Pretpostavljam kako će ovaj naslov čitateljima u čitateljima izazvati čuđenje. I sam sam ga imao kad sam smišljao naslov. Ipak postoji i ova kombinacija.
Piše: fra Antonio Petric/fra3.net
Posljednja hrvatska kraljica bila je Zita od Burbon Parme, udata za posljednjeg austrijskog cara i hrvatskoga kralja blaženog Karla Habsburga, čovjeka koji je pokušao zaustaviti Prvi svjetski rat i kojega je zbog tog nastojanja, ali i zbog ustrajnosti u katoličkoj vjeri, Crkva proglasila blaženikom.
Kraljica Zita rođena je 9. svibnja 1892. u mjestu Pianore u Italiji. Potječe iz velike obitelji, njezin je otac imao 24 djece i svi su bili odgajani u katoličkoj vjeri. Zita je imala odličnu naobrazbu, polazila je vrhunske škole i bila poliglot. U obitelji je imala mnogo rođakinja (čak i tri sestre) koje su živjele u samostanima, pa je i sama jedan dio svoga života provela u samostanu kod starije sestre Adelaide, ali je na nagovor tetke (zbog narušena zdravlja) izišla iz samostana i počela živjeti s njom. Kod njene tetke u posjet je redovito dolazio mladi austrijski časnik (i budući car) Karlo i susretao se sa Zitom. Zaruke su obavili 13. lipnja 1911., a vjenčali su se 21. listopada iste godine u dvorcu Schwarzau u Austriji. Njoj je bilo 19, a njemu 26 godina. Bogu hvala pa imamo YouTube pa možemo vidjeti i video isječke s njihova vjenčanja.
Vjenčanje je bilo kao iz bajke, no čar njihove veze bio je u tome što su oboje živjeli živu vjeru u Krista i njihov brak možemo gledati kao lijep primjer jednog katoličkog braka. Zitin muž Karlo postaje carem 1916. godine, pokušavajući na sve načine zaustaviti Prvi svjetski rat, ali bezuspješno. Oboje su izgnani iz zemlje 1918. godine, da bi se na kraju smjestili na otok Madeiru u Atlantskom oceanu. Živjeli su teško, ali zbog njihove vjere u Krista zavoljelo ih je lokalno stanovništvo. Nažalost, nesreća nikada ne dolazi sama – Karlo umire 1. travnja 1922., a Zita je tako postala udovica u 29. godini života. Ostala je sama sa sedmero djece i trudna s osmim djetetom. Od tada nosi crninu do kraja svoga života.
S pouzdanjem da će je Krist voditi, Zita se nije predala nego je nastavila dalje živjeti, čak i s većim žarom nego prije. Djeci omogućava najbolje škole dok se stalno s njima seli, što zbog njih, što zbog nepovoljnih političkih prilika. Vrijeme Drugoga svjetskog rata provela je u SAD-u i Kanadi. U to vrijeme počinje se isticati njezin najstariji sin Otto, koji će dugo vremena biti jedan od vodećih političara u Europskom parlamentu i jedan od zaslužnijih muževa koji se zalagao za samostalnost RH. Zita se vraća u Švicarsku i pokušava na sve načine doći u Austriju, ali zbog zakona o odreknuću carskih prava to nije mogla. Mnogi su se zalagali da joj se dopusti ulazak u zemlju i to im je uspjelo tek 1981. godine.
Od te godine, sada već starica, Zita redovito boravi kod svoje kćeri Elizabete (s kojom je bila trudna kad joj je muž umro) u gradiću Waldsteinu, koji se nalazi blizini Frohnleitena gdje su boravili hercegovački franjevci na čelu sa župnikom fra Šimunom Orečom. Oni su redovito odlazili u Waldstein mijenjati župnika u podjeljivanju sakramenata. Njima bi ponekad u pomoć iz Rima dolazio fra Bazilije Pandžić, a on se s njom prvi put susreo 1983. godine.
Iako se morala pomagati s dva štapa tijekom hodanja, fra Bazilije ju je upamtio kao nasmijanu i jaku ženu. Susret s njom opisao je ovako: ”Carica Zita je bila neobično razgovorljiva, živa i vesela. Prvo njezino pitanje bilo je o Međugorju. Iznenadila me da pozna do u tančine sve što se događa u Međugorju i kako se razvijala ova zanimljiva pojava. Za nju je Međugorje znak ljubavi Majke Božje prema onom kraju gdje je dala znak svoje prisutnosti i majčinske zaštite” (Pandžić, 2009.). Kasnije se tijekom susretâ s fra Šimunom Orečom raspitivala o stanju u Međugorju, stanju Crkve u Hercegovini i franjevačkom pastoralnom radu. Na pitanje da mi opiše caricu i kraljicu Zitu fra Šimun mi je rekao: ”Ona je bila vrlo jednostavna žena. Zamisli hercegovačku baku koja sjedi i moli krunicu, to ti je bila Zita.” Žena jednostavna, a opet je pratila sve što se događa oko nje.
Kraljica Zita doživjela je duboku starost, umrla je 14. ožujka 1989. Sakrament bolesničkog pomazanja prije smrti udijelio joj je fra Šimun Oreč. Zaboravljena od svih, pokopana je u carskoj grobnici u Beču uz najviše carske počasti u travnju iste godine. Iako je davno ostala bez svih vladarskih krunâ, do kraja života strepila je za sve narode kojima je bila kraljica, pa tako i za naš narod, a napose za Međugorje u čija ukazanja nije sumnjala, već ih je smatrala Božjim darom za naš kraj.
Ova nam žena može biti uzorom kako i uz najveće križeve možemo ostati uspravni u svome životu, s pouzdanjem da je Krist uvijek uz nas. Muž joj je proglašen blaženim, a ona je prije desetak godina proglašena službenicom Božjom te je pokrenut postupak za njezinu beatifikaciju. Strepila je za nas dok je živjela na zemlji, strepi i dalje za nas u nebu, stoga se slobodno pomolimo da se ova hrabra žena uzdigne na čast oltara. Isto tako, možemo se utjecati u njezin zagovor da nam Krist podari snage kao što je podario i njoj, da možemo hrabro hoditi dalje u životu. Službenice Božja Zito, moli za nas.
Mir vam i dobro.
Literatura: Bazilije PANDŽIĆ, ”Carica u crno obučena”, u: Hrvatski kalendar, 41 (1984.), str. 130-135; Bazilije Pandžić, Tragovi jednog života, Zagreb, 2009., Antonio Petric, ”Posljednji hrvatski vladar – blaženik”, u: Hrvatski franjevački glasnik, 37 (2022.) 2, str. 46-47.
