23.4 C
Međugorje
13.06.2121.

IZ EVANĐELJA U ŽIVOT: O ispraznom brbljanju – XXII. Opomena sv. Franje

Ako želimo biti istinski Franjini, ako želimo nasljedovati njegov primjer, onda se neprestano trebamo preispitivati. Ispitivati svoju savjest i svoj svakodnevni život. Sveti Franjo je uistinu veliki vođa duša i treba nam biti jedan od učitelja u duhovnome životu. Ako kao svjetovni franjevci želimo uzeti ozbiljno svoje posebno zvanje, ako uistinu želimo biti odjeveni u Franjinu karizmu i njegov duh, jedan od načina je svakako da često čitamo njegove životopise, a posebice negove spise. Među svim spisima i životopisima potrebno je posebno izdvojiti Franjine opomene za koje se kaže kako su istinsko ogledalo savršenosti. To je ogledalo u kojemu se mi franjevci trebamo ogledati, pred kojim se trebamo popravljati.

Kajetan Esser u svojoj knjizi „Opomene svetoga Franje“, koju ćemo koristiti u današnjem promišljanju ističe: „Mnoge današnje i toliko tražene rasprave o onome što je uistinu franjevačko ili ne, bile bi suvišne kada bi se držalo više do evanđeoskih zahtjeva kršćanskoga života, kako ih Franjo opisuje uvijek mladim i svježim riječima. Koliko više budemo slušali njega i njegove riječi, toliko ćemo više rasti u našemu životu po Evanđelju, u životu koji oblikuje Duh Gospodnji.“

Stoga u emisiji Iz evanđelja u život često spominjemo Franjine Opomene. U subotnjoj emisiji urednica i voditeljica emisije Josipa Vukoja govorila je o Dvadeset i drugoj Opomeni koja nosi naziv „O ispraznome i brbljavome redovniku“. Naravno, Franjo je ovo pisao svojoj subraći,  ali je zasigurno upućeno i svima nama i vjerujem da ćemo iz ovoga svi za sebe pronaći po koju misao.

Blago onom redovniku koji ne govori za plaću i koji ne izbrblja sve svoje, niti je brz na riječima (Izr 29, 20), nego mudro mjeri što ima reći i odgovoriti. Jao onom redovniku koji od Boga primljena dobra ne pohranjuje u svome srcu (Lk 2, 19. 51) i drugima ih ne pokazuje djelima nego ih više želi pokazati ljudima očekujući nagradu. On prima svoju plaću (Mt 6, 2. 16), a koji slušaju donose malo ploda. (sv. Franjo)

Sveti Franjo uviđa koliko je brbljavost pogibeljna, nastoji svoju braću obraniti od te pogibelji.

Vjerujem da smo, slušajući ove Franjine riječi, prepoznali i sebe u nekima od njih. U naše vrijeme jako se ističe važnost razgovora. Međutim, razgovor nije samo sposobnost pričanja, nego i čin slušanja. Slušanje je bitan uvjet razgovora. Slušati znači čuti i razumjeti drugoga.

Međutim, postoji nešto što sprječava istinski razgovor, a to je brbljavost. Brbaljavac ne zna razgovarati s drugima, dakle znati reći ali i slušati. Brbljavci su osobe koje znaju samo pričati, ne pada im na pamet stati i saslušati drugoga, niti ga pokušati razumjeti.

Stoga brbljavost zapravo otkriva jednu ljudsku manu, sebičnost. Brbljavac govori puno, često s nadom da će mu biti uzvraženo, očekuje neko priznanje,  stavlja sebe u središte razgovora; izbrblja sve ono što zna; ne može zadržati ništa za sebe, nagao je u govoru. U svemu nastoji biti zanimljiv, a pri tome ne razmišlja razumno što treba reći ili odgovoriti.

I sami počesto neke osobe s kojima budemo u društvu nazovemo brbljavcima i u njihovom društvu se ne osjećamo najbolje, al budimo iskreni ti brbljavci smo počesto i mi sami. Često puno pričamo, a da ni sami ne znamo što smo rekli ili što smo htjeli reći. Brbljavost povezujemo i s bepotrebnim pričanjem ali i s ogovaranjem i tračanjem.

Papa Franjo je nedavno u jednom nagovoru istaknuo kako je ogovaranje i blebetanje zlo užasnije od COVID-19. Stoga, dragi slušatelji, upitajmo se svatko za sebe, širim li ja virus ogovaranja i blebetanja. Smatram li govor darom Božjim koji mi je dan na razumno raspolaganje ili taj dar nerazumno trošim i zloupotrebljavam.

Šutnja je oduvijek bila odlika bogotražitelja koji su nastojali u svakom trenutku biti otvoreni za tihi Božji govor. Znamo da se Franjo često povlačio u osamu, u molitvu, u tišini i šutnji. Njegov govor, privukao je mnoge upravo zato jer je proizišao iz šutnje, jer je bio priprost i jednostavan, ali istodobno pun Duha.  Mogli bismo reći da je šutnja za Franju bila preduvjet govoru i da ga je ona (na)učila govoriti.

Iz riječi ove opomene uviđamo kako je za Franju govorenje dar Božji, a isprazno govorenje i brbljanje je govor za koji se očekuje plaća ili nagrada. Znamo da Franjo na sve gleda kao dar Božji, nezasluženi dar ljubavi i milosti Božje.

Nakon što smo prošli sadržaj opomene i nastojali posvjestiti zašto je Franjo ovome posvetio toliko pozornosti, što je htio reći svojoj subraći, a što ovime poručuje svima nama, ispitat ćemo sami sebe kako stojimo s brbljavošću. To ćemo učiniti kroz četiri točke koje je u svome tumačenju ove opomene istaknuo Kajetan Esser.

  1. Zašto toliko mnogo govorimo? Zašto nam je često teško šutjeti? Ispitajmo se. Ne krije li se u nutrini ponajviše naš Ja? Naš Ja koji se hoće pokazati zanimljivim; koji hoće biti zapažen; naš slavohlepni Ja željan slave, koji hoće da mu se dive? Ako je ovakav i naš slučaj, onda Gospodin još ne gospodari u nama, nego mi sami želimo gospodariti.
  2. Život kršćanina zahtijeva ogojenost u govoru. Treba najprije mudro promisliti ono što se mora odgovoriti. To je moguće samo onome tko je naučio šutjeti i razmišljati. Ovaj preduvjet je strogo potreban.
  3. Pravi su razgovori postali tako rijetki. Sebičnost, na koju misli sv. Franjo u ovoj opomeni, čini nemogućim upravo pravi dijalog, onaj bratski. Ljudi istovremeno govore a istovremeno i šute, umjesto da jedan drugoga prijazno slušaju i da podupru jedan drugoga odgovarajućim riječima. Ovdje nam Franjo pokazuje put kako možemo izgrađivati žive i uistinu bratske zajednice.
  4. Moramo nastojati djelima pokazati darove Božje. Nastojimo li oko toga svaki dan? Samo ćemo tako uzeti ozbiljno Boga, Onoga koji daje svako dobro. Franjo govori jasno da u Kraljevstvu Božjemu nije odlučujuće pobožno govoriti, nego raditi kako odgovara daru Božjemu.

    Josipa Vukoja

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne