-0.6 C
Međugorje
09.02.2323.

Mag. logopedije Ivona Petrović o važnosti rane intervencije u logopediji

Rana intervencija u svojoj temeljnoj postavci za cilj ima omogućiti čim bolji i kvalitetniji razvojni početak. To podrazumijeva ranu dijagnostiku, ranu terapiju ali i sprječavanje nastanka sekundarnih razvojnih teškoća. Važan dio rane intervencije jeste rana intervencija kod djece s poteškoćama u području komunikacijskog, jezičnog i/ili govornog razvoja. Ova grupa poteškoća je danas veoma učestala. Same komunikacijske i govorno-jezičke sposobnosti su esencijalne za razvoj svih drugih sposobnosti i socijalizaciju djeteta.

Kada je potrebno započeti intervenciju kod djece kojima je potrebna pomoć logopeda, koji su najčešći poremećaji komunikacije i na druga zanimljiva pitanja u emisiji o zdravlju ‘Puls’ na valovima Radiopostaje Mir Međugorje odgovarala je Ivona Petrović, mag. logopedije.

U svijetu su sve brojnija djeca rane dobi koja ne mogu komunicirati na uobičajen način i/ili nedovoljno razumiju jezik, zbog čega se njihove obitelji istodobno suočavaju s činjenicom da se razvoj djeteta ne odvija očekivano.

Kakva su Vaša iskustva, jeli i kod nas dolazi do porasta broja djece koja imaju problem u području komunikacijskog, jezičnog i/ili govornog razvoja?

Što se tiče mog osobnog iskustva, nažalost svjedokom sam porasta broja djece koja imaju određen problem u komunikacijskom, govornom i jezičnom razvoju ili se pak radi o komorbiditetu teškoća iz razvojnog profila djeteta. Porastu broja djece s navedenim teškoćama velikim djelom pridonio je utjecaj ekrana-tehnologije, odnosno njihova prečesta uporaba, no i veća osviještenost društva u cjelini na određene poremećaje u razvoju kojima se prije nije pridavao značaj, uz naravno napredak testova za uočavanje i ispitivanje mogućih poteškoća u razvoju. U korist što ranijem otkrivanju teškoća kod djeteta pridonosi upravo rana intervencija u logopediji.

Koji su najčešći poremećaja komunikacije, govora i jezika s kojima se tijekom svog rada logopedi susreću?

Kada govorimo o poremećaju u razvoju djeteta, prvo moramo objasniti uredan obrazac razvoja. Komunikacija, jezik i govor nisu sinonimi, iako ih se često tako doživljava. Važno ih je razlikovati, ali su jedno od drugog gotovo nedjeljivi. Sve troje se razvija zasebno, a ipak ovise jedno o drugome.

Temelj za usvajanje jezika i govora je komunikacija koja je nužna i za intelektualni razvoj, učenje, socijalizaciju… Zatim slijedi jezik koji se odnosi na ekspresivno izražavanje, tj. proizvodnju jezika i receptivni jezik odnosno sposobnost razumijevanja jezično oblikovanih poruka. Na samom vrhu je govor koji je najučinkovitiji način primanja i prenošenja informacija.

Kada govorimo o poremećaju komunikacije tu bih izdvojila poremećaj spektra autizma, poremećaj socijalne komunikacije, usporeni komunikacijski razvoj,…

Što se tiče jezičnih poremećaja, tu ubrajamo: posebne jezične teškoće, teškoće čitanja i pisanja, disgrafiju, disleksiju, afazije,…

Dok pod govorne poremećaje podrazumijevamo: artikulacijske teškoće, dizartriju, mucanje, brzopletost, apraksiju, poremećaj tečnosti govora…

Kako roditelj može prepoznati da njegovo dijete ima poremećaja komunikacije, govora i jezika?

Roditelj to može prepoznati vrlo rano, tj. već u dojenačkoj dobi djeteta. Ono što sam već spomenula temeljem je komunikacija koja se razvija u ranim mjesecima djetetova života. Dijete za svoje potrebe komunicira plačem za zadovoljenje vlastitih potreba.

Neposredno nakon plača, kod djeteta se javlja osmijeh, koji je u početku refleksan, a kasnije služi u socijalne svrhe. Kako beba raste, uspostavlja kontakt očima, zatim dolazi do proizvodnje sloga, vokalne igre, brbljanja, žargona, uz pojavu gesti (gesta pokazivanja, dohvaćanja,…) koje su posebno važne.

