Moramo se sjetiti uskrsne pobjede u svakoj situaciji. Mislimo da su muke kraj, ali nisu. Uvijek je novi početak, uvijek postoje nove nade. I toga se moramo držati.
„Bez Boga ne bih mogla naći snagu u životu. Čovjek pisanjem izbacuje iz sebe ono što ga muči i nakon toga se osjeća bolje“, kazala je u emisiji Susret Julienne Bušić, književnica, udovica jednoga od najpoznatijih boraca za hrvatsku stvar Zvonka Bušića, autoricu niza autobiografskih romana, od kojih je posljednji „Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada“.
Zanimljivo je da je upravo ona 2008. godine bila gošća prve od dosadašnjih 590 emisija Susret. Ponovno je, tada sa suprugom Zvonkom gostovala u istoj emisiji uoči njihovog trećeg zajedničkog Božića, Božića na slobodi nakon 32 godine razdvojenosti rešetkama. Oni su za „hrvatsku stvar“ tamnovali ukupno 45 godina.
„Zvonko je često navodio Solženjicina koji je rekao kako nitko ne može razumjeti muku koju nije prošao, na vlastitoj koži osjetio. Uvjerio se u to kad je došao doma. Tko bi se mogao poistovjetiti s njim. Nitko nije bio u zatvoru 32 godine i nitko nije prošao ono što je on prošao.
Naravno, puno sličnog mnogi su prošli – i patnje, i zatvore, ali njegov je slučaj specifičan.
Vrlo je važno da se sve zabilježi. Kao što kaže moj dobar prijatelj, provincijal fra Jozo Grbeš: ‘Ako nije na papiru kao da se nije dogodilo’. Zato je važno staviti na papir. Jer ako se ljudi sada ne zanimaju za neke teme, doći će vrijeme kada će se zanimati.
Ima novih dokumenata i novih saznanja, drugačija je atmosfera za istraživanje, nitko ne želi biti baš svjesno u zabludi. Puno toga je bilo nedostupno dok se arhivi nisu otvorili. Nadam se da će se mladi primiti posla, a imamo jako puno kvalitetnih mladih ljudi, da će se oni primiti posla i istraživati arhive te početi pisati o tim, ili zabranjenim ili neistraženim temama. To je krucijalno za povijest“, rekla je Julienne.
Na pitanje – zanimaju li se ljudi danas za uzničke teme i teške križeve nošene katkad i do smrti te je li tko tražio rukopise odnosno dopuštenje za ekranizaciju njezinih djela, Julienne je kazala kako su se neki u Hrvatskoj zanimali i dodala: „Potpisala sam prije nekoliko godina ugovor s američkom producenticom, koja ima jako puno iskustva u filmskoj industriji. Ona je već napisala scenarij, ali sve je u zaostatku zbog covida. Sve je u Božjim rukama. Ja to tako gledam. I ako će biti, bit će, ako ne to je isto okej.“
Na primjedbu kako je dojam da uspijeva radosno nositi svoj križ, Julienne je kazala „To je jako složena priča. Ja sam radosno nosila križ dok je Zvonko bio u zatvoru. To mi je bio smisao života – da ga izbavim iz zatvora, da sam uz njega cijelo vrijeme. Kada je došao i on je to isto komentirao. Tada sam imala osjećaj da sam na neki način izgubila smisao života.
I on je imao smisao života u zatvoru – da preživi, da izdrži, da dođe doma. I kad je došao doma, isto je imao osjećaj da je izgubio smisao života. Mi smo izgubili križeve koje smo nosili. Shvatila sam da kad čovjek nema više križa koji je nosio, on traži novi križ. On mora imati novi križ. To je moje najveće otkriće. U zadnjih nekoliko godina od kada sam izgubila Zvonka razumijem da je križ život i žrtvovanje. Bez toga mi samo životarimo. Velika je mudrost shvatiti to što zapravo mnogi ne razumiju. Ali čim razumiješ da je križ blagoslov, a ne kazna, onda vam se svijet stvarno otvori.“
Julienne je otkrila kako već nekoliko godine piše memoare.
„Vidjet ću kad ću ih završiti jer ima jako puno materijala“, kazala je izrazivši nadu da će ih završiti dok je još u stanju pisati. Na kraju je rekla: „Ja bi svima poručila da ne budu apatični, da se bore za dobrobit naše domovine, da traže savjet od Boga za svaki korak jer to je itekako važno. Hrvati su preživjeli sve u dugoj i teškoj povijesti. I opet će sve preživjeti. I opet će raditi dobre stvari, velike stvari. Samo moramo biti ustrajni, a ne apatični. To je najgore. Uvijek ima nade i uvijek ima nešto što kao pojedinci možemo napraviti da sve bude bolje. Uvijek ima razlog za optimizam, uvijek. Lako je kukati, ali malo je teže djelovati. I Zvonko je znao reći kad bi počeli njemu kukati – ovo ne valja, ono ne valja – dobro znaš kukat, ali imaš li rješenje? Ako nemaš rješenje, onda trebaš šutjeti i naći rešenje. Mislim da je to dobra poruka, jako dobra poruka.
Moramo se sjetiti uskrsne pobjede u svakoj situaciji. Mislimo da su muke kraj, ali nisu. Uvijek je novi početak, uvijek postoje nove nade. I toga se moramo držati.“
Višnja Spajić
