ili na prijetnji potpunog uništenja (…)”[6].
3.Naime, gledano s pozitivne strane, koji je put do istinskog mira? Papa Franjo predlaže tri instrumenta, koji su u stvari već uvelike prisutni u nauku njegovih prethodnika:
a) Dijalog i uzajamno povjerenje: ova dva instrumenta mira zahtijevaju veliku sposobnost slušanja drugog: to jest, nije dovoljno, uzeti u obzir vlastite razloge, već je potrebno u uzajamnom slušanju razumjeti i razloge drugoga. To omogućuje spoznavanje drugoga (različitog); to poznavanje drugog (različitog) otvara uvažavanje istog, dok znanje i poštovanje dovode do porasta prepoznavanja u drugome (u različitom, u neprijatelju) lice brata.
b) Pozitivna potraga za istinom i pravdom koja otvara nadu ako se ostvari odgovornim doprinosom svih i ima za cilj zaštitu prava svakog, omogućavajući nadvladavanje osjećaja i čina osvete.
c) Pomirenje: svi znamo značenje ove riječi. Samo Bog zna koliko bi pomirenja bilo potrebno upravo u multietničkoj, multikulturnoj i multireligijskoj regiji u kojoj živimo i djelujemo, gdje se pojedinačne etničke skupine, iako uspijevaju živjeti zajedno, bez nasilja, zapravo nalaze se u ljudskom i društvenom kontekstu koji još uvijek karakteriziraju podjele i separatizmi. Jedini lijek je pomirenje, kako bi se oporavio pravi i izvorni duh ovih populacija, a to je duh jedinstva uz poštivanje različitosti, koji u stvari čini bogatstvo ovog teritorija.
Dragi prijatelji, pomirenje nije toliko rezultat razuma ili logike. Pomirenje je prije svega stvar srca. Jer zapravo iz srca izvire „snaga opraštanja“. I upravo nas opraštanje u biti čini sposobnima da se prepoznamo kao braća i sestre.
Dakle, želja koju si međusobno upućujemo jest da možemo „povećati svoju sposobnost da postanemo muškarci i žene mira“ ili, još više – kako je poučavao sveti Ivan Pavao II – da se ostvarimo kao „tvorci mira“.
Zaključujem, obnavljajući svoju najiskreniju i najsrdačniju zahvalnost gospodinu Rektoru, akademskim autoritetima i studentima ovog Sveučilišta – protagonistima akademskog života – na simpatiji kojom ste željeli počastiti ovog poniznog slugu Apostolske Stolice. Zahvaljujem predsjedniku Čoviću, svim osobama i prijateljima koji su svojim prisustvom dali još veći ugled ovom događaju.
[1] Iv 6,68.
[2] Drugi Vatikanski Koncil, Gravissimum Educationis. Deklaracija o kršćanskom odgoju (28. X. 1965.), br.1.
[3] Papa Franjo, Poruka za 53. Svjetski dan mira 1. siječnja 2020., n. 1.
[4] Ibid., n. 1.
[5] Ibid., n. 1.
[6] Ibid., n. 1.