Stoga, možemo reći, kako roditelji, mogu prepoznati određeni poremećaji kod svoga djeteta ako uoči sljedeće: dijete ne uspostavlja kontakt očima, ne odaziva se na svoje ime, ne okreće glavu na zvučne podražaje, nije zainteresirano za socijalnu okolinu, ne vokalizira kako bi privuklo pažnju, izrazito kašnjenje faze glasanja i brbljanja, izostanak pojave prve riječi, ne koristi geste, nema razvijenu združenu pažnju, teže usvajanje novih riječi, oskudan vokabular, teškoće u kratkoročnom pamćenju,… tj. ako dijete odstupa od razvojnih miljokaza primjerenih svojoj dobi, mogu se uočiti određene teškoće. Navedeni pokazatelji su samo neki od brojnih po kojima roditelji mogu uočiti razvojno odstupanje svoga djeteta.

Kako se uspostavlja dijagnoza određenog  poremećaja komunikacije, govora i jezika?

Uspostavljanje dijagnoze počinje od procjene-prikupljanje valjanih i pouzdanih podataka, njihovim objedinjavanjem i tumačenjem, što je zapravo put do donošenja odluke, tj. do rješenja kliničkog problema. Slijedi dijagnostika koja je klinička slika o prisustvu ili odsustvu poremećaja. Odnosno, dijagnostika je konačni ishod procjene koja prethodi donošenju dijagnoze i to je sastavni dio dijagnostičkog postupka.

Dijagnostiku provodi logoped koji, ako je potrebno, šalje dijete na dodatne obrade, npr. na obrade sluha kod dječjeg otorinolaringologa-audiologa, na EEG kod neuropedijatra i na psihološku obradu.

Pri obradi se uzimaju anamnestički podatci od roditelja ili osoba koje su došle u pratnji s djetetom, kako bi se dobile pravovaljane informacije o psihomotornom razvoju djeteta te ostalim podacima koji su važni za odgovarajuće dijagnosticiranje te postavljanje dijagnoze kod djeteta. Naravno, kod svakog od navedenih poremećaja ispituju se različita odstupanja uz nužnu upotrebu: intervjua, upitnika, ljestvica, protokola i standardiziranih mjernih instrumenata.

Kod djece koja ne mogu ostvariti svoje komunikacijske potrebe pomoću govora i/ili nedovoljno razumiju jezik, kada je bitno započeti intervenciju kod djece s poteškoćama u području komunikacijskog, jezičnog i/ili govornog razvoja?

Intervenciju je bitno započeti što ranije, tj. čim se uoče odstupanja. Nažalost, još uvijek je prevladava mišljenje, kako će određena teškoća „proći sama od sebe“, kako na to ne treba reagirati i sl.

No, to nipošto ne treba činiti, ne treba odgađati posjet logopedu i ukoliko postoji teškoća, potrebno je što prije započeti direktnu terapiju.

Možete li nam približiti suvremeni sustava rane intervencije,  zašto je važan, kako se definira i koje su sastavnice?

Rana intervencija u djetinjstvu podrazumijeva intervenciju od samog rođenja pa sve do šeste godine. Upravo taj dobni raspon razlikuje ranu intervenciju u djetinjstvu od rane intervencije koja se odnosi na pružanje podrške i pomoći odmah nakon uočavanja teškoća bez obzira na dob korisnika intervencije.

Rana intervencija u djetinjstvu primjenjuje se onda kada postoji mogućnost da bi određeni biološki čimbenici mogli imati negativne posljedice na razvoj djeteta. Usmjerena je prema djetetu, roditeljima, užoj i široj obitelji te zajednici. Roditeljima osigurava pristup potrebnim informacijama i podršku, a djetetu može pružiti potrebnu stimulaciju i interakciju s okolinom te smanjiti pojavu popratnih odstupanja. postoji nekoliko multidisciplinarnih postupaka koji čine ranu intervenciju u djetinjstvu.

To su:
1.Identifikacija ili prepoznavanje – promatranje najranijih mogućih pokazatelja rizičnog ili odstupajućeg razvoja.

2.Detekcija ili otkrivanje  sustavna kontrola mogućih pokazatelja rizika ili odstupajućeg razvoja u cijeloj populaciji. Uključuje različite metode probira, a njen ishod nije postavljanje dijagnoze.

3.Dijagnostika – predstavlja utvrđivanje razvojne teškoće i njenih uzroka. Može slijediti nakon identifikacije pokazatelja odstupanja ili potencijalnog rizika.

4.Uvježbavanje – uključuje sve aktivnosti usmjerene na dijete i njegovu užu i širu okolinu kojima se osiguravaju povoljniji uvjeti za razvoj.

5.Stručno usmjeravanje – uključuje savjetovanje i educiranje roditelja i obitelji, počevši od samog procesa prepoznavanja, preko pružanja informacija i vještina za primjenu različitih aktivnosti do razumijevanja sudjelovanja u terapijskim postupcima.

Ranu intervenciju čini niz aktivnosti, službi i podrški nastalih u suradnji roditelja/skrbnika, logopeda i drugih stručnjaka koji su uključeni u praćenje razvoja djeteta.

Vrlo je važno naglasiti kako ranu intervenciju ne treba promatrati kao specifičnu uslugu ili program namijenjen samo djetetu, već kao funkciju podrške svim članovima obitelji.

Cilj ovog programa je unapređenje razvoja djeteta te poboljšanje kvalitete života cijele obitelji.

Koliko je obitelj bitna ranoj intervenciji?

Obitelj je vrlo bitna u ranoj intervenciji. Kvaliteta ranih interakcija roditelj – dijete ima znatan utjecaj na djetetov razvojni ishod. Mala djeca najviše i najbolje uče i napreduju putem svakodnevnih interakcija s poznatim ljudima u prirodnom okruženju. Stoga je za djecu važno, redovito doživljavati poticajna i podržavajuća roditeljska ponašanja.

Svaka obitelj, uz adekvatnu podršku i resurse, može unaprijediti djetetov razvoj i učenje. Obitelj može prepoznati i shvatiti djetetovu snagu, sposobnosti i potrebe, poznaje i učinkovito zagovara svoja prava i prava djeteta, pomaže djetetu u razvoju i učenju. Također, obitelj, uz pomoć stručnjaka, ima dostupan sustav formalne i neformalne podrške uz pristup željenim uslugama i aktivnostima dostupnima u zajednici.

Osim obitelji, koja su još načela bitna u ranoj intervenciji?

Osim obitelji u ranoj intervenciji sudjeluje stručni tim: logoped, psiholog, socijalni radnik, edukacijski-rehabilitator, liječnik i medicinska sestra. Svaki član ima zasebnu i značajnu ulogu. Vrlo je važna komunikacija i suradnja između članova tima. Također, naglašavam, kako ovo nije univerzalna praksa, nego se tim za ranu intervenciju formira prema potrebama djeteta, dakle tim je fleksibilno organiziran.

Iz svega navedenog vidjeli smo koliko je bitno da roditelji prate razvoj govora i jezika svog djeteta, te ukoliko primijete odstupanja u odnosu na njihove vršnjake da se obrate logopedu za detaljniju procjenu i pomoć.

Možete li za kraj emisije dati preporuke roditeljima djece s poteškoćama u području komunikacijskog, jezičnog i/ili govornog razvoja?

Neke od preporuka koje savjetujem roditeljima djece s komunikacijskim, jezičnim i govornim teškoćama su svakako oralno-motoričke vježbe (puhanje mjehurića, lizanje lizalica, izvođenje raznih pokreta jezikom,…), bogaćenje rječnika (imenovanje sličica, pričanje priče po slikama, povezivanje, opisivanje,…), poticanje razgovora u različitim svakodnevnim rutinama (kod odijevanja, pranja zubića, odlaska u vrtić/školu) uz imenovanje svega što činimo, uvesti aktivnost čitanja (slikovnice za laku noć,…), poticanje naracije pročitanog ili bilo kojeg događaja iz svakodnevnog života djeteta,… Budite djetetu najbolji primjer i poticaj uz kojeg će učiti u svakodnevnim životnim rutinama.

I sve što činite, činite srcem!

Cijela emisija Puls u kojoj je gostovala Ivona Petrović, mag. logopedije dostupna je našem YouTube kanalu.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne